Godinu dana prije mirovine Mladen Bajić može biti zadovoljan. Prije desetak dana vjerojatno je, ispijajući omiljeni sok od jabuke, sjedio u svojem uredu i gledao izravni prijenos odvođenja Ive Sanadera u zatvor. Mogao je vidjeti kako bivši premijer izlazi kroz teška, zelena vrata svoje vile u Kozarčevoj i sjeda u službeni automobil. Ovaj put nije to bio luksuzni službeni, blindirani metalik sivi BMW vrijedan 4,000.000 kuna.
Bio je to obični policijski Ford Mondeo, tamnoplave boje koja spada u serijsku opremu i u tvorničkoj se specifikaciji opisuje kao “Deep Impact Blue”. Skutren na stražnjem sjedalu, u društvu tri policajca, bivši premijer se spustio iz elitnog dijela Zagreba u novozagrebačku periferiju na južnom rubu grada, s najpoznatijim zatvorom u Hrvatskoj. Bivši državni odvjetnik Bajić konačno je, nakon sedam godina, dočekao prvu pravomoćnu presudu.
Još davne 2012. godine, čim se potkraj kolovoza vratio s godišnjeg odmora, podignuo je petu u nizu optužnicu protiv bivšeg premijera, za aferu Planinska, za koju je Sanader dobio četiri i pol godine zatvora. Godinama je DORH marljivo i studiozno proučavao hrpe dokumentacije i nizao jednu za drugom - najprije optužnicu za aferu Hypo, pa Ina-MOL, pa Fimi mediju, pa HEP-Dioki i na kraju za aferu Planinska. Javnost je već bila potpuno sluđena.
Svako malo gledala se ista slika - Sanader u sudnicu - Sanader iz sudnice. Kako su se rastezali sudski postupci i godine prolazile, nitko više nije vjerovao da će ijedna od presuda postati konačno pravomoćna i da će bivši premijer dospjeti u zatvor. Dapače, od prvog dana Sanader je bio uvjeren u svoju nevinost. Toliko siguran da je svaki put, kad bi napuštao sudnicu, smjerno gledao u kamere i uvjerljivim baritonom tvrdio: “Bajić protiv mene vodi križarski rat, ali neće ga dobiti. Nema protiv mene ni jednog čvrstog dokaza”.
S druge strane, Bajić se nije oglašavao. Oduvijek je izbjegavao medije, davao vrlo malo intervjua, a o njegovu privatnom životu gotovo da se ništa i ne zna. Kao da sa Sanaderom nema nikakve veze, kao da obojica nisu iz istoga grada i sličnog dalmatinskog temperamenta. Ipak, dvojicu bivših - prvi premijer, a drugi državni odvjetnik - povezuje mnogo toga. Kao i Mladen Bajić, i tri godine mlađi Sanader je rođeni Splićanin.
Iako su obojica pohađali Osnovnu školu “Đermano Senjanović”, njihovo poznanstvo ne seže u tako daleku prošlost. Tijekom mladosti su se njihovi putevi prilično razilazili. Danas 68-godišnjeg Bajića, rođenog 28. prosinca 1950. u splitskoj građanskoj obitelji, oduvijek su krasili ozbiljnost i odgovornost, predanost poslu i temeljitost u svemu čega bi se dohvatio. Zato je i njegova poslovna biografija potpuno predvidiva i gotovo djeluje dosadno.
Nakon srednje škole upisao je Pravni fakultet i diplomirao u roku pa se 1975. godine ubrzo zaposlio kao pripravnik u Okružnom javnom tužilaštvu u Dubrovniku. Istodobno, Ivo Sanader je odrastao u velikom siromaštvu. Njegova sedmeročlana obitelj živjela je u kućici od kojih 40-ak četvornih metara na gradskoj periferiji. Otac je bio soboslikar, volio bi popiti, a kad je 60-ih godina Jugoslavija otvorila granice i Njemačka počela primati prve gastarbajtere, Sanaderov je otac odlučio potražiti sreću u inozemstvu.
Od tamo je rijetko svraćao u Split. On i supruga Ivanka imali su petero djece. Najstariji Ivo rodio se 8. lipnja 1953., a zatim su se do 1960. rodili još i Miro, Vlado, Vinko te sestra Danica. Majka ih je uglavnom odgajala sama pa je morala najstarijeg Ivu, nakon osnovne škole, poslati u sjemenište. Sa Sanaderom je u to vrijeme, u istom crkvenom internatu, bio i osebujni don Anđelko Kaćunko.
Prisjećajući ga se iz tih vremena, svećenik Kaćunko je rekao da je Ivo izvrsno igrao mali nogomet te da je već tad dao naslutiti da će postati netko i nešto. Za razliku od tihog i samozatajnog Bajića, Sanader se, osim u nogometu, isticao i kao vrsni polemičar, a odlično su mu išli i strani jezici. No put do diplome nije išao pravocrtno i mladi Ivo dugo se tražio. Najprije je upisao Bogoslovni fakultet, pa odustao, da bi se otputio na studij u Rim. Ni tamo se nije dugo zadržao.
Vratio se u Split dvije godine kasnije i upoznao buduću suprugu Mirjanu Šarić. Mladi bračni par uselio se kod njezinih roditelja, a zatim su se oboje preselili u Innsbruck, u kojemu je Sanader 1982. diplomirao komparativnu književnost i romanistiku. Po povratku u Split zaposlio se najprije u marketinškom odjelu Dalmacijaturista, ali mu je taj posao brzo dojadio pa je prešao u nakladničku kuću Logos.
U samo pet godina napredovao je od programskog urednika do glavnog i odgovornog urednika kuće 1988., ali je naprasno dobio otkaz. Put ga je opet odveo u Austriju. Osnovao je dvije svoje tvrtke, ali je počeo raditi za agenciju Meyer Press i preko nje prodavao erotske fotografije nekoć popularnom hrvatskom dvotjedniku Start. Dok je Sanader tražio mjesto na kojemu će se skrasiti, Mladen Bajić polako je i ustrajno napredovao u svojoj službi.
Iz Dubrovnika se vratio u Split i nastavio pripravnički staž, a onda je 1979. imenovan zamjenikom splitskog općinskog javnog tužitelja. Specijalizirao se za gospodarski kriminal i osam godina kasnije imenovan je zamjenikom Okružnog javnog tužilaštva. Došao je rat i 1992. Bajić je postao zamjenik vojnog tužitelja u splitskom Vojnom tužiteljstvu, u kojemu je ostao iduće četiri godine.
Njegov sugrađanin Sanader odlučio se u to vrijeme ubaciti u politiku. U Innsbrucku je 1990. osnovao ogranak HDZ-a pa je uskoro upoznao i tadašnjeg predsjednika Franju Tuđmana. Nakon dobro obavljenog posla u inozemstvu, opet se našao u Splitu. Ovaj put ga je čekalo novo izazovno mjesto. Postao je 1991. intendant tamošnjeg HNK, no već iduće godine preselio se u Zagreb. Postao je zastupnik u Saboru, a uskoro i ministar znanosti i tehnologije. Ne zadugo.
Već 1993. bio je zamjenik ministra vanjskih poslova, a ljestvica političkog uspjeha odvela ga je do predstojnika Tuđmanova ureda. Konačno je 2000. postao predsjednik HDZ-a i tako kandidat za premijera. Bajić u to vrijeme i dalje polako i ustrajno napreduje stepenicu po stepenicu te je 2001. postao splitski županijski državni odvjetnik. Bit će to iste godine kad je Ivo Sanader na splitskoj rivi održao vatreni govor u znak podrške generalu Mirku Norcu - istom onom kojeg će Bajić optužiti za ratni zločin i dobiti osuđujuću presudu.
Već tad se dalo naslutiti da Bajić i Sanader neće biti nikad na istoj strani. Čak i kad je u pitanju nogomet. Dok se Sanader zalagao zdušno za jaki Hajduk, kupovao simbolično deset dionica kluba i šurovao s tadašnjim predsjednikom Brankom Grgićem, Bajić bi ljeti hodao rodnim gradom u omiljenim kratkim hlačama i majici Radničkog nogometnog kluba Split.
Za razliku od Sanadera, bio je zaluđen košarkom i još od 70-ih odlazio je na utakmice Jugoplastike, kad je to bio moćni klub koji je osvajao prvenstva tadašnje Jugoslavije. Slično su se razilazile i njihove profesionalne sudbine. Sanader je te godine izgubio izbore, a premijer je postao SDP-ov predsjednik Ivica Račan. Upravo će on imenovati Bajića glavnim državnim odvjetnikom 2002. godine.
U njegovu mandatu Državno odvjetništvo Republike Hrvatske preselilo se na današnju adresu, u Gajevu ulicu, otkud će Bajić usko surađivati s Carlom del Ponte, haškom tužiteljicom koja je pokušavala zatvoriti priču s optuženim hrvatskim generalima. Još se prepričava anegdota o tome kako su DORH-ove zgrade u to vrijeme bile u tako lošem stanju da ni zahodi nisu bili na reprezentativnom nivou. Kad im je u posjet došla Del Ponte, molili su boga da ne mora koristiti njihov WC.
To se ipak dogodilo te se tužiteljica uvjerila u kakvim uvjetima rade oni koji bi trebali štititi interese države i boriti se protiv kriminala. Istodobno, nakon smjene vlasti 2004., Sanader je postao premijer i nisu ga mučili tako banalni problemi. Dapače, produljio je Bajiću mandat jer je smatrao da mu ne treba zamjena. Osim toga, djelovanja DORH-a povećala su i ugled Hrvatske. Suradnja s međunarodnim tijelima i Haškim tribunalom, uhićenje Ante Gotovine, dovelo je do početka finalnih pregovora oko ulaska u EU.
Kako se dalje razvijala situacija svima je dobro poznato. Potkraj tog desetljeća su jedan za drugim mediji počeli otvarati Sanaderove afere. Otkrilo se i kako je skupocjeni blindirani BMW dobio od tajkuna Roberta Ježića i kako je na njega stavio registarske pločice starog BMW-a da se ne bi primijetila promjena.
Otvorila se i afera o famoznoj snimci pregovora u restoranu Marcellino s čelnim čovjekom MOL-a Zsoltom Hernadijem oko predaje Ine Mađarima, a počeli su se otkrivati i detalji o vrećama crnog novca kojim je HDZ financirao izbornu pobjedu. Sanader je shvatio da mu se ne piše dobro. Konačno je 2009. podnio ostavku. Kako se strelovito penjao stranačkom i državnom hijerarhijom, tako se još brže sunovratio. Nakon što ga je Sabor 6. srpnja 2009. razriješio dužnosti, pet mjeseci kasnije izbrisan je i iz članstva HDZ-a.
Da ironija sudbine bude još veća, posljednji zakon koji je potpisao prije ostavke bio je novi Zakon o kaznenom postupku, koji će zato i dobiti kolokvijalni naziv “Sanaderov zakon”. Njime je dao potpuno odriješene ruke državnom odvjetništvu u provođenju istraga. Kasnije je taj zakon doživio niz ozbiljnih izmjena. Gotovo rekordan broj koji mu je srušio vjerodostojnost. Svejedno, Bajić ga je tad iskoristio. Već u prosincu 2010. podignuo je prvu optužnicu protiv Sanadera, i to upravo za slučaj Fimi media.
Čim je za to saznao, Sanader je sjeo u svoj automobil i krenuo 10. prosinca put Austrije, preko koje je namjeravao na drugu stranu oceana - u SAD. Bijeg mu nije uspio. Bit će to možda jednog dana odličan predložak za film.
Sanader, koji je za svoje političke karijere uspio otkupiti cijelu vilu, strpati na privatne račune u novcu i vrijednosnim papirima oko 11 milijuna kuna, ljeti ploviti na jahti 'Malo vitra', jesti u skupocjenim restoranima i voziti se u moćnom blindiranom skupocjenom BMW-u, postao je ciljem državnog odvjetnika koji se vozi u starom A3. A u Zagrebu stanuje u malom državnom stanu, svaki vikend odlazi u Split, a kad je u Splitu, rado ode i do lučice Zenta, u kojoj ima privezanu 8-metarsku plastičnu jedrilicu.
Zainteresirao se i za obiteljski maslinik te ga počeo obnavljati. Baš kao i sa Sanaderovim sudskim procesima, i na prve plodove maslina Bajić je trebao čekati barem 6-7 godina. Za njegovu strpljivu narav to nije nikakav problem. Iduće godine, kad ode u mirovinu, imat će u čemu uživati. No teško je očekivati da će se Sanader, sad iza rešetaka, tek tako prepustiti sudbini. Očekujemo još drame.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
uništio je hrvatsku u sanaderovoj vladi je bilo tisuće afera ono bdp rastao mnogi počeli kupovat nekretnine ,stanove nove aute a onda došla recesija i dovođenja hvala na suradnji ina hep mol hypo banka crni fondovi planinska..