Pun je proturječja. Ili ga odano vole ili beskrajno mrze. Mađarski premijer Viktor Orban nikoga ne ostavlja ravnodušnim.
Zbog njegova odnosa prema migrantima, Poljaci su ga nedavno proglasili osobom godine, zbog istog razloga bivši austrijski predsjednik Werner Faymann usporedio ga je s Hitlerom.
No tijekom zahvale na poljskoj nagradi, koju je dobio i zbog javno izrečenog stava da “ne želi nijednog migranta u svojoj državi”, Orban je kazao kako će “samo one države koje drže do svojeg povijesnog, vjerskog i nacionalnog identiteta preživjeti sve izazove današnjice”.
Kritike na njegov račun koje dolaze iz liberalnih krugova Orbana previše ne uzbuđuju.
Uvjeren je da je političar s misijom, poslanjem, koji je najprije od, kako tumače njegovi pristaše, bezdušnih ljevičarskih prethodnika, prije svega socijalističkog premijera Ferenza Gyurcsanyja, spasio mađarsku državu s ruba bankrota, a dobar dio stanovništva iz dužničkog ropstva, te sad ima vremena učiniti nešto i za obezglavljenu Europu, u koju se tijekom nedavnog migrantskog vala uselilo više od milijun ljudi.
I više bi, govore u Budimpešti, da upravo Orban nije prvi krenuo u zaštitu europskih granica, a time i njenoga kršćanskog identiteta, kad je počeo podizati žičane ograde na svojim vanjskim granicama.
Nakon najnovijih terorističkih napada u europskim zemljama on pomalo i likuje. “Upozoravali smo”, govore iz Orbanova kruga, “da je to izravna posljedica takvog useljavanja kad se ne zna ni tko dolazi ni s kojim motivima”.
Zato je, valjda, kao potvrdu činjenice da je i ranije bio u pravu, počeo na pojedinim dijelovima svoje granice podizati i dodatnu ogradu.
Raspisao je i financijski izdašne natječaje za lovce na migrante koji bi ih vraćali ako nekim slučajem uspiju prijeći te dvostruke zapreke.
“Mađarski ustav zabranjuje islamizaciju”, kazao je nedavno poručujući kako taj dokument kojemu je svrha zaštititi mađarski jezik i kulturu, prisiljava njegovu vladu da se usprotivi svakom obliku masovne migracije.
No nije to jedini razlog zbog kojeg je Orban na udaru dobrog dijela zapadnih političkih i medijskih krugova, koji mu prigovaraju da, iako je izrastao iz pokreta koji se protivio komunističkoj tiraniji, sad u praksi ograničava dostignuti stupanj medijskih i osobnih sloboda te tržišno gospodarstvo.
Prije nekoliko dana je u Budimpešti (privremeno?) prestao izlaziti najjači oporbeni list Nepszabadsag (Slobodni narod), koji je kritički pisao o njegovoj vladavini otkrivajući korupciju dužnosnika povezanih s njegovim krugom.
Iako je u vlasništvu austrijskih investitora, mnogi u Mađarskoj, ali i u Bruxellesu, uprli su prstom u njega kao glavnoga krivca za to.
Čak je i ekstremno desničarski Jobik takav potez označio kao “politički motiviran”, što je, prema njihovu stavu, samo zadnji primjer “megalomanije” Viktora Orbana i njegove stranke Fidesz, koja želi uspostaviti “stopostotnu kontrolu nad mađarskim medijima ili ih zaustaviti”.
Iz Europske komisije su tim povodom izrazili zabrinutost zbog situacije s medijima u Mađarskoj, na što su iz Orbanova Fidesza uzvratili kako je odluka o gašenju Nepszabadsaga, inače glasila koje su komunističke vlasti osnovale 1956. nakon gušenja mađarske revolucije, “racionalna ekonomska odluka a ne politička”.
Sukobi mađarskog premijera s Bruxellesom duljeg su vijeka.
S tamošnjom administracijom bio je na ratnoj nozi od ponovnog dolaska na vlast 2010. (ranije je bio premijer od 1998. do 2002.) kad je pod svoju kontrolu podvrgnuo tamošnju središnju banku (sam je određivao guvernera), sukobio se s velikim multinacionalnim kompanijama nametnuvši im tzv. krizni porez, a strane banke prisilio na konverziju većine kredita koje su dali stanovništvu i malim poduzetnicima iz švicarskog franka u forinte.
Također je dio manjih banaka vratio pod državno okrilje. Poništio je i masovnu prodaju poljoprivrednog zemljišta koju je država provodila u vrijeme prethodne socijalističke vlade, posebice uz granicu s Austrijom.
Iako su zbog tih poteza iz Bruxellesa prijetili drastičnim mjerama, a strane kompanije i banke najavljivale odlazak iz zemlje, ništa se od toga nije dogodilo.
Vraćen je nepovoljni kredit Međunarodnom monetarnom fondu, čiji su predstavnici pozvani da zatvore svoje urede i napuste Budimpeštu. Mnogi Mađari takve su mjere doživjeli kao spas.
Opet su mogli vraćati kredite, snizile su se kamate, malo poduzetništvo je oživjelo, država je počela bilježiti konstantni rast BDP-a, zadnjih godina i iznad 3 posto, tako da je Orban takve rezultate politički kapitalizirao i na sljedećim izborima.
Zemlju koja je bila poprilično gospodarski devastirana i sa znatnim brojem očajnog stanovništva učinio je stabilnom te je 2014. dobio još jedan četverogodišnji mandat.
Unatoč tim pomacima, (iako, usporedbe radi, treba reći kako je, primjerice, prosječna bruto plaća u Mađarskoj 807 eura, a u Hrvatskoj je 1061 euro), iz međunarodnih financijskih institucija, a posebice iz Bruxellesa, prema Budimpešti i nadalje stalno upućuju poruke kako su takvi gospodarski iskoraci “kratkog političkog vijeka”.
No unatoč tome Orban i dalje gura svoj projekt. Ušao je i u udžbenike za škole s tri slike i opisom koji sugerira da je riječ o velikom državniku. Pokazuje brigu i za Mađare izvan matične države.
Tako je prije dvije godine zatražio od Ukrajine autonomiju za oko 150.000 Mađara koji žive u Zakarpatskoj oblasti, što nije dobro primljeno u Kijevu.
Sa Slovačkom, gdje živi oko pola milijuna Mađara, situacija se sad smirila iako je i tamo bilo dosta napeto.
Najviše pritužbi izvazvao je njegov nedavni posjet sunarodnjacima u Rumunjskoj, u pokrajini Erdelj, odnosno Transilvaniji, gdje živi oko milijun i pol Mađara.
Po povratku kući na svom Facebooku objavio je slike s tamošnjeg sajma među kojima su bili zastave i grbovi “Velike Mađarske”.
Iz Bukurešta su žestoko reagirali optužujući ga za revizionizam, dok je Orban hladno odgovorio kako je samo riječ o “povijesnim simbolima”.
Inače, riječ je kartama Mađarske kakva je bila prije potpisivanja Ugovora u Trianonu, jednoj od palača u Versaillesu, gdje je 1920. izgubila oko 60 posto svog dotadašnjeg teritorija.
Veliki dio mađarskog stanovništva tad je ostao u okolnim državama, a osim u spomenutim zemaljama, oko 300.000 živi ih u današnjoj Srbiji te oko 17.000 u Hrvatskoj.
Za Orbana se ne može reći da potiče te velikomađarske aspiracije, ali već sama objava takvih zemljovida govori kako nije ni zagovornik zaborava tih vremena. Uostalom, njegov politički angažman upućuje kako ne voli zaboravljati.
Tako je, iako je u srednjoj školi bio pripadnik komunističke omladine, prije nekoliko godina organizirao suđenje ministru policije iz 1956. godine, kad je uz pomoć ruskih tenkova ugušen protusovjetski ustanak.
Bela Biszku, u dobi od 92 godine, osuđen je na 5,5 godina zatvora jer je, prema presudi, po nalogu tadašnje komunističke vlasti organizirao naoružanu miliciju koja se obračunavala s neistomišljenicima i osvećivala se onima koji su sudjelovali u toj revoluciji.
Bilo je to prvo suđenje bivšim komunističkim dužnosnicima u toj zemlji.
Ništa manje nježan Orban nije bio ni prema Georgeu Sorosu, kontroverznom filantropu, čiju je stipendiju za studij političkih znanosti na Oxfordu dobio nakon što je diplomirao pravo u Budimpešti, još 1988. godine.
Orban je tog američkog multimilijardera, koji je inače mađarskog podrijetla, u parlamentu optužio da potiče migracije u Europi, ne niječući da je i on sam kao i veći dio vodstva njegova Fidesza svojedobno dobivao stipendije od njega.
Priznao mu je zasluge za rušenje komunizma, ali ga označio i kao osobu koja je dio “određenih međunarodnih snaga koje u Mađarsku i ostale zemlje EU Europu žele dovesti što je moguće više migranata”.
I tako se Orbanom i njegovom biografijom stalno može vrtjeti u krug. U politiku je ušao poznatim govorom iz 1989. kada je u Budimpešti kao dio buntovnog studentskoga kruga zatražio odlazak sovjetske vojske, slobodne izbore i uvođenje zapadne demokracije.
Desetljećima kasnije Orban ima sve manje pristaša na Zapadu, dok ruskog čelnika Vladimira Putina srdačno dočekuje u Budimpešti i s Moskvom ima posebne odnose kad je riječ o energetici.
I kod, mnogima kontroverznog, republikanskoga kandidata za američkog predsjednika, Donalda Trumpa, pronašao je, kako je rekao, neke dobre stvari vezane za sigurnost i borbu protiv terorizma.
I s Hrvatskom, u čije more je više nego zaljubljen, u zadnje vrijeme je na ratnoj nozi zbog Ine.
Šefu MOL-a Zsoltu Hernadiju, za kojim je raspisana hrvatska tjeralica zbog davanja mita bivšem premijeru Ivi Sanaderu u zamjenu za dobivanje upravljačkih prava u toj hrvatskoj naftnoj kompaniji, dao je zaštitu pravdajući to nacionalnim interesima.
Zato, po svemu sudeći, ove godine nije bio na Jadranu, što je rijetko propušao u dosadašnjem periodu, ljetujući sa svojom višečlanom obitelji (supruga i petero djece) na otocima od Silbe pa sve do Mljeta, koji je proglasio draguljem Jadrana.
Unatoč prigovorima koji su sve brojniji, mađarski premijer gura svoj suverenistički pristup u upravljanju državom, i to, neki bi rekli, s kalvinističkom strogošću, stječući pritom znatan broj pristaša i u brojnim drugim europskim državama (pa i kod nas, gdje se čuju povici kako trebamo “hrvatskog Orbana”), ali i ništa manje sve ogorčenijih protivnika koji bi ga rado vidjeli na smetlištu povijesti.
Jedan od potonjih, luksemburški ministar vanjskih poslova Jean Asselborn, nedavno je otišao toliko daleko da je zavapio kako Mađarsku zbog Orbanove politike prema migrantima treba izbaciti iz Europske unije.
Optužio je vladu u Budimpešti da azilante tretira gore od životinja te da svatko tko, poput Mađarske, gradi ograde protiv ratnih izbjeglica, ili krši slobodu medija ili pravosudnog sustava, treba biti “privremeno, ako ne i zauvijek, isključen iz EU”.
No Viktor Orban ne obraća previše pažnje na to. Kad ne obavlja državne poslove, dušu liječi prateći nogomet, svoj omiljeni sport, ili haklajući na nogometnom igralištu u rodnom selu, koje ima oko 1000 stanovnika, ali i tribine s 4000 sjedećih mjesta.
