Top News
146 prikaza

Oreškovićeva je vlada devastirala institucije, ponajprije Sabor i Vladu

Sabor
Patrik Macek (PIXSELL)
Iako se govorilo kako Orešković nema neku osobitu moć, činjenica je da je prodao Končar a da nitko nije ni trepnuo zbog toga

Neka institucije rade svoj posao, najpoznatija je maksima vječitog zagrebačkoga gradonačelnika Milana Bandića, koja je učestalom uporabom u Hrvatskoj, a i šire, postala opće dobro. 

Nakon političkog i svakog drugoga kaosa u Hrvatskoj i kratkotrajne vlade Tihomira Oreškovića, koja je išla uz to, može se napraviti svojevrsna rekapitualcija tog perioda. 

Najvažnije “nasljeđe” Oreškovićeve vlade nije pad kreditnog rejtinga, koji je bio rezultat kaosa i nerada u vladajućoj koaliciji, već devastacija institucija, prije svih Sabora i Vlade. 

A samim tim i izbornog ciklusa, koji politički polusvijet voli zvati “festivalima demokracije”. 

Kad je tamo polovicom devedesetih glumac Zlatko Vitez nazvao Sabor kokošinjcem, podigla se “kuka i motika”. 

Da danas netko to isto izjavi, mislim da bi ta izjava prošla gotovo nazamijećeno, iako je Vitezov “kokošinjac” u usporedbi sa svježe raspuštenim sazivom Sabora bio uljuđeni debatni klub. Što nam to govori?

Prije svega o urušavanju jedne institucije koja u posljednjem sazivu određeno vrijeme uopće “nije radila svoj posao” zbog nedostatka kvoruma. 

A uz to ide i “praksa” Tomislava Karamarka iz prošlog saziva Sabora, koji se kao saborski zastupnik uopće nije pojavljivao “na radnom mjestu”. 

Zagreb: Predsjednica Grabar-Kitarović nazočila programu povodom Dana OSRH na Jarunu | Author: Borna Filic (PIXSELL) Borna Filic (PIXSELL)

To se može nazvati samo jednim imenom: prijezirom prema Saboru kao instituciji. 

S tim je Tomislav Karamarko nastavio i kao prvi potpredsjednik Vlade jer je za predsjednika Sabora postavio odanog i rigidnog Željka Reinera, dok su ga kao člana Vlade interesirale isključivo tajne službe i represivni aparat. 

To je najučinkovitiji način da se moć iz Vlade preusmjeri u stranačku centralu, odnosno koncentrira u ruke jedne osobe, jer političke stranke danas, ne samo u Hrvatskoj,

funkcioniraju po tom principu. Ili iracionalni postupci “zbunjenog” ministra obrazovanja Predraga Šustara kojemu je resornim ministarstvom upravljano iz centrala nekih minornih udruga bez ikakvog izbornog legitimiteta, sigurno ne bez dopuštenja Tomislava Karamarka.

U tu priču spada i Tihomir Orešković, za kojeg se cijelo vrijeme kalkuliralo tko stoji iza njega, jer nitko ozbiljan nije njegov “autoritet” povezivao s premijerskom funkcijom, što bi u normalnim okolnostima i normalnim zemljama bilo jedino ispravno. 

Kao “centri” iz kojih se teledirigiralo kratkotrajnim hrvatskim premijerom spominjali su se, tako, Crkva, Opus Dei i Ivić Pašalić. A njegova moć nije bila toliko minorna koliko se na prvi pogled čini. 

Prodaja Končara bez one klasične izlike o “državi kao lošem vlasniku” prošla je gotovo bez otpora javnosti.

Nijedna emisija “Otvorenog” nije bila posvećena ovoj temi, niti se Zoran Milanović previše zamarao “marginalijama” poput Končara.

S druge strane, HDZ-ov kratkotrajni koalicijski partner Most upravljan je i usmjeravan od strane fantomskog Nacionalnog vijeća Mosta, za koje se prije izbora uopće nije znalo, da bi nakon odličnog izbornog rezultata stranke izbio u prvi plan, te su svi saborski zastupnici koji su izabrani s Mostove liste preko noći pretvoreni u pijune čije se ruke u Saboru podižu i spuštaju na daljinski upravljač. 

I još jedan primjer koji nije od jučer: pretvaranje Ustavnog suda u odlagalište rashodovanih političara, po načelu “pola meni, pola tebi”, što je ozbiljno dovelo u pitanje autoritet ove institucije.

U tijeku eskalacije političke krize prouzročene aferom Konzultantica, premijer Tihomir Orešković i potpredsjednik Vlade Božo Petrov sastali su se u privatnom stanu Tihomira Oreškovića, što je logična posljedica devastacije institucija, što nije Karamarkov, Oreškovićev, a niti Milanovićev izum, ali je u mandatu propale Oreškovićeve vlade i bezglavih lutanja Tomislava Karamarka ta praksa dovedena do apsurda. Politika je preuzela Ustavni sud, medije, obrazovanje...

Što je ostalo? Malo toga. Hoće li Zoran Milanović, ako se na izvanrednim izborima dočepa premijerskog mandata, resetirati ove procese? Teško je povjerovati u to, iz prostog razloga što mu takvo stanje stvari ide u prilog.

Da je u aktualnoj hrvatskoj politici bilo imalo volje i pameti da se napravi pomak naprijed, postojao je jedan jednostavan recept: baciti pogled na susjednu Bosnu i Hercegovinu gdje takvo stanje traje cijelo poraće, a institucije su tu samo da hrane birokratsko- političku kastu koja sve to mirno i s odobravanjem promatra i formalno odobrava.

Dugi niz godina sve važne političke odluke donose se na privatnim sijelima “predstavnika naroda” čije je odluke stranačka i parlamentarna mašinerija odobravala po slijepom automatizmu. 

Kad smo već kod toga, Bosna i Hercegovina je zapravo i nastala na privatnom sijelu kod Billa Clintona u Daytonu, gdje su Milošević i Tuđman zastupali bosanskohercegovačku “braću” bez ikakvog formalnog legitimiteta.

Kako ubiti jednu instituciju? Najkraći način je pretvoriti istu u njenu suprotnost. 

Jedan slučaj u koji sam igrom slučaja i sam bio nedavno upleten kao neka vrst beznačajne kolateralne štete, i o kojem mogu govoriti hladno i bez gorčine, jer ako u Bosni i Hercegovini niste stekli imunitet na slične stvari najbolje vam je na vrijeme se pokupiti odatle, dobar je primjer tog mehanizma. 

Upravni odbor PEN Centra BiH na čelu s Nedžadom Ibrahimovićem proglasio je bez ikakvih argumenata nekompetentnim dva člana redakcije časopisa Novi izraz, koji izdaje PEN, dok je glavnog urednika “poštedio”, iako je on bio pravi cilj napada.

PEN Centar se tako od borca protiv cenzorskih i političkih pritisaka na pisanu riječ pretvorio u kreatora tih procesa i doveo do jedne apsurdne situacije: PEN Centar BiH kao institucija trebao bi braniti pisce od samog sebe. 

Naravno, katil-fermani donose se na privatnim sijelima. (Katil-ferman je sultanova obavijest o smrtnoj presudi, ovdje se izraz koristi u donekle prenesenom značenju, kao odstrijel). 

Ne bi me iznenadilo da su “kreatori” ovoga čina, prije svih predsjednik upravnog odbora Nedžad Ibrahimović, na nekoj neobveznoj kavi došli na ideju koja nikome ne donosi ništa bitno, osim podizanja nečijeg ega, a s druge strane urušava jednu od rijetkih preostalih institucija u BiH “koje su radile svoj posao”. 

A u toj borbi sve je dozvoljeno, pa i to da predsjednik u informaciji objavljenoj na stranicama PEN Centra napiše doslovce sljedeće: “Po informacijama koje sam od njih dobio, oboje su voljni raditi u takvom časopisu, takvom portalu, ili slično (nešto nevezano za sporni Novi izraz, op.a.)”, iako sa mnom uopće nije prethodno komunicirao.

Znači radi se o notornoj laži. Nikakva odgovornost, nikakvi etički principi nisu važni, i to u jednoj organizaciji koja se zasniva na njima. 

Navodim ovaj primjer čisto kao ilustraciju kako od jedne institucije preko noći može ostati prazna ljuštura u kojoj stanuje ništavilo, odnosno ego miševa s viškom ambicija i manjkom kreativnih i znanstvenih potencijala. 

Mehanizam je prepisan od ovdašnje političke elite koja za razliku od bosanskohercegovačkih PEN-ovaca barem nije iracionalna, jer ima jasne i opipljive ciljeve koji bez problema cirkuliraju između kažiprsta i palca, čime je apsurdnost situacije s ovdašnjim PEN-om dovedena do granica groteske.

Do čega bi došli kada bi se poigrali distopijskim diskursom i pokušali predvidjeti kamo može odvesti urušavanje institucija, odnosno kakav bi mogao biti najnepovoljniji slijed događaja? 

Logika je sljedeća: moć se urušavanjem institucija koncentrira na sve manji broj ljudi, pogotovo ako uzmemo u obzir da i veliki broj civilnih i nevladinih udruga sve više preuzima autokratsku praksu političkih stranaka.

Znači, broj formalnih centara moći se iz dana u dan smanjuje. U najgorem scenariju u rukama jedne jedine osobe bit će skoncentriran veći dio ingerencija “ubijenih” institucija s formalnim “festivalima demokracije” kakvi još postoje samo u Sjevernoj Koreji.

A jedan takav potvrdio je Tomislava Karamarka za predsjednika HDZ-a, da bi ga par mjeseci kasnije srušio, bez obzira što se u oba slučaja baratalo s identičnim informacijama.

Što nije baš moralno, ali ako se prisjetimo Karamarkovih lamentacija o relativnosti morala, sasvim je uobičajeno

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.