Top News
39687 prikaza

"Prvo su ga ponizili, a onda ubili na Ovčari"

Vukovar u Domovinskom ratu
Screenshot Youtube
Među najteže bitke u obrani Vukovara bila je ona na Sajmištu

Jedna od ključnih točaka obrane Vukovara uz Trpinjsku cestu – Sajmište – palo je u ruke neprijatelja 17. studenog 1991. Pad Sajmišta bio je početak kraja obrane Vukovara. U nastavku pročitajte drugi dio.


Pozitivan stav među braniteljima ipak nije mogao nadoknaditi manjak hrane i pitke vode. 

"Iako jedan od zapovjednika, moram priznati, bio sam vrlo ugodno ‘iznenađen’ kad sam tamo negdje pred kraj listopada skužio da se u Vukovaru uopće kuha hrana. Jasna i Terminator su to vozili i valjda se hrana dotad ostavljala nekih 150 metara iza linija, pa smo mi kao trebali to pokupiti, ali mi tamo nismo skoro nikad ni išli. Dakle, kužiš kakvo je bilo stanje kod nas, ako je njih bila frka i jednu manjerku dnevno dofurati na liniju“, prisjeća se Antolić prve kuhane hrane, zapravo nakupine gomile kuhane masti. Pred kraj se situacija s hranom drastično pogoršala, snalažljivošću se više nije moglo nalaziti hranu po kućama pa je u situaciji krajnje gladi Igor Široki primjerice jeo glave luka, dok je žeđ nadoknađivao ispijanjem soka od paradajza. Nažalost je i žeđ bila velik problem, ne samo za branitelje, nego i za civile. Upravo su bunari bili omiljene mete minobacača i vadeći vodu, stradali su brojni Vukovarci i branitelji, pa i sami zapovjednici, poput Velimira Đereka - Sokola. No glad i žeđ bi se i nadvladale, ali nikako ne i nedostatak streljiva i ljudstva. Najveći je problem bio nedostatak protuoklopnih sredstava: „Bilo je još nešto malo, ali ti moraš jako dobro razmisliti hoćeš li ispaliti. Ide tenk, vidiš mu gusjenicu, viri metar i po van, a ti se lomiš cijelu minutu i razmišljaš opaliti ili ne. Da smo imali, ma ko ga jebe; rokneš pa fulao ili pogodio… No, ajde za oklop, ali nedostatak ljudi, to je nas porazilo!", svjedoči zapovjednik Ćurković.

Milan Tepić Domovinski rat Top News Ubio 11 gardista, a Srbija mu digla spomenik

Prvenstveni problem je što na Sajmište nitko (ili uglavnom nitko) nije previše dragovoljno dolazio. Velik posao radila je vojna policija 204. brigade, ali sudeći po sjećanjima njih i HOS-ovaca prinuditi tjedno (svejedno kojim metodama) sedam - osam ljudi za dolazak na Sajmište, bio je pravi uspjeh. 

Nažalost, ni na vojno sposobne na samom Sajmištu nije se moglo osloniti. Većina onih koji su bili u podrumima, tamo su željeli do kraja ostati, teškom se mukom domaće ljude prisililo i na držanje straže. Naravno, bilo je i svijetlih primjera: 

"Mogu razumjeti kako je bilo vojnoj policiji, jer tražiti ljude da dođu braniti Sajmište, to je kao da djecu plašiš Baba-rogom, najgora mora. Nekako su uspjeli dovesti neke ljude, ali ti koji su na takav način dolazili, rijeko koji da je i ostao. Možda je od svih njih ostalo pet ljudi. Od tih par, nevjerojatno se iskazao Šajatović, stariji gospodin s debelim naočalama, koji je na jedno oko vidio 40 posto, a na drugo nije vidio ništa, to mu je staklo bilo skroz zamagljeno. Taj mi je čovjek rekao: Gle, gluh samo k’o ćuk, vrlo slabo vidim pa mi ti samo daj nekoga tko dobro vidi, ja ću biti na liniji gdje god tražiš, ali na ostalo zaboravi, jer ne mogu", sjeća se Antolić kritičnih trenutaka početkom studenoga.

"Pričao nam je da je gledao na TV što se događa i da je osjetio da mora doći. Sišao je s vlaka na Glavnom kolodvoru, pitao neku ženu gdje je najbliže za prijaviti se u vojsku, ova ga je uputila u HOS. Otišao je u Šenoinu, naletio na nas koji smo pričali engleski i brzo smo otišli put našeg prvog terena u Mejaško selo", prisjećaju se Jeanovi najbolji prijatelji iz HOS-a, Igor Široki i Davor Purulić. 

Razoreni Vukovar Feljton Top News "Ujutro bi upalili tenk i pustili nam Marš na Drinu"

"Apsolutno nije imao nikakve veze s Hrvatskom, nije tu bio ni na moru. Jednostavno je osjetio da mora doći. Avanturizma je vjerojatno bilo u tome, ali ništa više od toga, osim čiste želje da pomogne". 

Kada je ponuđena mogućnost za odlazak u Vukovar, njih su trojica jedini odlučili poći iz Mejaškog. Inače je Jean bio vrlo pedantan, navodno je svaku večer slušao radio Bruxelles, prenosio bi suborcima vijesti. 

"Vodio je svakodnevno ratni dnevnik koji je netragom završio u bolnici, baš kao i filmovi, hrpa filmova koje je fotografirao". 

Bio je dobar borac, znao je satima sjediti na tavanu i tražio snajperom metu ili uočavao i javljao neprijateljske pokrete. Ostao je čvrst kada su mnogi počeli pucati. 

"Nudili su mu da pokuša izaći iz Vukovara kao ‘fotoreporter’, ali to on ne bi nikada napravio. On je bio baš onakav kao što je definirao u kameru: ‘Do kraja, i u dobru i u zlu!’. To je bio Jean, nije bilo nikakve šanse da drugačije odluči", prisjeća se Široki. 

Po riječima preživjelog s Ovčare, Jean je imao posebno ponižavajući tretman prije smaknuća, a nimalo logična egzekucija stranca, koji je netom dao intervju televizijskim ekipama, vjerojatno je prouzročila puka "zafrkancija": 

Bombardiranje Dubrovnika 1991. Rat za mir Life VIDEO: Ovako je počeo rat u Dubrovniku

"Jean je na početku non-stop bio sa Švicom i kada bi se nadmudrivali preko motorola, onda bi im Švico rekao: ‘Evo, tu je sa mnom ekipa iz Francuske pa neka vam kaže što misli o vama’. Nažalost su ovi jako dobro zapamtili što im je on brbljao, jer su po bolnici tražili baš ‘Francuza’… Jean je bio krasna osoba, vidjelo se iz njegovog govora, ophođenja, očiju. Sve je radio kao i mi, nikad nije tražio nekakve povlastice. Sve smo dijelili, suze, bol i krv… do kraja, i u dobru i u zlu!".

HOS-ovci se rado sjećaju Vukovaraca, tzv. 'Bojlera' (naziv navodno po pivskim trbuščićima): srednjeg bojlera Petra Kačića, velikog bojlera Damjana, malog bojlera Šutkovića i Stjepan Sučića, potom Ante Dugana - Samuraja. Istaknula se ekipa Našičana i Đakovčana (100 ih je dragovoljno došlo), prvenstveno Ivan Anđelić - Doktor, Zvonko Bračun – Čaruga i Đuro Begović. 

Pamte i pripadnike vojne policije, braću Mudri iz Zagreba i Ivicu Arbanasa. Josip Tomašić - Osa, Velimir Đerek - Sokol, Josip Poljak - Sokol, pokojni zapovjednici susjednih punktova, svi oni čine dio HOS-ove vukovarske priče. 

No troje se Vukovaraca posebno istaknulo i jedino njih vode kao pridružene članove postrojbe: Sinišu Mataiju - Ramba, Gorana Đurića - Kitaru i Violetu Zagrecki (Antolić). Mataija je bio sveratnik, na određeni način, zamjenik Zvone Ćurkovića. Bio je nevjerojatno hrabar, spretan, savršen 'čistač', korektor topništva i stalno se ukazivao kada je trebalo pomoći. Zadnje je spasio Markuša i Širokog koji su u opasnom proboju jednostavno zaspali od umora. Goran Đurić – Kitara priključio se naknadno, vjerojatno stoga što je dijete iz miješanog braka, a odluku je donio nakon što mu je majku Hrvaticu usmrtila granata agresora. 

oba su pala OBLJETNICA Life "Kad su oba pala, oduzele su mi se noge"

Antolić ga je znao od prije rata, a čim ga je vidio, ponudio je dva borca u zamjenu. Kitara se vrlo rado priključio HOS-u i itekako istaknuo u „čišćenjima“ i borbi. 

"Meni osobno je spasio život kada sam se našao ispred trojice rezervista, pred koje je jednostavno iskočio i eliminirao ih", prisjeća se Široki. 

Kitara je nakon ranjavanja odveden u bolnicu, no po svemu sudeći nije ubijen na Ovčari, već kasnije, pod nerazjašnjenim okolnostima. Violeta je pak posebna već po tome što je žena: 

"Čovječe, pa meni su dolje bježali ili pucali ljudi k’o kokice. Čovjek s dva mandata u Legiji stranaca plakao je da ovo ne može izdržati, a ona je cijelo vrijeme bila s nama do samoga kraja", plastično dočarava Ćurković njezin doprinos. 

Violeta je bila mlada žena sa Sajmišta, samohrana majka, a prelomila je da ne želi ići u podrum nakon što su više puta pucali po civilima i dok jednom nisu umalo propucali u bijegu nju i sina. 

Predala je dijete majci i sa sestričnom je našla postrojbu koja je netom došla braniti 'njezino' Sajmište. Iako su ih HOS-ovci uporno pokušavali angažirati kao medicinsku ispomoć, Violeta je bila do kraja tvrdoglava, dobila je oružje, koristila ga, izvlačila ranjenike i tako je funkcionirala do kraja, rame uz rame s HOS-ovcima.

(Tekst je objavljen u Vojnoj povijesti, izdanje Večernjeg lista)

  • ivanh4 12:54 28.Listopad 2017.

    Ovog na naslovnici, verovatno je peđa tenkovista, uništio. Kada će konačno se početi objavljivati , istina o Domovinskom ratu, Vukovaru, Škabrnji,Ovčari i ostalim stratištima niovije Hrvatske povijesti, kada?. Što nam se treba dogoditi, da ove izdajnike, bandu i veleizdajnike, sahranimo, ... prikaži još!, u ropotarnicu UDBA-ške povesti. Hrvatice i Hrvati, vrijeme je da se uzdignemo i ujedinimo, protiv naših rvackih izdajnika, i majmuna, koji nemaju niti Osnovne škole. Pa Stevanče Culejče, svinjar, i Vaso - Vasil