Pokojni novinarski istraživač nekadašnje Vjesnikove kuće Josip Grbelja ustvrdio je u jednom članku 1993. “da su među nestalim spisima iz zagrebačkih sudskih arhiva odavno izgubljeni i dokumenti o zabrani Hrvatskog tjednika br. 16 od 30. srpnja 1971”.
Istina, on navodi neke činjenice, ali očito iz druge ruke, jer su, eto, dokumenti isparili.
No vitalni i lucidni sudac nekadašnjeg Okružnog suda Zagreb Vjekoslav Tadić (Travnik, 1924.), i danas živo i do detalja pamti zbivanja oko pokušaja zabrane Hrvatskog tjednika br. 16 od 30. srpnja 1971.
Skroman i samozatajan, isprva je odbijao govoriti o sebi, čak tražeći da se i ne spominje njegovo ime, ali je podrobno govorio o samom slučaju.
Sve do prosinca i odluka u Karađorđevu koje su slomile Hrvatsko proljeće, u javnom životu vrelo je do ključanja od rasprava o nacionalizmu, unitarizmu, maspoku, Tripalu, Savki, X. sjednici CK SKH iz siječnja 1971.
U broju Hrvatskog tjednika od 30. srpnja 1971. pojavio se na naslovnici nepotpisani članak pod naslovom “Dramatični trenutak Hrvatske”.
Po konstrukciji i izričaju razvidno je da mu je autor Vlado Gotovac, glavni urednik Hrvatskog tjednika.
Članak ni po čemu nije bio osobito drugačiji od mnoštva drugih tekstova koji su se pojavili te godine, bilo na stranicama HT-a, bilo u drugim publikacijama.
Ono što je moglo potaknuti sumnjičavce bilo je pozivanje na stavove tada vrlo visokih dužnosnika u Hrvatskoj i Jugoslaviji: Jakova Blaževića, predsjednika Sabora SR Hrvatske i Vladimira Bakarića, člana Izvršnog biroa SK Jugoslavije. U uvodniku se, između ostalog, navodi:
“... zaprepastile su nas izjave dra Vladimira Bakarića i Jakova Blaževića! Jer mi ne možemo shvatiti da je dramatična panorama, što nam se u njima pruža, rezultat našeg zanosa, naših nada! Jer mi ne možemo shvatiti da je taj prizor nastao razvojem događaja koje je pokrenula vjera svih nas! Jer mi ne možemo shvatiti da je to stvarna slika njenog sadašnjeg trenutka, slika tako neočekivana, slika njoj tako suprotna! Mi to ne možemo shvatiti, mi smo zaprepašteni, jer nije u pitanju samo naša vjera, samo vjera današnja! “
“U pitanju je i ona vjera koja je govorila: ‘Hrvatski je narod vjekovima težio za stvaranjem svoje slobodne države... Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske izjavljuje: 1. Da odluke II. zasjedanja Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije kao zajedničko i jednodušno djelo pravih predstavnika svih naroda Jugoslavije... osiguravaju... ujedinjenje svih hrvatskih zemalja i oživotvorenje hrvatske državnosti…’ (III. zasjedanje ZAVNOH-a)“.
Ovaj je tekst, dakle, bio povod da državni organi započnu poduzimati oštrije mjere. Sudac Okružnoga suda Zagreb Vjekoslav Tadić danas o svemu kaže:
"Tad su svake novine morale iz štamparije uputiti prvi primjerak tužilaštvu na kontrolu. Onda bi oni pregledavali da li ima neki članak koji remeti javni red ili sadrži kakvu neprijateljsku poruku. Tako su morali postupati svi ondašnji listovi. Pri republičkom tužilaštvu je postojala specijalna služba koja se bavila takvim nadzorom. Ako je bilo sve zadovoljavajuće, onda samo jave telefonom u tiskaru da se može nastaviti tiskanje. E, sad. Kad je naišao taj broj Hrvatskog tjednika, nije im se svidio uvodni članak. A znate tko ga je napisao? Vlado Gotovac! Iz tužilaštva je javljeno da se taj broj ne smije raspačavati. U takvoj situaciji konačnu odluku može, po zakonu, donijeti samo sud. Ja sam bio sudac tadašnjeg Okružnog suda u Zagrebu. Bilo je ljeto, kolovoz, svi su suci bili na godišnjim odmorima. Inače nisam sudio te delikatne slučajeve, ali me je ovo zapalo jer sam bio dežuran. Takvi su predmeti hitni i u roku od osam dana mora se donijeti odluka. Tužilaštvo u svom zahtjevu traži da sud donese rješenje kojim se zabranjuje da se Hrvatski tjednik br. 16 od 30. srpnja 1971. raspačava. U obrazloženju su naveli da je sadržaj toga članka takav da bi mogao uznemiriti građane kad ga budu čitali. I, sad, dođem u jutro u svoju kancelariju i mene čeka taj predmet u crvenim koricama, što je znak da je to hitan slučaj. Ništa, morao sam brzo zakazati raspravu i pozvati porotnike. U opširnom obrazloženju presude kojom se odbija zabrana Hrvatskog tjednika, na šest gusto ispisanih stranica, sudac Tadić između ostalih navodi:
“Javnost je već upoznata sa zabranjenim člankom (bili su objavljeni u beogradskoj Politici i Borbi, op. a.), pa bi administrativna zabrana koja bi uslijedila da je sud prihvatio stanovište Javnog tužioca ostalo bez ikakve svrhe. Takva bi zapravo odluka bila bez efekta a izazvala bi druge štetne posljedice, jer bi se u javnosti stvorilo mišljenje kako se ovdje u Hrvatskoj favorizira Politika i Borba s jedne a diskriminira Hrvatski tjednik s druge strane“.
"Eto, donio sam rješenje kojim odbijam zabranu i dostavio tužiteljstvu, a oni imaju pravo žalbe, ali žalba ne sprečava raspačavanje. Žalba je išla na Vrhovni sud i Vrhovni sud je uvažio žalbu tužiteljstva i ukinuo rješenje Okružnoga suda i odlučio da se taj broj zabrani raspačavati. Ali u međuvremenu on je bio već rasprodan! Ali nastupila je velika frka: kako to da je sud donio takvu odluku! Pogotovo je velika frka bila: kako to da je ono što je prvostupanjski sud donio, drugostupanjski preinačio… Dakle, kao i ovo sad što ste imali oko Glavaša, Bandića... Pazite, naravno da smo mi suci bili uvijek malo u strahu što će bit s nama. Hoće li nas izbaciti napolje… Hrvatski tjednik je bio list Matice hrvatske koja je bila pod baražnom vatrom beogradske Politike, Borbe, Beograda, unitarista, raznih subnorovaca itd. Znate! Karađorđevo dolazi tek za nekoliko mjeseci… Pazite sad ovo: počeo sam dobivati pisma da sam ja član Matice, da sam ustaški orijentiran, da sam nacionalist, kako sam ja takvo što kao sudac uopće mogao donijeti jer se protivi samoupravnom socijalizmu, i tako to, i gore-dolje. Onda sam se ja uplašio, majko moja. Meni istječe reizbornost jer za bivše Jugoslavije reizbor sudaca se vršio svakih sedam godina. A meni mandat istječe za nekoliko mjeseci… Plašio sam se da li će me izabrati ili neće, pa sam pravodobno podnio zahtjev Odvjetničkoj komori i oni su me primili u redove odvjetnika, upravo, prije Karađorđeva. Jer to traje, dok se podnese zahtjev, obavi sva papirologija, donese odluka, nekoliko mjeseci. Sva sreća da su me primili u udrugu advokata prije Karađorđeva! Tko zna što bi bilo s Komorom, i sa mnom poslije, jer pola Matice hrvatske je bilo predbilježeno da ide u zatvor. U siječnju 1972. bila su velika uhićenja…“
Sudac Tadić, nasreću, čuva i sudske spise za koje se vjerovalo da su nestali, pa nam je dao i uvid u njih.
Bio ih je dobro sklonio u svom stanu da u eventualnom pretresu ne bi bili pronađeni. Vjekoslav Tadić u kasnijim vremenima, kad je hrvatska stekla neovisnost, nije tražio nikakvu zaslugu niti je poslije isticao neku osobitu svoju hrabrost.
Ponašao se onako kako bi se svaki sudac trebao ponašati. O tome će kasnije dodati:
"Moram reći da na mene nitko nije utjecao ili prijetio kako se mora sudski odlučiti u svezi zabrane Hrvatskog tjednika. Jedino me je prije rasprave upozorio moj predsjednik Okružnog suda (danas Županijski sud), sad pokojni gospodin Vjekoslav Vidović, da moram paziti na proceduru postupka i na izvedene potrebne dokaze i ništa drugo. Od političara i kojekakvih komitetlija također nitko nije intervenirao… Nedugo nakon toga, sa svojih funkcija morali su otići Vjekoslav Vidović, Slobodan Budak i još neki. Bili smo označeni kao nacionalisti, iako to nismo bili.
