Slučaj je odbačen zbog nenadležnosti, što je razumljivo, a i Deripaskini odvjetnici dokazivali su da je tužitelj i sam lopov, da nije vjerodostojan, kao što je bio slučaj i u nekim drugim postupcima. Ako bi se nekada i dogodilo da mu negdje dosude kaznu, recimo u Londonu 2017. 95 milijuna dolara zato što je svjesno lagao na sudu i nasilno djelovao prema svom bivšem partneru u Moskvi, Deripaska je to pregrmio. Trenutak u kojem je Deripaska izrastao izvan granica Rusije bio je prijelaz stoljeća.
2000. je kupio tvornicu "Kombinat aluminij" u Podgorici, zbog čijeg je bankrota prošle godine tužio Crnu Goru i tražio odštetu. Slijedila je tvornica aluminija u Irskoj, rudnici boksita u Južnoafričkoj Republici... Kad je već riječ o "regiji", Deripaska je i suvlasnik kompanije "Strabag", izabrane za gradnju mosta kopno-Čiovo, bazena na Kantridi, zagrebačkog pročistača otpadnih voda, a trebao je graditi i rotor u Remetincu u Zagrebu. Najveći dioničari Strabaga su UniqaRaiffeisen s 27,5 posto dionica, obitelj Haselsteiner sa 26,4 posto dok Oleg Deripaska preko svoje kompanije Rasperia Trading ima 25,9 posto.
Tako je stigao i do Londona. Kupio si je šestkatnicu na trgu Belgrave, seosku vilu u Surreyju, oženio je Polinu Jumaševu, kći šefa ureda pokojnog Borisa Jeljcina, koja se obrazovala u Velikoj Britaniji.
Sprijateljio se s Nathanielom Rothschildom, izgradio odnose s istaknutim torijevcem Georgeom Osborneom, potom i lordom Peterom Mandelsonom iz laburista. Svjetski ekonomski forum u Davosu nije bio zamisliv bez njega. Pa se 2005. otkrilo da je Deripaska privatnim avionom Rothschilda i Mandelsona poveo na izlet u Sibir. Ovaj drugi tada je bio EK-ov povjerenik za trgovinu. Pa se u ljeto 2008. doznalo da je na svojoj jahti kod Krfa ugostio Osbornea, Mandelsona i Andrewa Feldmana koji je prikupljao sredstva za Konzervativnu stranku.
Pritom, ističu kritičari, Deripaskina velikodušnost nije bila posljedica toga što bi bio snob, pa bi se htio tek družiti s moćnicima. On je radio ono što je smatrao da je korisno.
Kada je konačno dospio do Washingtona, Deripaska je shvatio da je naišao na puno hladniji pristup. Američkim vlastima nije se sviđala ideja da bi se s tamošnjim biznisom petljao čovjek za kojega su vjerovali da je povezan s organiziranim kriminalom. Vize je godinama dobivao samo privremene ili bi ovisio o diplomatskom pasošu. Unatoč tome, uspostavio je poslovne veze, a prijelomni trenutak bio je kad se sprijateljio s Bobom Doleom.
Bilo je to 2005. i ubrzo je napokon dobio vizu za višestruko putovanje u SAD. Iz tog vremena potječu donacije Deripaske Doleovoj tvrtki Alston & Bird od 300.000 dolara, te još 270.000 dolara naknadno. No, vizu mu je FBI ubrzo ukinuo. Tada je, 2006., Deripaska na slučaju angažirao Paula Manaforta, čovjeka koji je 10 godina poslije vodio kampanju Donalda Trumpa, a danas je iz pozicije osuđenoga vrlo kooperativan s američkim pravosuđem.
Deripaska mu je platio 10 milijuna dolara za savjetovanje. New York Times navodi da mu je Manafort sredio da se 2006. na rubu skupa u Davosu sastane sa senatorom Johnom McCainom, odnedavno pokojnim republikancem iz Arizone. No, čini se da niti to nije upalilo. Pa se okrenuo drugačijoj taktici. 2008. sredio si je sastanak s Georgeom Sorošem, milijarderom filantropom kako bi prodiskutirali stanje s korupcijom u Gvineji, gdje je Soroš pokušavao pomoći toj siromašnoj zemlji. Čini se da nije išlo.
Tamo je, naime, Deripaska bio glavni industrijski igrač. Pa je 2013. pokušao pomoći oslobađanju američkog špijuna iz zatočeništva u Iranu. Niti tu nije bio posebno uspješan. Konačno, i tjednima uoči predsjedničkih izbora u SAD-u 2016., netko je ciljano pokucao na vrata njemu. Bio je to FBI, samo što je ono što je FBI htio, bilo previše za Deripasku da to i da. Bila je riječ o istrazi o miješanju Kremlja u te izbore kako bi se utjecalo na rezultat. A Putinu se ne okreću leđa.
Oko toga je New York Times za komentar pitao Adama Waldmana, nekoć službenika u administraciji Billa Clintona. Nije, doduše, jasno zašto, jer Waldman je duže vrijeme bio na Deripaskinom platnom spisku uz plaću od 40.000 dolara mjesečno kako bi sređivao vize, razgovore oko posla s aluminijem, kako bi pokušao srediti mu kupnju General Motorsa u Europi.
"Njega nije trebalo predstavljati drugim vođama industrije ili filantropima. Oni su čekali u redu kod njega. Samo pojedini elementi vlade SAD-a imali su problem s njim", govorio je Waldman kao da je još uvijek na onom istom platnom spisku.
U međuvremenu su Deripasku stigli poslovni problemi. U siječnju 2010. morao je staviti Rusal na burzu u Hong Kongu kako bi namaknuo novac za platiti određene dug od skoro jedne milijarde dolara ruskoj banci VTB. U studenom 2017. djelić "EN+" stavio je na burzu u Londonu. Isprva mu je išlo dobro, da bi krenuo cijeli niz prigovora o "riskantnom poslovanju", od ekološke opasnosti njegove industrije do "iskorištavanja partnera".
Tu se pojavila potreba za lordom Barkerom, čovjekom koji je u svoje doba bio zadužen i za politiku Velike Britanije prema klimatskim promjenama. Barker je krenuo s time da Deripaska istupi iz uprave "EN+", da se u posao ne petlja dok se ne riješe njegovi problemi sa sankcijama prema njemu osobno, takvim stvarima.
U Washingtonu se Deripaska okrenuo tvrtki Mercury Public Affairs, potpisao je ugovor od 108.500 dolara mjesečno i odjednom stvari su se pokrenule s mrtve točke. Njegove tvrtke dobile su uvjetnu dozvolu da nastave s biznisom, a američki ministar financija Steve Mnuchin čak je pred novinarima izjavio da je cilj sankcija Deripaski "promjena ponašanja oligarha, a ne kažnjavanje njegovog aluminijskog biznisa".
