Riječ je o hrvatskoj državi koja ima svog državnog poglavara hrvatske narodne krvi, svoj hrvatski državni sabor, svoje hrvatske državne dužnosnike, svećenstvo, vojsku, redarstvo, plemstvo, svoje seljaštvo, posjednike, poduzetnike i radnike, učitelje i profesore, novinare i druge. Dakle, hrvatsku državu sa svojim stališima! Tako je grmio Zlatko Canjuga s pozornice u dvorani "Vatroslav Lisinski" 1998. godine na 4. konvenciji HDZ-a. Taj skup bio je rekapitulacija apsolutne pobjede tri godine nakon Oluje i upravo finalizirane reintegracije hrvatskog Podunavljana njemu su odane sve počasti nedodirljivom Franji Tuđmanu.
Dakako da je Canjuga nastupio kao apologet. Inspiraciju za svoju "viziju jedne harmonične nacije" (kako je eskplicite rečeno), našao je u Tuđmanu iz 1971. koji je u Hrvatskom tjedniku izložio grube konture budućega nacionalnog raja, harmoničnoga, bez ekonomskih sukoba, oživljavajući tri državotvorne konstante: vojsku, svećenstvo i plemstvo. Kao kompromis s vlastitim vremenom, Canjuga je Tuđmanov pogled malo modernizirao u čak 14 "stališa". Tih mjeseci i godina sprdali su se s Canjuginom klasifikacijom. Sociolozi su držali da je to fantazmagorija HDZ-ovih glava bez dubljega uvida u hod europske civilizacije. No danas, kad kusamo posljedice proteklih projekata, sve je više onihod Vesne Škare Ožbolt do mladoga politologa Steve Đuraškovićakoji se ne mogu oteti dojmu da nacionalna država tone u feudalnu prošlost.
Tako se Canjugina besjeda pokazuje i proročanskom. Koliko god zvučala znanstveno besmislenom, sadržavala je nešto vrlo korisno, poželjno i svakako izvedivo za HDZ-ove sljedbenike i glasače. Štoviše, borba za jeftiniju državu koju upravo predvodi premijer Tim Orešković, za produktivniju naciju i poduzetnije kapitaliste, najteže savladava te natruhe predgrađanskog društva, društva koje je dobilo HDZ-ov blagoslov. Zagreb je tih godina bio neprobavljiv za HDZ. Budući da se značajna većina njegovih građana u proteklim godinama uporno izjašnjavala u korist opozicijskih stranaka, još 1995. demokracija i pluralizam oglašeni su za faktore državne i nacionalne destabilizacije, pa i nacionalne izdaje. Huškalo se na sukob urbane zagrebačke jezgre i ruralnog prstena, koji je ojačan masama kolonista (ili imigranata) iz Herceg-Bosne, demontirane nakon Daytonskog sporazuma.
Služeći se retorikom koju će selo razumjeti s masovnim odobravanjem, sam Tuđman postao je glasovit po "stoci sitnog zuba" na račun svojih kritičara, a dva-tri dana prije HDZ-ove 4. konvencije, još jednom je dezavuirao nepovoljnu glasačku statistiku: "Što to znači da oporba u Zagrebu ima 60 posto glasova? To je kao da vam neki seljak kaže da ima na svome dvoru 60 komada živine. Da li je to praščad ili telad. Da li su to kokoši ili guske? Gdje će svaki razborit seljak znati da nasuprot takvom jatu jedan par rasnih konja ili rasnih krava vrijedi više negoli čitavo takvo jato." Verbalnim podilaženjem seoskom stanovništvu nije se htjelo raspiriti interes za aktivnu poljoprivrednu proizvodnju nego se sve slilo u šutljivo, ali vrlo dosljedno mjerkanje zemljišnoga posjeda za ubiranje rente i preprodaju. Događalo se to uz velike epske priče i predstave.
Pripadnici HVO-a koji su se slijevali u Split i Zagreb, sami sebe nazivali su hrvatskim vitezovima. Osnovani su neki templarski klubovi. Obnovljena su plemenitaška bratstva po Turopolju, Zagorju, Prigorju, u prvom koraku registrirana kao nevladine udruge. Neki od njih već su se spremali da u naletu denacionalizacije zahtijevaju povrat nekretninskog vlasništva kojim su raspolagali u zaboravljenim vijekovima. Procvjetao je interes za rodoslovna stabla i memljive latinske listine pohranjene u Državnom arhivu, utemeljena su templarsko-viteška društva. Hrvatsku je pohodio Otto von Habsburg, nasljednik titule hrvatsko-ugarskoga kralja, koji je živahno radio na okupljanju nekadašnjih habsburških zemalja Srednje Europe u paneuropsku uniju. U pozadini svih tih zbivanja razmahala se privatizacija nekoć društvenog, onda podržavljenog nacionalnog blaga, upozoravajući da se njegovi novostvoreni vlasnici imaju uklopiti u Canjuginu shemu. U opticaj će krenuti osobito stimulativna priča: da je Tuđman izabrao 200 obitelji koje su zaslugama za "državotvornu" stvar zaslužile tu privatnovlasničku povlasticu.
Odabranim obiteljima dao je jeftine kredite i pravo na tajne financijske operacije, pa su kapitalisti postali povijesno novi "stališ". I feudalizam je, uostalom, međusobne usluge uglavnom plaćao naturalno, počevši od zemljišne rente u obliku tlake pa do imanja darovanih od habsburške kuće... U napredujućem gospodarskom kolapsu koji je pomeo tvornice, poljoprivredne kombinate, seljačke radne zadruge, proizvedena je, pak, grofovska veličina jednog trgovca hranom. Kupoprodajni proces u startu se zatvorio, bez ikakve reakcije Hrvatske narodne banke. Nastanjen u Kulmerovu dvorcu, čak ne skriva svoje vlastelinske ambicije. Kako raspolaže državnim poštanskim ovlastima, kao dan je jasan njegov državno-staleški identitet, jedino bez tradicionalne plemićke titule. Nešto je zemljišta nadalje distribuirano vojničkom "stališu", okupljenom u braniteljskim udrugama. U objašnjavanju političkih motiva, naglašava se da predstavljaju uštedu za proračun jer ne primaju vojne penzije, sami se brinu za svoje egzistencije i istodobno prolaze radnu terapiju protiv PTSP-a. Ipak, više od 40 posto obradivoga teritorijalnoga suvereniteta ostaje beskorisno.
Kao privatna baština djedova i očeva, pobuđuju zanimanje svojih posjednika tek kad susjed ili tuđinac prekorači katastarsku među njihova dobra pod zaštitom pravnog jamstva. Premda se malotko bavio smislom stališkog ustroja, stvoreno je psihološko ozračje koje 70 posto današnje studentarije tjera na potragu za radnim mjestom u europskim zemljama. Razlog ne treba posebno ispitivanje: zna se da je u okolnostima devastirane industrije i proizvodnje državna služba jedina mogućnost trajnijeg zapošljavanja. Ali u neiskazanom stališkom uređenju državni kabineti rezervirani su za biološke nasljednike i krvne srodnike. Ništa novo u Hrvatskoj: nakon Drugog svjetskog rata identične potvrde o ideološko-političkoj podobnosti roditelja dugo su osiguravale prednost u školskim stipendijama i boljim poslovima. Administrativno su potisnule nekadašnje plemićke listine.
Tako je aktualni obračun, navodno samo moralnog nadahnuća, između većih zločina partizana ili ustaša, to žešći što se najavljuje smanjivanje državno-upravnog opsega. Nevolja je za HDZ-ovu nekadašnju masovnost da teorija stališa puno više odgovara Srednjoj Europi nekadašnjih habsburških zemalja nego Jadranu. Proisteklo je to iz činjenice da su i Tuđman i Canjuga kontinentalci, sa snažnim uspomenama na kmetstvo i Crkvu kao najvećeg feudalca kontinentalne Hrvatske. Nakon nebrojeno mnogo dinastičkih i državnih mijena, komunističke vlasti prve i jedine su konfiscirale njezinu zemljišnu imovinu, po uzoru na Francusku revoluciju. Tako je Canjuga na sebe preuzeo da izgovori ono što njegov ideološki uzor nije mogao izreći s obzirom na pomirljivi recept nacionalnog pomirenja: "stališ" kao žrtva i alternativa građanskom društvu svekolike Europe.Da bi se shvatila pozitivna uloga stališa u hrvatskoj povijesti, bit će potrebno mnogo znanstvenih istraživanja, koji su slojevi i stališi postojali, kako su se razvijali, širili, propadali, te kakvo su mjesto imali u hrvatskom državnom životu, govorio je Canjuga, opisujući nadalje njihovu tragediju pod naletom "mračnih antihrvatskih sila".
"U razdoblju komunizma i socijalizma hrvatsko je plemstvo uništeno po iracionalnim razlozima da bude izbrisano iz cjelokupne tisućljetne hrvatske povijesti. Sve se to zbivalo na temelju marksističke predodžbe o klasama i klasnom društvu, a preuzetim i prerađenim idejama još u vremenima francuskoga građanskoga prevrata", elaborirao je Canjuga u nastavku svoga programa, žalujući nad "rastrojenom stališkom strukturom" kao dugovječnim mehanizmom konačnoga biološkoga nestanka: "Samo površni političari ne uočavaju koliko je rastrojavanje stališke strukture uzrokovalo depupulaciju Hrvata. Krajnji cilj bio je relativno ili po mogućnosti apsolutno uklanjanje hrvatskoga naroda s pozornice svijeta..."
Tko poznaje Zlatka Canjugu, tome je jasno da nije toliko neuk da povremene valove depopulacije, u raznim epohama, pripiše staleškom slomu. Kako će kasnije objašnjavati, referat je pripremao konzultirajući teoriju stratifikacije nekih američkih sociologa, ali je "stališ"umjesto mlađeg pojma staležkao tradicionalniji i izvorniji iščeprkao u rječniku "Gazophylacium" Ivana Belostenca, koji je bilježio živi govor svoga 17. stoljeća. Što se staleških sudbina tičepred nosom je imao živi primjer aristokratske propasti u klasičnoga najamnika: Janko Vranyczany Dobrinović, prvi hrvatski veleposlanik u Bruxellesu, nikad nije tajio, još manje žalio, da je dobar dio svoga života, unatoč barunskoj tituli, proveo kao plaćeni potrčko jednog turističkoga ureda. Ali u trenutku najvećih HDZ-ovih pobjeda, pravog političkog i državnog trijumfa, Tuđmana i njegove nasljednike silno je mučio Zagreb. Pa budući da ga nisu mogli osvojiti, poduzeli su sve što je u njihovoj moći da ga preobraze u prijestolnicu povlaštenoga postkomunističkoga staleža koji se za feudalizma kitio plemićkim titulama.
