Trovanje bivšeg dvostrukog ruskog agenta Sergeja Skripala i njegove kćeri rijetkim nervnim otrovom u Engleskoj otvorilo je novu zabrinutost u glavnim gradovima članica NATO-a o tome koliko je Rusija raspoložena da eskalira obavještajne operacije preko desetljećima uobičajenih normi.
Britanske i američke vlade optužile su Rusiju posljednjih godina za već nekoliko neobjašnjenih smrti Rusa u Velikoj Britaniji. CIA-in veteran Jack Devine objasnio je za Business insider da se Rusija očito više ne pridržava nekoć važene nepisane konvencije o ponašanjima prema špijunima. „Rusija danas čini se da se ne pridržava više nikakvih normi“, kazao je.
Postoje li špijunska pravila?
Američke i ruske obavještajne službe još od Staljinovog doba imali su džentlmenski sporazum, „moskovska pravila“, koji je ograničavao sukob jednih s drugima. Bila je to posljedica opasnosti od obostrano osiguranog uništenja (MAD) nuklearnog doba u kojem jedni drugi nisu fizički napadali ili se petljali jedni drugima u pitanja oko valute ili unutarnju politiku.
Što su tradicionalne špijunske aktivnosti?
Najjednostavnije, one se svode na dvije stvari: špijunaža i tajne akcije. I jedno i drugo područje imaju vlastite tehnike i alate pomoću kojih se bave regrutiranjem, prikupljanjem podataka, hvatanjem određenih ljudi, podupiranjem opozicijskih političkih aktivnosti, raznik propagandnim kampanjama, paramilitarne akcije i državni udari. Za čime će se u datom trenutku posegnuti ovisi o nizu stvari; o vrsti mete, ulozima, opasnostima.
Je li bilo normi iza „moskovskih pravila“?
I Rusija i SAD su se ponajviše držali pravila za koja su sami ocijenili da su na mjestu. Osim rijetkih iznimaka, SAD se u pravilu pridržavao vlastitih zakona. Pa tako atentatima nije pribjegavao protiv Rusije ili bilo koga drugoga jako dugo vrijeme. U ranim danima Hladnog rata, CIA je pokušavala atentate protiv Fidela Castra, premijera Konga Patricea Lumumbe, dominikanskog predsjednika Rafaela Trujilla.. No, od 1970. CIA-i je to zabranjeno, bilo da je riječ o neprijateljskim agencijama, izdajnicima SAD-a, političkim oponentima ili disidentima. Nakon napada terorista od 11. rujna 2001. jesu se odobravali udari dronovima po teroristima, no ni Kongres ni američki sudovi to ne smatraju atentatima, nego dijelom rata protiv terorista.
A Rusija?
Tu su stvari bile drugačije. Još je Staljin naložio ubojstvo Lava Trockog, a nije se puno promijenilo do doba Aleksandra Litvinenka i Sergeja Skripala, kako se čini. Devine kaže da, koliko on zna, Rusija nikada nije išla ubijati CIA-ine agente ili Amerikance uopće. SAD danas zna iz Mitrohinovog arhiva i priča prebjega da je mnoge inicijative KGB-a zaustavio politbiro. No, danas, u doba Vladimira Putina, Devine više nije siguran postoje li još s ruske strane sistemska ograničenja ruskih tajnih službi. Čini se kao da ne vrijede više nikakve norme; bombardiranje civila po Siriji, petljanje u izbore u Europi i SAD-u, sistematski dopinški program za olimpijce, atentati na disidente, neovisne novinare, prebjege.
Je li to novo doba u svijetu špijunaže?
Ruska vanjska obavještajna agencija SVR čini se da jest krenula novim putem, kao i Sjeverna Koreja ubojstvom Kim Jong-nama, no Devine ne smatra da je to ujedno nova era špijunaže, jer smatra da se daju prepoznati da su djelotvorna još uvijek neka neformalna ograničenja tih akcija.
Kako bi trebali odgovoriti SAD i saveznici?
Devine se nada da bi se Rusiju moglo navesti da se vrati na stare prakse kombinacijom „robustnih odgovora“ i nježnih pregovora.
