Joan Joslin godinama je radila između dešifriranja kodova, kriptoanalize i pisaćeg stroja u Bletchley Parku tijekom Drugog svjetskog rata, a to je samo kratak dio njezine povijesti o kojoj nije smijela pričati drugima.
„Bio je 5. svibnja, kasno navečer, radili smo noćnu smjenu... Odjednom je stigla vijest da je Italija odustala i odmah su nam dali 48 sati odmora jer su znali da je rat u Europi završen“, prisjeća se ona.
„Izašli smo iz Bletchleya što smo brže mogli kako bismo uhvatili posljednji vlak. Stigli smo na Euston postaju koja je bila puna različitih ljudi: civila, vojnika, pilota, mornarice... bila je puna ljudi koji su čekali prvi vlak. Sjedili smo i htjela sam zaurlati 'Rat je gotov!', ali nisam mogla“.
„Kući sam stigla oko pet ujutro i majka me ukorila što sam cijelu noć provela vani, ali i dalje joj nisam mogla reći“, prisjetila se Joslin za CNN.
Britanski premijer Winston Churchill slavno je opisao ekipu iz Bletchleyja kao „guske koje nose zlatna jaja, ali se nikada ne smiju“.
Samo nekoliko desetljeća kasnije, kad je podignut veo tajnosti, njihova priča je postala poznata zahvaljujući knjizi i Oskarom nagrađenom filmu „Igra oponašanja" u kojemu Benedict Cumberbatch glumi kompjuterskog pionira onog doba - Alana Turinga.
Zastrašujući tajnu ugovor
Joslin je sa stotinama muškaraca i žena (većinom žena, jer je omjer bio tri naprema jedan) potpisala tajni ugovor kojim joj je bilo zabranjeno razgovorati o onome što radi, a o poslu zaposlenici nisu smjeli razgovarati čak ni međusobno.
Betty Webb, koja je poslana na Bletchley dok je služila u Pomoćnim teritorijalnim službama (ATS), ženskom odjelu britanske vojske, sjeća se da je čitala i potpisala službeni tajni dokument vrlo brzo nakon što je stigla.
„To su proveli časnici tajnih službi s pištoljem na stolu, kako bi naglasili važnost dokumenta kojeg smo potpisivali“, objasnila je ona. „Bilo je vrlo zastrašujuće, a mislim da im je to i bio cilj.“
Webb kaže da su onima koji su potpisali ugovor prijetile „teške kazne“, u slučaju da progovore o svojem poslu. „Najgore od toga bi vjerojatno bilo da, ako si bio 'zločest', mogli su te ubiti. Nisam čula da je itko ubijen, ali je postojala i takva odredba."
Visok stupanj tajnosti značio je da su oni koji su radili u Bletchleyu morali znati brzo razmišljati, jer ako bi ih netko upitao što rade, morali su se znati snaći.
„Gazdarica je ponekad znala reći, 'Što si danas radila?', a ja bih odgovorila: 'O, dosadni tajnički posao'“, rekla je Webb koja je snimala signale i poruke koje su stizale u bazu.
Također su se morali praviti glupima kad bi u medijima izašle vijesti koje su oni znali od prije: „Morali smo dekodirati poruku njemačkog ratnog broda Scharnhorst koji je bio među norveškim fjordovima. Ubrzo nakon što je bitka započela, dobili smo vijest da je brod potonuo, no nisam nikome smjela reći veselu vijest“, prisjeća se Joslin koja je upravljala strojem za dekodiranje.
„Bilo je to od nacionalne sigurnosti“, tvrdi Webb. „Cijela zemlja bila je svjesna potrebe da se ne govori o kretanju postrojbi koje su možda vidjeli, te su posvuda bili plakati koji su govorili da je dobra ideja 'Biti kao tata, a čuvati mamu!'“.
Unatoč mračnim vremenima kroz koja su prolazili, i Webb i Joslin vežu i lijepe uspomene na Bletchley gdje je postojala dobro razvijena društvena scena s klubovima, sportom, zborom i plesovima.
Na Badnjak 1940. godine, svoj prvi dan boravka u Bletchleyju, Joslin je upoznala svojeg budućeg supruga Kena, iako priznaje da je potrajalo prije nego je buknula ljubav.
„Bila sam s drugom djevojkom, obje smo stigle istovremeno, bila sam tamna, a ta mlada dama je bila plavuša“, kaže ona. „Čula sam da je on rekao: 'Ja ću plavušu, a ti možeš onu crnku!'. On nije bio jako zainteresiran za mene, da budemo iskreni, ali nisam ni ja za njega, jer je čaj miješao s olovkom, što sam smatrala apsolutno odvratnim!“
Par se vjenčao u vrijeme kad se zatvarao Bletchley, a nedavno su proslavili 70. godišnjicu braka.
I nakon toliko godina, ne mogu pričati o proživljenom
Za Webb pak rat nije bio gotov na Europski dan pobjede jer je ona radila u japanskom dijelu Bletchleya, a budući da je sukob na Pacifiku i dalje bijesnio, ona je poslana u SAD da nastavi s radom u novoizgrađenom Pentagonu gdje bila jedini član ATS-a među 32.000 ljudi.
Nakon šest godina rata, vratila se u Veliku Britaniju rekavši da je u potpunosti uživala u vremenu provedenom u Washingtonu. „Možete misliti kako je to izgledalo, izaći iz ovdašnje situacije, gdje nije bilo baš hrane i odjeće, te doći u Ameriku u kojoj si mogao jesti gotovo sve, kupiti odjeće koliko si htio... Tako da je to bila apsolutna sreća."
Uskoro su Webb i Joselin mogle nastaviti s 'normalnim' životom, kao prije rata, za koji stručnjaci kažu da su ga njih dvije, s kolegama iz Bletchleyja, skratile sigurno za dvije ili tri godine, zahvaljujući njihovom radu na razbijanju njemačke Enigme i Lorenzovih kodova.
No, one su čuvali svoje tajne desetljećima, te im je čak i sad, kada im je dopušteno, malo čudno i strano govoriti o poslu kojega su radili.
„Nikada nisam rekla roditeljima jer su oboje umrli prije 1975. dodine, kada je podignut veo tajnosti“, kaže Webb koja je nedavno nagrađena M.B.E. nagradom za svoj rad u Bletchley Parku.
„I kad je postalo dopušteno razgovarati o tome, mi to nismo činili", kaže Joslin. „Nikada nismo govorili o tome... čak ni moja djeca nisu znala. Nikada o tome nismo raspravljali. S Kenom sam radila pet godina na istom području, a on nije znao što ja radim. Nije li to čudno?“, zaključuje Joslin.
