Kad je, prije nekoliko mjeseci, Davor Bernardić na N1 televiziji priznao da nema pojma što znači riječ "prekarijat" (prekarnost, prekarni rad), zapljusnuo ga je žestok prezir akademske ljevice (ako neka druga uopće postoji). Riječ je o pomalo ezoteričnom teorijskom pojmu, kojega popularna Wikipedia - u koju očito nije ni zavirio - objašnjava ovako: glavna karakteristika prekarnosti je nesigurnost, rad na određeno vrijeme, povremeni i privremeni rad i niska ili nikakva radna prava i zaštita.
Prekarni radnici su sezonci, radnici na crno, slobodnjaci koji žive od honorara, ugovorni radnici, oni koji obavljaju povremene poslove preko raznih agencija, stručnjaci koji rade po projektima i sl. To je, ukratko, Berino biračko tijelo. Radnice Kamenskog, vozači Ubera ili Camea, sve siromašniji znanstveni novaci, nastavnici, sve više novinara, konobara... Ljudi koji, u nedostatku stranke koja će ih zastupati, glasaju za Pernara.
Otprilike istodobno Davor Bernardić je izveo dobar dio vrha SDP-a na polnoćku u katedralu, pred lice nadbiskupa Bozanića, kojemu je prva asocijacija na društvance s Iblerova trga vjerojatno bila "što je ovo, pobogu, zovite mi egzorciste". Upravo je Crkva HDZ-u, u vrijeme Tomislava Karamarka, osmislila kategorijalni aparat koji je počivao na pretpostavci da je SDP kičma "nenarodne vlasti" koju treba slomiti "neoružanom Olujom".
Pažljiviji analitičari nisu u ovom Bandićevu desnom skretanju vidjeli samo oportunizam, nego im je pred očima zatitrala prepoznatljiva špranca. Bernardić kopira Bandića! Zna se, naime, da je patrijarh zagrebačke socijaldemokracije na svakoj polnoćki gdje je više od dvije kamere, da je u stanju pod križem kakav bi jedva nosila i Marijana Petir na koljenima doći do Marije Bistrice, a samo dan poslije primiti Titove veterane pa s njima navući bedž "Tito - revolucija - mir" bez imalo snebivanja.
Bernardić sjajno poznaje sve Mikijeve štoseve jer je s njim godinama jeo iz istog političkog tanjura. U svojem telefonu navodno ima tisuće brojeva članova zagrebačke organizacije SDP-a koje poznaje poimence. Bero je terenski čovjek, topao u u komunikaciji, nije zao, ali nema Bandićevu divljačku energiju i izvorni politički eros. Provesti u vrhu zagrebačke politike petnaest godina bez ijedne jedine zapažene izjave, stava, rečenice, nije preporuka ni za nastavak gradske politike.
Kamoli uvertira u preuzimanje državnog kormila. I bengalski tigar zagrebačke političke džungle, Milan Bandić, doživio je dvostruki fijasko kad se s gradske pokušao prebaciti na nacionalnu scenu. Najprije je izgubio na predsjedničkim izborima, a potom je propao i kao "gradonačelnik Hrvatske". No Bernardić ni takvog Bandića u Zagrebu ne može, ne samo pobijediti, nego ni ugroziti - a najednom je postao "šef oporbe".
Ipak, ideja koju je lansirao prošlog tjedna - prema kojoj bi predsjednica Kolinda Grabar Kitarović trebala dobiti mogućnost imenovanja triju ministara - zapanjila je cjelokupnu javnost. U prvom redu, takav politički model ne postoji nigdje u svijetu. To bi bila vlada-kentaur, koju imenuju dva mandatara. To znači da bi se u vrijeme formiranja kabineta premijer morao suglasiti s predsjedničinim ministrima i ona s njegovim.
Kako bi, recimo, Ivo Sanader vodio vladu u koju mu je Stjepan Mesić izabrao tri ministra? Bernardićeva ideja pokazala je da on o političkoj teoriji nema blage veze i da je analfabet. On ni u predsjedništvu vlastite stranke, koju po definiciji tvore istomišljenici, ne može postići suglasje, pa je svojim suradnicima zabranio davanje intervjua bez njegova odobrenja, a htio bi imati funkcionalnu vladu koju bi - ovisno o rezultatima izbora - morali voditi predstavnici suprotstavljenih stranaka.
Drugi aspekt Bernardićeva nesnalaženja još je tragičniji. Dati Kolindi Grabar Kitarović ovlast da imenuje tri ministra bila bi havarija svemirskih razmjera. Predsjednica se u politici snalazi otprilike jednako toliko koliko i on. Nije ispunila ni jedno izborno obećanje, iz svake rutinske zgode u stanju je napraviti skandal, u dvije godine nije povukla ni jedan zapažen potez, postala je predestinirani glavni lik satiričkih portala - a Bernardić bi joj širio ovlasti?
Republika je, kažu Francuzi, bila lijepa pod Carstvom, no čim su je realno doživjeli, slika je postala manje idilična. Bernardić je izgledao bolje dok je bio samo tiha opozicija Zoranu Milanoviću. Potreba svakodnevnog očitovanja o političkim problemima, nužnost jasnih stavova i nuđenja rješenja pokazala je da je novi šef SDP-a nedorastao ulozi. I to nije neka mistična, nevidljiva mana, nego nedostatak koji uočava i cijela nacija.
SDP svakog mjeseca tone u anketama popularnosti, iako je ta stranka puna kvalitetnih, obrazovanih i sposobnih ljudi. Na Iblerovu trgu su u sve većoj mjeri svjesni da s Bernadićem nemaju svijetlu budućnost. Lokalni izbori jasno će pokazati da je SDP u gubitničkoj fazi - za što, iskreno govoreći, Bernadić nije ključni krivac, jer su pretpostavke rasula stvorene već prije. No u Zagrebu, gdje je mogao rano dogovoriti koaliciju velike sinergijske snage, s Ankom Mrak Taritaš, posve je zakazao. Možda ga ta pogreška košta karijere.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Ni u oporbi Banditu u gradskoj skupštini nije se baš oznojio. Svi njegovi marifetluci više manje su se ostvarili. Od dosadašnjih donacija Dinamu (Mamiću) od 30 milijuna eura, nepotizma i klijentelizma u holdingu, pljačke Zagreba, fontana...bez nekog značajnijeg otpora gradskih ... prikaži još! vijećnika. Prema tome, polako treba početi skladati rekvijem za SDP. Nije da mi je baš žao, dapače, ali, nije dobro za demokraciju da na političkoj sceni ostane samo kradeze...