Top News
22055 prikaza

Pakao zatvora u kojem su mučena djeca elite

Lubjanka
Thinkstock
Bilo tko, tko je dolazio moliti i preklinjati mogao je i sam završtiti u zloglasnim ćelijama

Dok su školarci prelazili most u blizini Kremlja odjeknula su dva hitca. Dvoje djece je poginulo, mladić i djevojka.

To nisu bila obična djeca. Bili su to sinovi i kćeri najbližih pristaša Josipa Staljina. Išli su u najprestižniju školu u Moskvi. 

No nisu mogli ni zamisliti da će njih 26 odvući u zloglasni zatvor Lubjanku gdje će ih optužiti za pokušaj ubojstva Staljina i pokušaj rušenja Sovjetskog Saveza. 

Zbog nevine dječje igre upisane u tajni dnevnik, oteti su i odvezeni pod velom tajne u zloglasni zatvor. Tragična tinejdžerska ljubav pokrenula je Staljinovu paranoju i nezaustavljiv bijes.

Vladimir Šakurin (16), sin ministra proizvodnje zrakoplova, nije se mogao pomiriti s time da će Nina, djevojka u koju je zaljubljen, otići u Meksiko. 

Njezin otac, Konstantin Umanski postao je veleposlanik. Očajni Vladimir je od Vana Mikojana posudio pištolj. Dok se rastajao od Nine, na mostu pokraj Kremlja, upucao je nju i zatim sebe.

Slučaj je završio u rukama šefa tajne policije, Lavrentia Berija. Tada je otkrio Vladimirov dnevnik u kojem je maštovit dječak zapisao kako bi izgledala vlada da je on šef. 

Prijatelje je proglasio svojim ministrima, a vladu je nazvao “četvrto carstvo”. Kitio ih je njemačkim titulama gruppenfuhrer (vođa skupine) i reichsfuhrer (vojni čin) i razbjesnio krvožedna Staljina.

Punih šest mjeseci su ih mučili i iživjavali se na njima, a malo tko je izvukao živu glavu. Najsretnije među njima prognali su u središnju Aziju. 

Kada je književnik Simon Montefiore istraživao za svoju biografiju “Mladi Staljin” nabasao je na tzv. Dječji slučaj i uspio naći nekolicinu preživjelih.

Jedni od njih bili su sinovi Anastasa Mikojana, Lenjinova sudruga, Staljinova bliska prijatelja i člana politbiroa, koji je poslije postao i ruski predsjednik. 

On je bio najbliže pristojnom čovjeku na diktatorovu dvoru, iako je i to bilo relativno jer je i sam potpisivao crne liste i osuđivao ljude na smrt. Brat mu je bio dizajner aviona, otac MiG-ova, koji se i danas nazivaju po njemu. 

Najstariji sin Stepan bio je blizak prijatelj Vasilija Staljina, diktatorova sina alkoholičara. Staljin i Mikojanovi su bili toliko bliski da su čak dijelili i imanje, Zubalovo. No, ni to nije bilo jamstvo da će Mikojanova djeca preživjeti.

Vanu (16) i Serga (14), tajna policija mjesecima je mučila u zatvoru. Očajni roditelji koliko god su bili bliski Staljinu, nisu ih mogli spasiti. Sva djeca u školi preživjela su doba velikog terora 1930-ih godina.

Godinama su slušali stenjanje dizala i vriskove u gluho doba noći, kada je tajna policija dolazila po njihove susjede. Vidjeli su kad su njihovi prijatelji i roditelji nestajali. 

Znali su pravila. Poput stare aristokracije, imali su svoje uloge i povlastice koje su išle s tim, limuzine Lincoln i Packard, stanove, poslugu, vikendice. 

Djeca su vrlo dobro znala da, ako se samo malo odmaknu od uloga sretne sovjetske djece, izgubit će sve.

Obitelji su morale šutjeti

Mladi vukovi! Sa svima njima u zatvor! - vikao je tada Staljin.

Iako većina Vladimirovih kolega nije ni znala za igru, to Staljina nije zanimalo. Sve ih je trebalo kazniti.

"Vano je samo nestao. Majka je bila izvan sebe od brige. S ocem ga je posvuda tražila. Zvali su policijske postaje i bolnice i onda je otac shvatio", prisjeća se Sergo Mikojan.

Anastas Mikojan Staljinu nikad nije spomenuo nestanak sina. Znao je da će time samo svaliti sav Staljinov bijes na sebe i svoju obitelj.

"Ne brini. Vano je u Lubjanki. Nemoj nikome ništa govoriti", kazao je supruzi.

Mikojanovi su razumjeli pravila. Bilo tko, tko je dolazio moliti i preklinjati mogao je i sam završtiti u Ljubljanki. Staljinov najbliži pomoćnik, šef kabineta Aleksandar Poskrejbišev, oženio se Židovkom Bronkom. 

Uhitili su je 1939. i strijeljali. Unatoč tome, Poskrejbišev je i dalje svakodnevno radio sa Staljinom.

"Ne brini. Partija će ti naći drugu ženu", kazao mu je.

Staljinov stari drug, general Grigor Kulik koji je isto ostao bez žene. Oteli su je i smaknuli kad su njega promaknuli u maršala.

Supruga Mikhaila Kalinina, sovjetskog predsjednika, bila je u koncentracijskom logoru. Poslije rata i supruga ministra vanjskih poslova Molotova bila je uhićena.

Likvidacija nečije supruge ili obitelji bila je prema diktatoru odlučujući test odanosti partiji. Živeći pod stalnim strahom da ne naprave i najmanju pogrešku zbog koje bi mogli završiti na mučnom ispitivanju Mikojanovi su pognuli glave. 

Anastas je supruzi Ašken objasnio da “moraju šutjeti i ništa ne poduzimati da ne pogoršaju situaciju”. Pravili su se kao da se ništa ne događa i za vikend su, iako izvan sebe od brige, otišli na vikendicu u Zubalovo koju su dijelili sa Staljinom.

"Majka cijeli dan i noć nije mogla razmišljati ni o čemu drugome nego o Vanu", kazao je Sergo Mikojan.

Zatvorenici se nisu smjeli susresti

A onda je i on nestao. Tajna policija ga je zgrabila iz vrta i ugurala u auto. Rekli su mu da ih neće biti sat vremena.

Sat se pretvorio u šest mjeseci. Pri dolasku u velebno granitno zdanje Lubjanke najprije su ih fotografirali, skinuli do gola i pretražili. 

Zatim ih numerirali i odveli u ćelije. Zatvorenici se nisu smjeli susresti.

"Ako je jedan zatvorenik bio u blizini, zatvorili bi nas u kutiju dok on ne bi prošao. Nismo znali koga su još iz škole uhitili ni tko je još s nama u zatvoru", kazao je Sergo.

Svaku su ih noć ispitivali, a “na početku je slučaj preuzeo Lev Šejnin koji je sigurno znao da je cijela stvar izmišljena jer je bio vrlo nježan i drag s djecom” objasnio je Stefan. 

No to nije dugo trajalo. Kad je tajna policija izvijestila Staljina da su djeca nevina, on nije htio slušati. Vjerovao je da su vladajuća kasta, njegovi odgovorni radnici, postali blagi i korumpirani. 

Bijesan zbog razvratnosti vlastita sina kojeg je izbacio iz zrakoplovstva i poslao na vojni sud prije nego što mu je vratio čin, Staljin je sada želio znati sve o sramotnom ponašanju djece povlaštenih.

I odlučio je doći do odgovora, bez obzira na sredstva.

"Slučaj je preuzeo general Vladžimirski koji me užasavao", jedva je izgovorio Sergo.

General Leonid Vladžimirski bio je jedan od Berijinih vrhunskih mučitelja i ubojica. Otkako je preuzeo slučaj djecu su iscrpljivali nespavanjem, glađu, držali su ih u samicama i psihički mučili.

Vano je na kraju popustio. Priznao je da je od svojih tjeloranitelja posudio pištolj koji je dao Vladimiru.

Tada se sve promijenilo. Ispitivanja su postajala sve okrutnija, a počeli su ih ispitivati o planovima za ubojstvo Staljina i antidržavnoj uroti. 

U ćelije im podmetali agente provokatore

Mučili su ih kako bi doznali što njihovi roditelji misle o Staljinu? Jesu li korumpirani? Imaju li ljubavnike? Druže li se sa strancima? Iscrpljene i prestravljene zatvorili bi ih u samicu i tjerali da priznaju.

"Kada smo imali cimere, oni bi se uskoro počeli čudno ponašati i postavljati čudna pitanja o uroti i tajnama naših roditelja", objasnio je Sergo.

U ćelije bi im podmetali agente provokatore u nadi da će djecu isprovocirati i uspjeti nagovoriti da priznaju urotu i inkriminiraju sebe i roditelje.

"Siguran sam da su neki progovorili, ali neki su samo šutjeli. Tijekom pet mjeseci u zatvoru Vladžimirski je uspio zakuhati tu urotu protiv nas. On nas nije udarao, samo je prijetio. Mahao je šakama i udarao u stol. Bili smo prestravljeni", kazao je Sergo.

Ispitivanja je sve teže podnosio Leonid Reden, sin Stanislava i Ane Reden koje je Staljin tretirao kao obitelj. Ana je bila sestra njegove pokojne žene Nadje, a Stanislav stariji službenik tajne policije (NKVD).

Unatoč bliskim vezama, Staljin je 1940. naredio da Stanislava strijeljaju, a Ana i djeca morali su se ponašati kao da se ništa nije dogodilo.

"Bio sam vrlo mlad i vrlo prestrašen. Pokušao sam paziti što govorim", kazao je Leonid.

Njegova majka očajnički je pokušavala doznati što se dogodilo njezinu jedinom sinu. Pisala je i ministru tajne policije Nikolaju Kruglovu, no on ju je ignorirao. U prosincu 1943. su stali s ispitivanjima.

To je samo dodatno prestravilo djecu.

"Vladžimirski mi je pokazao ‘priznanje’ u kojem je stajalo da sam sudjelovao u organizaciji koja je htjela smijeniti vladu", prisjeća se Sergo.

Prisilili ih da potpišu priznanje

Djeca su znala još iz čistki u ‘30-ima da je priznanje jedini dokaz koji im treba za osudu, a jedna od prvih stvari koju su roditelji učili svoju djecu bilo je: 

“Nikad ne priznaj”.

Vladžimirski je Sergiju prijetio da ako ne potpiše priznanje neće nikada izaći iz zatvora niti će više vidjeti svoje roditelje ma koliko oni bili utjecajni.

"Ali to nije istina!", vikao je očajni Sergo.

"To nije ni važno. Ako ne potpišeš, vodim te odmah u ćeliju", kazao mu je general.

Odbijao je potpisati, a general je zašutio i kazao neka samo sluša.

"Bio sam očajan. Mogao sam čuti majčin glas u susjednoj sobi. Prvi puta nakon šest mjeseci čuo sam njezin glas kristalno čist", prisjeća se mučnih trenutaka Sergo.

Ali ni to ga nije natjeralo da potpiše priznanje. Odveli su ga u čekaonicu gdje ga je čekala majka Ašken. Zagrlili su se kad je u sobu ušao i njegov brat Vano. Nisu znali da su oboje u Lubjanki.

"Rekla nam je da je otac naredio da potpišemo priznanje jer će nas jedino tako pustiti iz Ljubljanke. Pa smo potpisali. Svi smo razumjeli, a otac posebno, da ovo mogu iskoristiti protiv nas", kazao je Sergo. Prestravljena braća po dolasku kući izbjegavala su susret s ocem.

"Bilo nam je drago što ga nije bilo doma jer smo ga se tada užasno bojali", kazao je Sergo.

"Da sam znao da ste krivi zadavio bih vas vlastititm rukama", kazao im je Anastas i izagrlio sinove.

Vukove uvijek treba kazniti

Iako su djecu pustili, Staljin nije bio zadovoljan. Tvrdio je da “vukove treba kazniti”.

Preživjele učenike prognao je na godinu dana u Stalinabad u današnji Dušanbe, glavni grad Tadžikistana u središnjoj Aziji.

Prije nego su otišli otac im je savjetovao neka napišu Staljinu pismo u kojem ga uvjeravaju u njihovu odanost njemu i Savezu i da priznaju svoje pogreške.

Najstariji Stjepan pismo je dao Staljinovoj kćeri Svjetlani koja ga je proslijedila ocu.

"Kako su ona tvoja djeca koja su osuđena?", pitao je Staljin tek 1949. godine Mikojana koji je i pet godina nakon optužbi protrnuo od straha.

"Studiraju na našim najboljim sveučilištima", odgovorio mu je.

"Pitanje je jesu li oni zavrijedili da budu studenti visokog sovjetskog obrazovanja", komentirao je Staljin.

Posljednjih tjedana 1953. godine Staljin se javno odrekao Mikojana koji vjeruje da se od sigurne smrti izvukao jer je Staljin umro prije nego ga je dao strijeljati. 

Beria i Vladžimirski ubijeni su nakon Staljinove smrti 1953., a Mikojev je jedan od rijetkih koji je preživio okrutnu sovjetsku politiku. Postao je predsjednik.

Jedan od preživjelih optuženih za anitsovjetsku urotu bio je i Leonid Redens koji je postao inženjer, a Mikojanovi dječaci vratili su se iz progonstva i završili fakultete.

Stepan je bio pilot i general u zrakoplovstvu, a Vano je krenuo stopama ujaka kao dizajner MiG-ova. Tijekom Kubanske krize 1962. Hruščev je poslao Anastasa Mikojana da zauzda Fidela Castra da ne započne treći svjetski rat. 

Na Kubu je poveo i sina Serga koji je postao stručnjak za latinskoameričku povijest. Obitelj Mikojan je i danas poznata u Rusiji.

Šarmantni i sofisticirani, oduvijek su uspješno plivali u najvišim krugovima ruskog društva. Sergo Mikojan mogao se nasmijati svojoj sreći, ali mnogi nisu. 

Svi koji su se susreli sa Staljinovom okrutnošću kazali su isto: 

“Iako je prošlo toliko godina, nikada ne možeš pobjeći od Staljinove sjene jer je on kontrolirao sve”.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.