Prije točno godinu dana Tomislav Karamarko krenuo je u avanturu s rušenjem vlastite vlade i izbacivanjem Mosta s obećanjem da će, ako mu ne uspije preslagivanje u Hrvatskom saboru, podnijeti ostavku na mjesto predsjednika HDZ-a. Nije mu uspjelo i ostavku je podnio. Andrej Plenković takvo obećanje nije dao nakon što je najurio ministre Mosta iz svoje Vlade i krenuo u neizvjesno preslagivanje većine u Hrvatskom saboru.
Nije rekao da će odstupiti, nije rekao da preuzima na sebe rizik rušenja svoje Vlade, nije ponudio nikakav značajan politički ulog u krizi koju je namjerno izazvao navlačeći Most na čistac oko Zdravka Marića. Čak ni Zdravko Marić nije ponudio svoju ostavku kako bi spriječio pad svoje Vlade. Niti je itko iz HDZ-a javno zatražio od Plenkovića da podnese konzekvence za ovo što sad radi.
Pod sloganom “Jedna Hrvatska”, čiji se izlazak poklopio s Plenkovićevim izbacivanjem Mosta iz Vlade, HDZ je krenuo u avanturu kakvu nam samo ta stranka može priuštiti. Pa tako njezin predsjednik opet govori da ima većinu, zatim da radi na većini, pa šuti o tome da nema većinu, dok nastoji neustavnim sredstvima uzurpirati vlast i srušiti predsjednika Sabora. Plenković je puno toga stavio na kocku, ali ne i vlastiti opstanak na čelu HDZ-a.
Jedno od njegovih glavnih obećanja bila je stabilnost Vlade. Pa ne samo da je tu fiktivnu stabilnost održavao neodrživom zaštitom svojih ministara, od Barišića do Marića, nego ju je narušio izbacivanjem iz Vlade stranke koja mu je, po njegovim riječima, svojedobno garantirala stabilnost. Tako se sad našao u situaciji da vuče zastupnike i stranke za rukav, izlaže se odbijenicama, pa čak i da bježi od novinara kako im ne bi morao muljati o većini. A Hrvatska se opet nalazi pred padom Vlade.
Međutim, čak i da Plenković sklepa nekako tu većinu i popabirči nekoliko zastupnika, kakvu stabilnost bi nam garantirala takva Vlada? Zamislimo da Most doista zamijeni HNS. To je stranka koja je blokirala vladu premijera Zorana Milanovića otprilike kao i Most. I sjedila je u vladi koja je izdržala četiri godine, ali promijenila devet ministara, odustala od strateških projekata i na kraju izgubila izbore. I što ako Plenković na kraju izađe na izbore? To je možda u ovoj zbrci najlogičnije rješenje, ali do te zbrke nije trebalo doći.
Hoće li netko tražiti Plenkovićevu glavu na čelu HDZ-a? Predsjednik HDZ-a započeo je partiju pokera u kojoj on jedini od igrača nije ponudio svoj ulog. Njegova karizma je postojana, njegov status u HDZ-a čak i osnažen naglim naletom hrabrosti, liderski ugled u javnosti poboljšan, a prigrlile su ga čak i manjine, koje su ga prije dva tjedna bojkotirale u Jasenovcu. Plenković nije Karamarko, što je za njega uvijek bila olakotna okolnost, ali to ne znači da bi trebao snositi istu odgovornost za istu politiku kao Karamarko.
