Ono u čemu papa Franjo posljednjih mjeseci, primjerice, nije šutio, jest jezivi skandal sa seksualnim zlostavljanjem djece i potom biskupskim prikrivanjem zločina u Crkvi u Čileu. Usto, papino prvo putovanje na drugi kontinent otkako je proglašen papom, bilo je ono u Brazil. Niti tu Rimokatolička crkva ne stoji najbolje zbog ubrzanog preuzimanja do jučer katoličkih vjernika od strane evangeličkih propovjednika.
Ako netko misli da su čisti ZF prognoze da bi Brazil, u kojem danas živi više katolika nego u bilo kojoj drugoj zemlji svijeta, do 2030. mogao postati većinski evangelička kršćanska zemlja, onda neka pogleda što se dogodilo maloj, zlosretnoj, do pakla ugnjetenoj Gvatemali. Razlika između Latinske Amerike i Zapadne Europe je u tome što Crkva u Latinskoj Americi još nije toliko kompromitirana seksualnim zlostavljanjem, rasipništvom i borbom za političku moć kao na južnoj Zemljinoj hemisferi.
Afrika i Latinska Amerika zato su danas u žiži interesa Vatikana da zadrži i poveća broj svojih vjernika, za razliku od Irske i ostatka Europe gdje se nastoji minimizirati šteta nečovječnih postupaka prema tisućama ljudi tijekom desetljeća, pa i više od stoljeća dominacije nad modernom, industrijaliziranom i više ili manje prosvijećenom Europom. Siromašna Crkva je ono što po Južnoj Americi i Africi, možda čak i Aziji, Crkva još ima što ponuditi, i tu papa Franjo sve je jasnije da od početka ima pravo, dok u Europi...
U Europi je papa Benedikt XVI pokušao stvari popravljati konzervativnim stavom o "sekularizmu kao najvećoj prijetnji Crkvi", o "diktaturi relativizma". A katolička Europa nastavila se urušavati, barem prema onom konzervativnom razumijevanju vjere pojedinca. Benedikt XVI nije imao pojma što da čini s Irskom čiji su vjernici, nekoć zlostavljana djeca, ali i mnogi drugi, pa i neki svećenici i časne sestre, provrištali o zločinima.
Slično je bilo i drugdje, recimo u Njemačkoj u kojoj je društvo koje je uvijek bilo jako osjetljivo na svoj porezima prikupljen novac, doznalo o spektakularnom rasipništvu biskupa i odjednom se stalo događati da broj vjernika koji se izjašnjavaju kao katolici u Njemačkoj rapidno pada. Isto kao i u Austriji. Pa se stalo događalo da pretežno katolički Luksemburg ukine vjeronauk u državnim školama. Slijedilo je to i drugdje; u Španjolskoj je samo 20-ak posto odlazilo na misu, u Francuskoj 10-ak posto, u Nizozemskoj pukih pet posto.
Čak i u jednoj Italiji Crkva je bila prisiljena racionalizirati župe, no tu je barem Crkva kreativnija i u toj zemlji nije toliko kompromitirana kao drugdje po Europi. Jedine zemlje u EU u kojima je Crkva još uvijek onako moćna su Poljska, Mađarska i Hrvatska. Nedjeljom na misu u Poljskoj se još uvijek okuplja oko 40 posto katolika. Nije da ne bi moglo biti bolje, ali je to u 21. stoljeću izvrsno.
Posljedica je to karizme pape Ivana Pavla II koja nimalo ne tamni i Poljska bi svakako bila predivna priča za Vatikan da se ta nacionalna crkva nije kompromitirala, pristajući uz nacionalističku vlast Stranke zakona i pravde Andrzeja Dude, koja se bori i protiv praktično nepostojećih imigranata s Bliskog istoka i protiv – nastojanja industrijski razvijenog svijeta da se bori protiv klimatskih promjena.
Stanje duha u Poljskoj je takvo da se crveno svjetlo upalilo tek nakon što je vrlo utjecajni krajnje konzervativni svećenik Edward Staniek u ožujku rekao da se moli za papu Franju da mu "Bog da mudrost", u smislu da shvati svoje zablude, a ako se to ne dogodi da će se moliti za "njegov brz put k Bogu ocu". Tek tada je nadbiskup Marek Jedraszewski osudio takvo apsolutno kršćansko zastranjenje.
U Mađarskoj, pak, veći dio katoličkog klera prepoznao je saveznika u protuimigrantskoj, nacionalističkoj i puzajućoj rasističkoj retorici premijera Viktora Orbana. A i on, nekoć mladi liberal, izrazito sekularan tip potekao iz protestantske obitelji, prepoznao je podršku svojoj vlasti iz katoličkih klerikalnih redova. Odatle Orbanovo nadahnuće o "Europi s identitetom ukorijenjenim u kršćanstvo". O nacionalističkoj isključivosti kao nespojivom s kršćanskim univerzalizmom da se ne govori.
Da se Rimokatolička crkva u 20. stoljeću ovako ponašala, danas je ne bi bilo niti po cijelo Europi, kamoli bilo gdje u svijetu izvan Latinske Amerike i Europe. Što Vatikan misli o takvim i sličnim ispadima, o kleru predanom više nacionalističkoj, a manje kršćanskoj ideji, u posljednje vrijeme posebno smo u Hrvatskoj svjedočili iz prvih redova. No, tu se barem nešto još možda i može učiniti, ali uz puno obzira da kroz koju godinu te zemlje ne bi postale još prostor još opustošeniji razočaranjem vjernika u Crkvu ljubavi, zajedništva i svjetla.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
vidi ti našega pametnoga sergeja županića! još kad bi znao objasniti zašto je gospa, naša nebeska kraljica, za svoje ukazanje izabrala hrvate, progovorila na hrvatskom jeziku i nastanila se među nama. i nije to bilo jučer, već ima 37 godina.
Još se drže na starim zalihama zlata. Neće još dugo ;)