Top News
1012 prikaza

Povodom rehabilitacije - ima li itko hrabrosti za pravu sliku Stepinca?

Alojzije Stepinac
Wikipedia
Županijski sud u Zagrebu ukinuo je presudu iz 1946. o 16 godina robije za Stepinca

Odlukom Županijskog suda u Zagrebu presuda pokojnom zagrebačkom nadbiskupu Alojziju Stepincu iz 1946. poništena je revizijom koju je zatražio Stepinčev nećak Boris Stepinac. I ovog puta se pokazalo da u vezi Stepinca nije moguće naći niti jedan detalj iz njegovog života na čiji se spomen automatski ne diže barem pet sukobljenih mišljenja, često i ostrašćenih.

Revizija je danas moguća na osnovi izmjena Zakona o kaznenom postupku iz 2009. prema kojima se može ići u reviziju procesa i presuda bivše Jugoslavije ako je bila riječ o politički motiviranom procesu, o kaznenim djelima političke prirode ili ako je bila riječ o procesu kao posljedici zlouporabe političke moći. Sudac Ivan Turudić imao je relativno lak posao i odluka o poništenju bila je apsolutno očekivana.

Revizija postupka dijelu upućenih je sporna zato što je još 1992. Sabor osudio presudu Stepincu iz 1946., uz obrazloženje da je bila riječ o kazni za to što je Stepinac nakon rata odbio odvojiti katoličku crkvu od Vatikana. Takvu deklaraciju Sabora podržao je i tadašnji kardinal Franjo Kuharić, rekavši da je time slučaj Stepinac za crkvu na Kaptolu praktično zaključen u tom dijelu.

Reviziju presude od 16 godina zatvora iz 1946. danas, međutim, dio vjernika koji posebno štuju nadbiskupa Stepinca, doživljava kao ispravljanje povijesne nepravde i njegovu rehabilitaciju. Njima nasuprot, stoji mišljenje da je rehabilitacija besmislena već i zbog deklaracije Sabora iz 1992., ali i zato što se njome postupak iz 1946. uopće uzima kao relevantan.

A na tom mjestu počinje i cijepljenje dlake oko kontroverznog postupka proglašenja Stepinca svetim, odnosno, koliko revizija pokojnom nadbiskupu može narušiti imidž mučenika. Kao jedan od rijetkih glasova razuma u toj 75 godina dugoj zapetljanoj priči oko Stepinca, pokazuje se aktualni papa Franjo. On se u travnju ove godine našao suočen s molbom srpskog pravoslavnog patrijarha Ireneja da zaustavi proces kako ne bi došlo do novih podjela između Hrvata i Srba, katolika i pravoslavaca na Balkanu.

Bilo je to pristojno pismo čovjeka za kojega je papa Franjo osjetio da se s njim može kvalitetno raspraviti problem. Suočen s prijetnjom da mu se pod nosom opet počupaju Srbi i Hrvati, papa Franjo je donio jednostavnu, ali vrlo mudru odluku – postupak je privremeno obustavio i u dogovoru s Irinejem sastavio komisiju koja će slučaj Stepinac pretresti od vrha do dna kako bi se toj stvari stalo na kraj jednom za svagda.

Šok u Srbiji zbog ovakve odluke može se usporediti samo s onim u Hrvatskoj. Zapravo je riječ o jedinom mogućem putu do rješenja u krkljancu mnoštva nepomirljivih mitova oko Stepinca. Primjerice, nije da je neka tajna, ali vrlo često se i s jedne i s druge strane nedovoljno ističe da je Stepinac kao nadbiskup bio izvrsno rješenje samom kralju Aleksandru kao dokazani jugoslavenski patriot.

Bila je riječ o tome da je Stepinac u Prvom svjetskom ratu 1918. završio u talijanskom zarobljeništvu, da bi se potom dobrovoljno javio da se nastavi boriti na solunskom frontu na strani Srbije. Kralju Aleksandru jako je po volji bilo i to što je Stepinac bio izraziti antikomunist, isto kao i on sam. Te okolnosti bile su jako bitne pri odluci da se baš njega imenuje za nadbiskupa zagrebačkog de facto već 1932., a i službeno 1937.

Pravoslavnoj strani priče nije baš jednostavno ovakvu sliku uklopiti u prikaz "vrhovnog ustaškog svećenika". A ni hrvatskim katolicima nadbiskup jugoslaven ne uklapa se u sterotip o katoličkom hrvatskom mučeniku. Stepinca ne ostavljaju na miru čak ni kada je riječ o njegovom ljubavnom životu prije nego što se zaredio.

1924. zaručio se sa svojom djevojkom Marijom Horvat, za kojom je, kako tvrde svjedoci vremena, lio gorke suze nakon što je 1938. čuo da je poginula u prometnoj nesreći. Svaki spomen tog dijela njegovog životopisa svakako jako grebe po ušima dijela Kaptola, koji je inače još manje sretan kad se spomene mogućnost da je Stepinac u svoje vrijeme sudjelovao i u vrlo naprednim raspravama o svećeničkom celibatu.

Pa, kad se s tako dogmatskim stavovima sa svih strana pristupa užasno kompliciranom i tragičnom razdoblju Drugog svjetskog rata, problemi na sve strane su zajamčeni. Ipak, neke stvari se mijenjaju, pa se na spomen Stepinca više ne izvlači oružje u obranu ili napad već na prvu. Tako Irinej u pismu Franji i nije donosio neki sud, nego je samo upozoravao na otvorena pitanja i molio papu da "Bogu ostavi da donese sud o tome".

Papa je reagirao na način kojem se nitko nije imao posebno obraza usprotiviti, što se vidi i iz izjava pojedinih hrvatskih biskupa. "Papi je do kanonizacije jako stalo i namjerava to objaviti jasno i glasno, čim se riješe za neke kontroverzna pitanja... Slažem se s prigovorom da Stepinac nije učinio sve što je mogao. Ali, tko može reći da je učinio sve u svom životu? To može reći samo onaj koji je na križu rekao: 'Sad je gotovo.' Svaka druga osoba je limitirana i grešna", kazao je povodom papine katoličko pravoslavne komisije nadbiskup splitsko-makarski Marin Barišić.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.