U Hrvatskoj imamo jednu veću skupinu "slijepih" i, da parafraziram Marie von Ebner-Eschenbach, "sretnih robova" koji na svaki spomen promjena ili slobode reagiraju kao da će ih ugristi tarantula. Ako sumnjate u istinitost ove činjenice, dovoljno je pogledati oko sebe. Natjecanje u idiotizmima nikako da prestane i problem je zapravo u tome što mnogi u svemu tome ne vide nikakav problem.
Nedavno mi je posve slučajno došla pod ruku knjiga portugalskog književnika i nobelovca Josea Saramaga s hrvatskim naslovom "Ogled o sljepoći". Njemački prijevod ove knjige glasi "Die Stadt der Blinden" (prev. "Grad slijepaca"). Iako je ovaj Saramagov roman neobičan, mučan i težak, brzo se čita. Radnja počinje na jednom raskršću kada jedan vozač odjednom gubi osjet vida. Oči su potpuno zdrave, ali on opet ništa ne vidi. Ista sudbina je uskoro pogodila sve koji su se našli u neposrednoj blizini.
Budući da za ovaj novonastali fenomen nema lijeka, bespomoćna državna uprava sve bolesnike smješta u karantenu u staroj napuštenoj umobolnici, kako bi spriječili daljnje širenje ove nepogode. Jedna ekipa slijepaca počinje voditi glavnu riječ te u prepunoj karanteni dolazi do nezadovoljstva, sukoba i eskalacije nasilja. Prehrambenih namirnica i pitke vode je sve manje, a stanje među pogođenim stanovništvom je odavno izvan svake kontrole.
Budući da ni sam ne volim kad mi netko prepričava radnju neke nove knjige, ovdje ću se zaustaviti. Neobično je u ovoj priči to što nijedan lik nema svoje ime. Sve je anonimno. Svi su u jednakoj situaciji: spol, dob, društveni položaj i religijska pripadnost ne igraju nikakvu ulogu. Ovaj roman govori zapravo o psihološkom procesu pretvaranja "svevidećih" ljudi u "slijepce", odnosno u ljude koji, pored zdravih očiju, ne vide.
Naša povijest nam donosi veliku galeriju dobrih, mirnih i pristojnih ljudi koji ne bi ni mrava zgazili, a koji su se opet u određenim okolnostima preobrazili u gnjusne zločince. Riječ je o priči koja pokazuje koliko nam zapravo malo nedostaje da izgubimo svoju bit, ljudskost. Ako zloupotreba moći ne povlači za sobom sankcije, velike su šanse da će do nje i doći.
U posljednje vrijeme sve više primjećujem fenomen "sljepoće" u Hrvatskoj. Ova sljepoća, od koje nažalost nijedan sektor nije izuzet, teška je boljka ogromnih razmjera. I uzrokuje nemogućnost racionalne spoznaje vlastite stvarnosti. Nedavno se opet "pobožni katolički puk" uzbudio, jer se netko drznuo dirnuti u njihovu najveću svetinju – katolički kler. Njima nije problem to što je netko izvalio glupost godine, nego to što se netko drznuo narugati takvima.
Ako ste ikad pokušali s takvima raspravljati o tome, našli ste se u neobranom grožđu. Tu, nažalost, ne pomažu nikakvi argumenti ili logički aksiomi. "Sretni robovi" su najveći protivnici promjena. Pod krinkom obrane kršćanstva, oni samo brane jednu srednjovjekovnu apsolutističku instituciju koja se još uvijek odbija suočiti sa svojim manama i nedostatcima.
Brojni skandali oko zlostavljanja i zataškavanje samih zločina te netransparentno upravljanje nekretninama i ogromnim financijama nisu uzrok današnje krize, nego samo posljedica višestoljetne zloupotrebe moći. Ona Crkva, koja želi ostati zatočena u prošlosti, izolirana od modernog društva i u klerikalističko-patrijarhalnim okovima, nema mjesta u budućnosti. Iza impozantne fasade danas se nerijetko krije površno i sterilno kršćanstvo od kojeg nitko nema koristi.
Svjestan sam da se mnogi boje promjena, pogotovo oni koji su za instituciju egzistencijalno vezani, ali nema razloga za strah. Kršćanstvo je uvijek živjelo od promjena i novih ideja, a ne od restauracije. Ja prvi cijenim tradiciju, ali se odbijam zarobiti u tradicionalističke okove, jer sam svjestan da današnja tradicija sve donedavno nije bilo tradicija nego revolucionarna novost. "Slijepi i sretni robovi" se boje da će se, ako se napuste stara pravila i strukture, Crkva raspasti.
Takvi zaboravljaju da oni nisu ti koji su "ugroženi i u manjini", nego da brane instituciju i ljude iza kojih stoji jedan izuzetno moćan financijski i politički sustav koji, kako se danas sve jasnije vidi, funkcionira na krajnje svjetovan način. U njihovim argumentima i pokušajima obrane neobranjivog krije se mnogo mitova čije demaskiranje i demitologizacija boli. To i jest jedan razlog zašto se boje slobode.
Svi fundamentalisti ovoga svijeta ne podnose kritiku vlastitog sustava i spremni su ugroziti sugovornika zbog najbanalnijih razloga. Oni se boje kritike, boje se slobode. Iako i sebe i druge uvjeravaju u suprotno, njihovi potezi ih neprestano demantiraju. Da se takve pitalo, kršćanstvo se nikad ne bi pomaklo iz onog jeruzalemskog tavana i oni bi ga već u Jeruzalemu ugušili.
Ne, ne bi oni bili na Isusovoj strani, kako si često pogrešno utvaraju, nego bi učinili sve da ono "staro" (čitaj: farizeji i pismoznanci s ultrakonzervativnim razumijevanjem zbilje) opstane, a sve "novo" (čitaj: Isus sa svojim novim idejama) u startu bude uništeno. Koliko god to meni bilo smiješno, ova retro-vizija kršćanstva je jako popularna u Hrvatskoj.
Iako bi kršćani trebali biti "svjetlo svijeta", većina katolika u Hrvatskoj su ugašena svjetla u današnjem svijetu; ne shvaćaju što se događa, a ne žele se ni potruditi da shvate.
