Ne sjećam se da sam ikad vidio fotografiju finskog predsjednika s jurišnom puškom u rukama. Ili estonskog premijera. Ili slovenskog premijera. Ili danske kraljice. Očito je da predsjednici, premijeri i kraljice demokratskog, uljuđenog svijeta zaziru od oružja, barem javno. Oružje i jest alat nasilja i straha, svatko pristojan zazire od njega. Istodobno, objavljeno je mnogo fotografija ruskog predsjednika Putina s nekakvom pucaljkom u rukama.
A njemu uz bok stoji hrvatska predsjednica kojoj su jurišne puške i maskirna odora očito fetiš. I sve bi, što se hrvatske predsjednice tiče, još i bilo probavljivo, da je riječ o njezinoj privatnoj strasti. Netko voli koncerte klasične glazbe, netko izlete u prirodu, netko rad u vrtu, a netko oružje, ne mogu svi biti isti.
No ovdje je riječ o nečemu mnogo ozbiljnijem, naime o militarizaciji hrvatskog društva, procesu koji neprekinuto traje od devedesetih, uzeo je maha proteklih godinu dana, a u njemu punim srcem sudjeluje i predsjednica. I dok se u društvima koja su više ili manje u skladu s dobom u kojem živimo raspravlja o obnovljivim izvorima energije, IT tehnologiji, unapređenju zdravstvenih standarda, znanosti i kulturi, u Hrvatskoj su udarne teme abortus, ratni veterani i rat.
Njegovanje kulta rata nije od jučer. I u Jugoslaviji je narodnooslobodilački rat bio nedodirljiva tema, to jest postojalo je samo jedno viđenje rata, ono koje je formulirala, nudila i štitila službena, komunistička politika. Svako iole kritičko propitivanje rata zabranjivalo se i kažnjavalo. Tu je praksu od komunista preuzeo HDZ. Bivši predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko vrlo ju je jasno sažeo u jednu rečenicu:
"Svatko će u svojoj kući moći misliti što hoće, ali na javnoj sceni neće to moći, nego će morati poštovati vrijednosti na kojima se temelji hrvatska država, a to su: Domovinski rat, branitelji, naši poginuli, politička doktrina dr. Tuđmana i veliko djelo Gojka Šuška". Karamarko je danas politički mrtvac, ali je njegova ideja itekako živa.
Svako malo može se u javnosti čuti njezin odjek, bilo da je riječ o prijedlogu da se veteranska prava ugrade u Ustav ili o otrcanoj frazi o svetosti rata koja se često može čuti u javnom prostoru. Rat i svetost? Bilo bi zanimljivo zaviriti u um onoga tko izgovara tu frazu. Povezati masovna ubijanja, pokolje, patnje i razaranja, što je srž svakog rata, pa i hrvatskog rata za neovisnost, sa svetošću istodobno je i glupo i bogohulno.
Pa ipak, u društvu koje se diči svojom religioznošću nikome to pretjerano ne smeta. Ovih dana dodana je nova armatura temeljima kulta rata. Riječ je o ideji da generali hodočaste po školama i pripovijedaju djeci o ratu. Što opet nije nikakva novost, nikakva originalna ideja, jer je i to preuzeto od SUBNOR-a (Saveza udruženja boraca Narodnooslobodilačkog rata), čiji su članovi obilazili škole te cvrkutali o ratu i ofenzivama.
Prijedlog za ponovno uvođenje obveznog vojnog roka također spada u inventar militarizacije društva. Pitanje je što se želi postići tim potezom i kako ga izvesti? Ako Hrvatska ne može obući i nahraniti malu, profesionalnu vojsku, a izgleda da ne može, kako će onda financirati brojnu vojsku ročnika?
Prijedlog je prije nekoliko tjedana pušten u javnost, Ministarstvo obrane već je pozvalo mladiće određenih godišta da se javljaju u urede obrane, ali se do danas nije čulo iole racionalno, zadovoljavajuće obrazloženje tog poteza. Ako zadovoljavajućim objašnjenjem ne smatramo buncanje onog HDZ-ova saborskog zastupnika o prednosti pri zapošljavanju u državnim institucijama onih koji odsluže vojni rok.
Bit će ipak da je mnogo jednostavnije obući mlade u uniformu, dati im puške u ruke i poslati ih da za tuđe interese ginu po svjetskim ratištima nego ih školovati, učiti kreativnim vještinama i osigurati im posao. Drugim riječima, jednostavnije je odgojiti poslušne strojeve (vojnici drilom doista izgube dio ljudskosti, uče ih da bespogovorno izvršavaju naređenja, čime prestaju biti odgovorni za svoje postupke), nego samostalno, misleće, kreativno, odgovorno, zrelo ljudsko biće.
I napokon, u zemlji u kojoj se i zaposleni nalaze u riziku siromaštva, a realne plaće padaju iz godine u godinu, koja se opet zadužila za milijardu i 250 milijuna eura, iz koje mladi masovno odlaze u europske zemlje u potrazi za poslom, ministar branitelja slavodobitno najavljuje povećanje braniteljskih mirovina.
To je, dakle, ta reforma, taj genijalni potez koji će izvući ovu zemlju iz siromaštva i beznađa te je gurnuti naprijed, u društvo razvijenih i bogatih. Ne povećanje ulaganja u obrazovanje, znanost i kulturu, nego povećanje vojnih mirovina. Ova Vlada dosad je mnogo puta pokazala koliko joj je do obrazovanja, znanosti i kulture.
I zaustavljanjem kurikularne reforme, i podrškom ministru plagijatoru, i osvetničkim gašenjem katedre za filozofiju na Hrvatskim studijima, a naročito mizernim ulaganjem u obrazovanje, znanost i kulturu. Sve to, možda više od ičega drugog, svjedoči o tome kakvi ljudi vode ovu zemlju. Naime, rečeno je da su znanost i kultura među najvažnijim stvarima po kojima se čovjek razlikuje od životinja. I po kojima se inteligentni, osjećajni ljudi razlikuju od morona.
