Top News
3126 prikaza

"Papa je problem Stepinca prebacio na druge..."

Vladimir Pavlinić
privatni album
Prvi glavni urednik Glasa Koncila otkriva brojne stvari o Stepincu, Paveliću, Crkvi...

Vladimir Pavlinić, prvi glavni urednik Glasa Koncila, u drugom dijelu intervjua za Express nastavlja govoriti o Stepinčevu djelovanju u vrijeme NDH. Pavlinić za Express govori i o 1971. godini, o prvom velikom razočaranju udarom državnog vrha na Hrvatsko proljeće. Drugo razočaranje uslijedilo je odmah istodobnim udarom vrha Crkve na njega i uredništvo Glasa Koncila.

Kad je ubrzo došla i prijetnja s druge strane, od državnog tužiteljstva, s perspektivom zatvora, hitno se sklonio u Austriju. Prilike su ga vodile tome da se više ne vraća ni u zemlju ni u crkvenu službu. Iz Beča se preselio u London, u uredništvo Nove Hrvatske. Ondje je osnovao i obitelj...

Kako objašnjavate da kontroverzije oko Stepinca traju tako dugo i uporno?

Već moje sitne uspomene odražavaju kontroverzije koje se do danas pletu oko Stepinca. Najprije je bio za samostalnu državu, pa je bio odvažan kritičar vladanja te države, pa je odjednom bio ratni zločinac. Osobno u kontroverzije ne želim ulaziti, kao ni u pitanje treba li biti proglašen svetim. Držim da je u općoj pometnji i kaosu onoga vremena, kao čovjek na maksimalno osjetljivu položaju, karakterom i djelima stršao iznad većine njemu ravnih u Europi.

Poslije rata komunistički su režimi redom, na insceniranim procesima, osudili katoličke nadbiskupe na visoke kazne zatvora: u Poljskoj Wyszyńskoga, u Čehoslovačkoj Berana, u Mađarskoj Mindszentyja, u Ukrajini Slipoga, kod nas Stepinca. Svi su oni u očima svojih naroda i svijeta od samoga početka bili nedužne žrtve politike, svi osim Stepinca. Jedino u njegovu slučaju još danas određeni krugovi razvlače njegov lik, dajući za pravo postupku jednog nesumnjivo političkog sudovanja.

Stoga i u sadašnjim žustrim sporenjima oko Stepinčeve kanonizacije vidim više politike i nacionalizma, uvijek iznova potpaljivanih međunacionalnih i međucrkvenih strasti, negoli težnje da se njegove kršćanske vrline nacijepe na današnju vjerničku zajednicu.

Stepincu su predbacivali njegovo blagonaklono prihvaćanje ustaškoga režima od samoga početka. On određuje da se 4. svibnja 1941. "održi svečani Te Deum po svim župnim crkvama". Sjećate li se toga pastirskog pisma i jeste li prisustvovali Te Deumu?

Dan uoči početka ratnih operacija jugoslavenske kraljevske vojske protiv Nijemaca poslali su nas kući iz sjemeništa, tako da nisam kao član dječačkoga katedralnog zbora pjevao na tom Te Deumu na Kaptolu, kao što sam nedugo prije toga pjevao u katedrali kod svečane mise zahvalnice za novookrunjenoga kralja Petra II. Karađorđevića. Išlo je to po tada vladajućemu modelu međuovisničke povezanosti Crkve i države, gdje je Crkva imala uslužničku ulogu.

Tako je i taj Te Deum za novu državu bio nešto samorazumljivo. Pogotovu što je to bilo u ozračju opće euforije zbog oslobođenja od svima mrske Jugoslavije. Te ushite mogao sam i kao tek jedanaestogodišnjak intenzivno doživjeti, već i od oca, politički aktivnog HSS-ovca. Doživljavano je to kao konačno ispunjenje nacionalne slobode započete tada mladom Banovinom Hrvatskom.

Nije bilo radija u selima, proglašenje Nezavisne Države Hrvatske razglasilo je mjesno vodstvo Hrvatske seljačke stranke, u našem slučaju vođa je bio Stjepan Tuđman. Moj je otac kratko prije toga kupio novi motorkotač. Odmah 11. travnja došao mu je Gušta Hrs, politički kompanjon iz susjednog sela i zapovjednik ogranka Seljačke zaštite, koja je bila naoružana. S puškom o ramenu i na njoj zataknutom bajunetom, zatražio je od moga oca da ga vozi u Zagreb na proslavljanje hrvatske države.

Sjećam se, viknuo je u zanosu: 'Bogati, vozi me, buju ljudi mislili da se Hitler vozi!' I vođa Maček bio je pozvao narod da se podloži novoj državi. Bili su to ludi dani. Moj otac se brzo otrijeznio, čim je vidio u Zagrebu bahato ponašanje ustaša, pa posvuda plakate o rasnim zakonima, objave o strijeljanjima ljudi, pa je onda javljeno o izručenju Dalmacije Talijanima, a pogotovu kad su se na ulicama pojavili ljudi, uključujući djecu, sa žutim zvijezdama.

Sjećam se kako je govorio mami kad se jednom vratio iz Zagreba: 'Ovo ne bu dobro završilo'. S mojim ujakom, učiteljem u Zagrebu, otac se prije prepirao kao s Jugoslavenom, a sad se upuštao u oštre svađe s njime kao ushićenim obožavateljem poglavnika.

Susjed Gušta Hrs ubrzo je postao jedan od vodećih Tuđmanovih suradnika agitatora narodnooslobodilačke borbe okolo po selima. Nadbiskupova pastirskog pisma se ne sjećam, no valjda je to čitao kod nedjeljne mise u Velikom Trgovišću župnik Bertel, kad je nakon toga govorio kako će sad u novoj državi 'biti kruha i ruha' za svakoga, što mi se usjeklo u pamćenje.

Usput, za odbijanje pjevanja Te Deuma u prilici proslave "godišnjice NDH" 1942. župnik u Gornjoj Stubici Franjo Rihar zatočen je u Jasenovcu i likvidiran 18. listopada 1942. Međutim, još spornije pitanje djelovanja RKC i nadbiskupa Stepinca iz vremena NDH jest nasilno preobraćanje pravoslavnih na katoličanstvo, grkokatoličanstvo, protestantizam i islam, koje je prvih mjeseci od uspostave poduzeo ustaški režim. Kako se moglo dogoditi da se preobraćenje iskoristi za "veliko klanje" i zašto katolička hijerarhija to nije spriječila?

To bi, držim, bila pitanja za službenog promicatelja Stepinčeve kanonizacije, monsinjora dr. Batelju. Osobno ne želim ulaziti u te kontroverzije, niti sam pozvan niti kompetentan. Svakako, Stepinac je višeslojna tema. Zatekao se na istaknutom, krajnje osjetljivom položaju u posve iznimnim prilikama i morao je iz osame svoje hermetički zatvorene kule iz dana u dan odgovarati na sve nove neočekivane izazove.

A općenito može se reći za ljude Crkve da sporo reagiraju na vanjska događanja i nove situacije. Uostalom, sad je prilika da se o ponovno podjarenoj temi Stepinca oko sukobljenih gledišta okušaju na megdanu dvije suprotne strane, hrvatska i srpska, a pri ruci su i Židovi. Nema sumnje da će svaka strana izvući svaki mogući argument, činjenicu i interpretaciju, pa ćemo vidjeti rezultat.

Sadašnji papa Franjo po svemu ima svoje pridržaje za kanonizaciju, te je problem prebacio na komisiju. Vješte vlasti to obično rade: kad se nekoga teškog problema žele otarasiti ili ga odgoditi u nedogled, osnivaju komisiju.  

Djelovanje Crkve u samostalnoj Hrvatskoj evidentno teži teokratskoj paradigmi. Slažete li se?

Težnja za teokracijom recidiv je davnih vremena. Teokracija znači da političkom zajednicom vlada Bog, preko izabrane klase svojih opunomoćenika. Bila je to prva vladavina izraelskoga naroda u pustinji, ali je nakon nekog vremena već Židovima postala neizdrživom.

Oni koji su ih u ime Jahvea vodili zvali su se sucima. Prenosili su narodu zapovijedi koje su im bile diktirane odozgor u odnosu na sve pojedinosti života pojedinaca i zajednice. Za svaki prijestup dosuđivali su teške kazne, najčešće smrtne, uvijek po nalogu s neba. Narod se napokon pobunio i tražio da hoće kralja, kao što imaju svi okolni narodi. Izglasali su kralja, teokraciju je zamijenila svjetovna monarhija.

Suvremeno ime za teokraciju je klerikalizam. Broj teokracija danas u svijetu je u porastu: to su islamske republike, teološkim imenom šerijati, gdje kler određuje državne zakone strogo po svetim knjigama. Pod prijašnjim diktatorima koji nisu bili islamisti, poput Sadama Huseina u Iraku, mirno su živjele religijske manjine. Nakon sekularnih režima uspostavljene su teokratske države i odzvonilo je svakoj toleranciji. Odmah je počeo progon kršćana i oni su na tim prostorima sad pred potpunim nestankom. I u Hrvatskoj postaju sve glasniji, po svemu i utjecajniji, oni koji sličnu klerikalnu državu priželjkuju.

Na tom je putu očito najdalje uznapredovala Poljska. Prije nekoliko mjeseci u parlamentu su svečano proglasili Krista kraljem Pojske. Jasno, netko, neka organizirana grupa, mora biti dnevni izvršitelj vrhovne vlasti nevidljivoga Kralja. Da u njegovo ime vedri i oblači nad nacijom, da bez prigovora i osporavanja upravlja životima i savjestima ljudi.

U ovo naše vrijeme o svojoj svakodnevnoj vezi s Bogom govorio je američki predsjednik George Bush mlađi, kad je uvjeravao narod kako Amerika mora povesti rat protiv Iraka. Još traju kobne posljedice tih privatnih poruka s neba. Problem je u tome da se s onima koji svoju vlast provode pozivom na nadnaravne naloge ne može sporiti, oni ne trpe oporbu, njima se naprosto mora vjerovati. Vjera i politika čine nerazdvojno jedinstvo.

Kako uopće institucionalna Crkva može izaći u susret individualnim, intimnim i duboko iskrenim ljudskim potrebama za duhovnim i metafizičkim?

Religiozna duhovnost iziskuje tišinu, a mi živimo u doba buke i akcije. Nema mjesta razmišljanju, najmanje onome koje po načelima kršćanske duhovnosti počinje od vlastitih slabosti i grijeha – kako Crkve kao vremenite institucije tako i pojedinačne osobe. Živimo u klimi općega nadvikivanja oko suprotnih politika, nacionalizama i vjerovanja kao i nezamjenjive potrebe za neprijateljem kao potpornjem i znakom vlastitoga identiteta. U takvu ozračju nema prostora za ispitivanje vlastite savjesti, a najmanje za evanđeoske paradokse kao što su poniznost, milosrđe, neosuđivanje drugih i drukčijih, da i ne govorimo o opraštanju.

  • Stranica 1/2
Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.