Koliko su u političkom potiljku nacije pokidane misli između misli, nade i realnosti, zorno pokazuje aktualna predizborna kampanja. Da Zoran Milanović nije bacio svoju (pred)izbornu bombu, vjerojatno bismo sad svjedočili jednoj monotonoj kampanji s parlamentarnim izborima koji bi nalikovali na civilnu vježbu za stranačku mladež i uhljebe. No, prema svemu sudeći, ovo će biti predizborni (a bojim se i postizborni) period bez presedana. Svi oni koji su predviđali brze, efikasne i bezbolne izbore s uvjerljivom pobjedom HDZ-a sad vjerojatno pokunjeno šute i gledaju u patos.
Jedan od uvjerljivijih nonsensa u ovoj ionako opskurnoj situaciji je i miješanje u izbore susjedne države od strane predsjednika HDZ-a BiH, Dragana Čovića. “Vožd” tamošnjeg HDZ-a te neslužbeni gospodar života i smrti sunarodnjaka tradicionalno se dao upregnuti u Plenkovićeva kola. Čović je na HDZ-ovu saboru pompozno najavio da će se zbog parlamentarnih izbora u Hrvatskoj osigurati neradni dan i u BiH te pritom naglasio da su izbori u RH “svetkovina” za Hrvate u BiH. Budući da je Čović “samo” stranački predsjednik i predsjednik udruge građana koja se oportuno naziva Hrvatskim narodnim saborom, ostaje nejasno kako Čović namjerava materijalizirati svoju ideju. Ako samo na trenutak pokušamo zanemariti teško zanemarivu činjenicu da su upravo kult neprikosnovenog vođe, obiteljski interesi, ali i nedostatak demokracije i pluralizma glavni razlozi njegove vladavine nad Hrvatima, koja traje sad već četvrt stoljeća, Čović ovakvim populističkim izjavama svoj narod u BiH dodatno izlaže nepotrebnom hejtu sad već poprilično isfrustriranih stanovnika RH.
Hrvati u BiH već nekoliko izbora u nizu običan su žrtveni jarac, kojim se hrvatski političari poigravaju i koji bi se i ovaj put mogli koristiti kao topovsko meso. Unatoč tome što izbori u RH sve manje zanimaju Hrvate u BiH, zahvaljujući Draganu Čoviću, i ovaj put bismo mogli slušati o “zlim Hercegovcima” koji svojim glasovima za HDZ tradicionalno presuđuju izbore. No ako analiziramo podatke Državnog izbornog povjerenstva RH, vidjet ćemo da je na prijašnjim izborima ukupan broj registriranih birača u BiH iznosio 93.352, što je tek četvrtina ukupnog broja Hrvata u BiH. Još je zanimljivije primijetiti da je na prošlim parlamentarnim izborima sudjelovalo tek 21.898, odnosno 23,4% registriranih birača u BiH ili minornih 8% ukupnog broja Hrvata u BiH. Suprotno uvriježenom stavu, glasovi iz dijaspore i BiH nikad nisu bili presudni. Mitovi o HDZ-ovoj pobjedi glasovima dijaspore dolaze upravo s političke ljevice. Umjesto da se hrvatska ljevica pozabavi svojim političkim programom i identitetom kako bi HDZ konačno dobio dostojnog sparing-partnera, ona stvara paniku i histeriju prema iseljeništvu. Istina je da će jedan postotak Hrvata u BiH definitivno izaći na izbore te vjerojatno pokloniti svoj glas HDZ-ovoj listi na čelu sa Zvonkom Milasom, ali taj minorni postotak biračke baze u BiH odnosi se na HDZ-ov bastion vjernih stranačkih botova koji će po dužnosti morati okupirati biračka mjesta. Jer treba se nekako i odužiti za ona poklonjena “radna” mjesta u državnim tvrtkama i institucijama.
Gdje su u cijeloj ovoj političkoj farsi Hrvati u Bosni i Hercegovini? Nigdje. Tko je kriv? Oni sami. Kandidati s HDZ-ove liste za 11. izbornu jedinicu ovih će dana neumorno obilaziti svoje glasačke poligone. Njihova deklarativna briga za glasove Hrvata iz BiH nije briga za narod koji je od konstitutivnog “faktora” u Bosni i Hercegovini pretvoren u šačicu koja se bori čak i za biološki opstanak nego jeftina i licemjerna propaganda, koju svaka moralna institucija treba osuditi, a ne dodatno reklamirati.
No tko god da za mjesec dana dobije priliku sastaviti novu vladu, trebao bi zauzeti pošteniji i konkretniji stav prema vlastitoj dijaspori i Hrvatima u BiH. Da je dosadašnja Vlada imala više takta i vizije, veliki gospodarski potencijal i političko-lobistički utjecaj dijela hrvatske dijaspore i iseljene Hrvatske mogao je na veliku obostranu korist biti mnogo bolje iskorišten, po uzoru na uspješan primjer Izraela ili nekad siromašne Irske. Jedna od odlika velikih nacija je da dugoročno razmišljaju i planiraju te na razne načine artikuliraju i brane nacionalne interese. Ekonomistica Adela Poprženović pokazala je u svojim istraživanjima da u RH više novca pošalje dijaspora nego što stranci izravno ulože u RH, a da i ne govorimo i iznosima koji se u državu unesu preko prijatelja, kurira i vozača autobusa. Dvije milijarde eura godišnje, koje građanima stižu iz inozemstva, čine čak 5% hrvatskog BDP-a. Riječ je o uplatama mirovina zarađenih u inozemstvu, radničkim doznakama, ali i darovima, donacijama i ostalim uplatama.
U tom kontekstu najveći paradoks predstavlja to što se predstavnik Hrvata u BiH više bori za hrvatski HDZ nego za vlastiti narod, koji navodno (treba) predstavlja(ti).
