Svaka revolucija na kraju ipak pojede svoju djecu. Nakon referenduma u Velikoj Britaniji o izlasku iz Europske unije vođe te revolucije pretvorili su se u njezine najveće žrtve. Boris Johnson, bivši gradonačelnik Londona i najistaknutiji zagovornik Brexita, izgubio je već zakapareno mjesto šefa Konzervativaca i budućeg premijera, a Nigel Farage objavio je da odlazi s čela UKIP-a. Formalni pobjednici postali su najveći gubitnici.
Pokrenuli su revoluciju, a potom ih je revolucija pojela. Slično se sad događa i u Hrvatskoj. Primarni, gotovo jedini cilj Domoljubne koalicije, na čelu s HDZ-om i uz blagoslov Kaptola, bio je provođenje svjetonazorske i kulturne revolucije. Udar na medije i nevladine udruge, rušenje kurikularne reforme, osvajanje HTV-a, rehabilitacija ustaštva, otvaranje pitanja pobačaja, kadrovske čistke... A onda je krenuo raspad.
Padali su redom Karamarko, Orešković, Vlada, Domoljubna koalicija... HDZ je ostao bez predsjednika, možda će uskoro ostati i bez njegova zamjenika, kao što bi pod novim predsjednikom stranke Andrejom Plenkovićem mogao ostati i bez koalicijskih partnera. Sa scene bi mogli nestati svi oni glavni nositelji te klerikalne i kulturne revolucije:
Pero Ćorić, Ivan Tepeš, Ladislav Ilčić, a Željka Markić mogla bi izgubiti institucionalnu podršku za svoju revoluciju. Ponašali su se kao da će vladati deset godina, a nakon ovih burnih šest mjeseci nitko ih se uskoro više neće sjećati. Bio je to njihov trenutak slave. Koji je završio u karamboliranom stanju. Brexitovci nisu imali plan za “dan poslije”.
Iskoristili su gnjev i frustraciju britanskih građana te odnijeli pobjedu s kojom nisu više znali što bi poduzeli. Po istom receptu, Domoljubna koalicija dočepala se vlasti s kojom više nije znali što bi. Kad se početna euforija ispuhala, pokazalo se nemogućim organizirati makar jednu sjednicu Vlade. To se očekivalo od onog dana kad je Most poslužio kao mostobran Karamarku i drugovima da dođu na vlast.
Radikali i revolucionari mogu prodavati maglu samo s političke margine. Onoga trena kad dobiju odgovornost, ne mogu sakriti svoju nekompetentnost. Ne mogu se praviti boljima nego što jesu. Nije stoga nikakvo čudo što su najveće žrtve ove revolucionarne havarije bili upravo njezini nositelji. I nije samo pao Karamarko zbog svoje afere. Pala je njegova stranka, s vlasti i u anketama.
Pala je koalicija s ridikuloznim partnerima. Pala je ideja svjetonazorskog “blitzkriega” koji je otkrio da ova garnitura nema ni ideje ni volje baviti se ključnim temama kao što je gospodarstvo te da reforme shvaća samo kao postupak rušenja sustava vrijednosti. Zato je ovaj eksperiment uspio jer je Hrvatska napokon otkrila što se i tko krije iza velikih parola i niskih strasti.
