Izvanredna situacija traži iste takve mjere, pa će predstavnici HAZU-a i Ministarstva unutarnjih poslova, umjesto na sendvič od sarme i kuhano vino, morati sastančiti u adventsko vrijeme. Treba, naime, riješiti problem koji nije mali i koji, ako se ne bude djelovalo pravovremeno i pravovaljano, može uzdrmati same temelje Domovinskog rata, suvremene Hrvatske i Općine Bilice. Šibenik je, kao što je već poznato, nova, 187. hrvatska hit destinacija, a Bilice su pored njega.
Postoji, samim time, šansa da mladi turist iz Uppsale sleti u splitsku ili zadarsku zračnu luku, dođe u Šibenik, otkrije neku komplikaciju sa smještajem i prihvati ponudu agencije da umjesto tu, u gradu, spava u neposrednoj blizini, u pitoresknim Bilicama, mjestašcu živih boja i divljih vezova za manje brodove.
Problema nema ako je gostu iz daleke Uppsale četrdeset, ma može i trideset godina, ako je vanjskopolitički novinar tamošnjeg radija ili diplomirani povjesničar, no ako mu je dvadesetak, programer je bez blage veze o onome što je jučer jeo i nikako ne može zapamtiti da Kosovo nije blizu Šibensko-kninske županije, e onda...
Idealno bi bilo da ga ugosti netko iz HAZU-a i drugih, pobrojanih organizacija, pa da mu lijepo, u hladu smokve, uz bevandu i inčune potanko objasni who is who i što je je sve bilo od 1941. do tog trenutka u kojem prijeti opasnost da Skandinavca ubode pčela. Idealno je, međutim, i najmanje realno, što znači da jake snage MUP-a moraju pronaći manje lijepo i više efikasno rješenje. Recimo, da ga deportiraju zbog posjedovanja narkotika.
U Bilicama, na dugom zidu uz magistralu, od prije neki dan stoji veliki mural s trobojnicom – kako nema grba, možemo pretpostaviti da se radi i o hrvatskoj, ali i o zastavama Paragvaja, Luksemburga ili Nizozemske – i likom pravomoćno osuđenog ratnog zločinca Slobodana Praljka. Napravili su ga, preko noći, članovi vatrogasnog društva, svojim rukama i svojom farbom.
Ima u Bilicama još nešto. Na jednom drugom zidu, onome od osnovne škole, uz trobojnicu koja nije ni nizozemska ni paragvajska niti joj je plava toliko svijetla kao na zastavi Luksemburga, samo što nije ni hrvatska, jer je prvo polje na grbu bijelo, nacrtan je Vodotoranj u Vukovaru, znameniti simbol otpora tog grada.
Kako su Bilice na moru, imaju i mulo, istina nelegalno, ali zvučnog imena: nazvano je, što je bilo skandalozno, pa se u međuvremenu zaboravilo, po Mili Budaku, onome čije su knjige talijanski okupatori izbacivali iz dalmatinskih knjižnica, dok je on iz NDH-a izbacivao Srbe, Židove i komuniste.
Zamislimo kako, vrijeme nam je, programer iz Uppsale, star dvadeset i koju, opijen domaćim vinom i malo manje domaćim ecstasyjem, u kupaćim gaćama i japankama, na ugodnih plus 38 baulja po Bilicima te od onoga što vidi i ukuca u Wikipediju sklapa sliku o Hrvatskoj. Poslije će, kad dođe kući, kolegi iz Maroka i još jednom s Novog Zelanda ispričati da je bio u zemlji u kojoj se, izgleda, opet završio Drugi svjetski rat i još, valjda jedan, ako to nije bio onaj isti.
Kasnije će im malo opisivati plaže, more, cure i hvaliti cijene piva. Bilički znakovi pored puta i mora o Hrvatskoj govore baš sve drukčije od onoga kako je bilo i što je bilo. Prema njima, tim znakovima, ustaški su ministri - isti oni što su pisali rasne zakone dok je iz Bilica svaka kuća dala barem jednog partizana - ustvari bili domoljubi.
Vukovar je bio, kako je u ranu jesen 1991. govorila tadašnja Televizija Beograd, pisala Politika te ponavljali Šljivančanin i njemu podčinjeni, jako ustaško uporište, dok presuda Slobodanu Praljku, kazano riječima općinskog načelnika Josipa Ćalete, frustrira sve sudionike Domovinskog rata.
Ne računajući, nekako je logično, Antu Gotovinu: njemu je isti onaj sud na kojem je Praljak proglašen krivim izdao pravno valjanu potvrdu nevinosti. Pomenuti Josip Ćaleta, potomak loze čijih je 17 pripadnika ratovalo u Narodnooslobodilačkoj borbi, nije povjesničar, ali nije ni kreten. Za svaku pizdariju oko svoje kuće zna naći opravdanje.
Tako je, objašnjavajući Budakovo mulo, rekao: "Deset godina pokušavam ishoditi papire za mul, ali tek sad se digla prašina pa se ubrzano rješava. Nemam ja ništa protiv antifašista, jeste li vidjeli spomenik-zvijezdu? Pa nema takve ni u Sjevernoj Koreji. Da sam mul nazvao imenom hrvatskih branitelja, nitko ne bi znao za nas. Morao sam ovako učiniti za veće dobro".
Mogao je, dakle, Ćaleta mulo nazvati, kao što su mu bilički vatrogasci mogli mural posvetiti, imenom jednog od sumještana streljanih u znak odmazde zbog pogibije Đujićevih četnika u okolici mjesta u onome ratu. Mogli su odabrati i jednog od 320 partizana koji su Bilice vratili Hrvatskoj, a Hrvatsku izveli iz NDH u godinama kad je tu živjelo nešto više od tisuću duša. Ma mogli su, uz zastavu ove današnje Hrvatske, na zid staviti i jednog poginulog branitelja iz Domovinskog rata.
Mogli su svašta, samo što bi to bilo nizašto. Lukav je taj svijet, zna, što bi se reklo, prepoznati trenutak i zna ponuditi baš ono što se traži. Također, zna o tome govoriti kratko i jasno, kao Josip Ćaleta, onaj što je, mrtav–hladan, priznao da je odavanje spomena ustaškom dužnosniku investicija u "veće dobro", dok su, o čemu nije riječ rekao, ali bit će, računa da se podrazumijeva, i ono prvo bijelo polje na grbu i slavljenje pravomoćno osuđenog ratnog zločinca, korisniji od žrtava talijanske okupacije i umrlih u borbi protiv onih koji su Vukovar sa zemljom sravnili, tvrdeći da je ova, nova, neovisna Hrvatska, nastavak NDH-a drugim sredstvima.
Nesreća je što se onom nesretniku iz Uppsale upravo takvom može učiniti dok u kupaćim gaćama i japankama šeta Bilicama i njoj sličnim naseljima. Čak i ako ne popije kap vina i ne pogleda ecstasy.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Ajde,dosta više o Praljku.Bio je i nema ga više.
ajoj ali si plitak i glup.Kakva ti korist sto znas citati kad neznas sta si procitao?
gade mi se nacionalisti