Andri Krstuloviću Opari, skrivenom iza inicijative braniteljskih udruga, ispunila se želja i Marko Perković Thompson zasvirat će u Splitu uoči obilježavanja godišnjice Oluje, i neće to biti prvorazredni glazbeni i kulturni, ali hoće baš takav kulturološki događaj.
MPT je, naime, autor zvučne kulise splitske kontraevolucije, gotovo tridesetogodišnjeg nazadovanja u kojem ekonomija i politika, kultura i sport, nisu bili dijelom etape napretka, nego obrnutog procesa čiji je ishod grad što sa sobom starim ima isto ime i geografski položaj.
U svim onim godinama u kojima je Thompson bio samo Marko te učio svirati "Motore" i "Šejlu", Split je uživao imidž kakav možda i nije zasluživao. Bio je to grad koji se prepoznavalo po ulogama Borisa Dvornika, serijama Miljenka Smoje, Oliverovim hitovima i Hajdukovim titulama.
Uz taj Split vezani su, ne svojom voljom, pa ni splitskom - nego percepcijom s kontinenta u kojoj je između Dalmacije i njezina najvećega grada stajao znak jednakosti - svi koji su govorili bilo i mliko te u nečemu bili uspješni.
Cijelo jedno, posljednje mirnodopsko desetljeće u Splitu se, kao i u ostatku pokojne Jugoslavije, urušavalo samoupravljanje, plansko je gospodarstvo neplanski lutalo u vrlom novom svijetu, godine posljednjih velikih infrastrukturnih investicija, onih za Mediteranske igre, činile su se, kao i sve prošle, zlatnim.
Ipak, od suza na Poljudu četvrtog svibnja 1980. pa do treće europske titule Jugoplastike, slika Splita gledanog iz daljine je, u najgorem slučaju, ostala jednako blještavom. Nije to, naravno, nikad bio grad iz doživljaja kontinentalaca, ali jeste bio grad u punom smislu te riječi: industrijaliziran i urbaniziran, arhitektonski moderan, medijski i kulturno bitan, općenito takav da se težačke prošlosti gotovo ni sam nije sjećao.
Za svijet u Sarajevu i Beogradu, Skoplju i Podgorici, Zagreb je bio hladan kao u pjesmama Nene Belana, a Split istodobno energičan kao funky Dine Dvornika i elegantan kao Kukočevo polaganje na prvi obruč. I da, bio je to crveni Split... Sve čega se Hrvatska demokratska zajednica dotakla, to je i upropastila, čak i kad nije bila fokusirana, a na Split i Dalmaciju posebice jeste.
Ipak, taj i takav Split, ekonomski iskasapljen stalnim mijenjanjem administrativnih granica, korišten kao pozornica za svaki oblik "desnila", nije postao glavnim gradom one Hrvatske o kojoj pjeva Thompson. Istina, nije ni ono što bi trebao biti kao drugi najveći grad u zemlji - ni vicešampion po bogatstvu ni kulturni centar velike regije koja se pruža od Dubrovnika do Rijeke i kojoj pripadaju mediteranski dijelovi BiH.
Split je, umjesto grada postojeće i sjajne književne te glazbene scene, ali i duge teatarske tradicije, open air muzej i raspršeni resort kolabirane infrastrukture, mjesto bez kapitalnih ulaganja, pa tako, evo, punih 40 godina deindustrijalizirano područje koje se održava kao i Tučepi - zimmer freiem, beach barovima i ljetnim festivalima.
Sva ekonomska i identitetska, kulturna i institucionalna devastacija desila se pod egidom politike koja se sad, usred klimave sezone, sjetila kako bi bilo krasno postaviti veliku binu na najčuveniju rivu hrvatske obale, uokviriti je velikim zvučnicima, obasjati svjetlima u boji, pustiti vještački dim i čavoglavizirati Dioklecijanovu palaču.
Sve u ime onoga čega sigurno neće biti: duha zajedništva koje podrazumijeva istrebljenje onih što s MPT-om imaju samo dva važna problema, prvi etički i drugi estetski. Treći, ako i postoji, nije relevantan.
Reći kako Splićani i ne zaslužuju ništa bolje od Thompsona, isto je kao i reći da ostali Dalmatinci nisu za nešto više od držanja table s putokazom prema najbližem apartmanu ili restoranu s lignjama u roamingu. Kolektivne krivnje, znamo, nema, ali nema ni iste takve nevinosti.
Šutnja strpljivih i pristojnih opet će, ni prvi ni zadnji put, završiti zaglušujućom bukom onih drukčijih. Taj shizofreni spoj domoljublja s distorzijom i grada u kojem se i kvartovski dućan s paštetom i mlijekom na akciji mora zvati shop, savršeni su spoj slike i zvuka jednog veličanstvenog neuspjeha.
Kolapsa politike koja je cijeli svoj jug učinila ovisnim o vremenskoj prognozi i sigurnosnoj nestabilnosti Turske i Egipta - politike koja, ovisi o okolnostima, Thompsonu malo plaća da šuti, pa malo da vrišti. Ozbiljne gradove takvima ne čini prostor i broj stanovnika, nego unutarnja složenost i višeslojnost.
Sve to Split ima. Nema, međutim, nešto drugo - snage da se sam sa sobom nosi, da podnese demografske i druge promjene te ih prilagodi sebi. Umjesto toga, najbolje od Splita se bolje čuje drugdje, od Šibenika do Zagreba, dok se u Splitu vidi između dvije sezone i mimo raznih obljetnica koje ionako ne koriste ničemu drugom do održavanju društvene klime za koračnice i budnice.
One klime u kojoj je fetivom gradonačelniku toga grada od Marka Uvodića važniji Marko Perković.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
hahahaha.., opara je dotukao UDBU i infiltrirane talibane među hrvatski narod u splitu, a, zasigurno jedan od tih je i efendija emir.👎
Obzirom na činjenicu da se na Thompsonovim koncertima učestalo uzvikuje UBIJ SRBINA i pozdravlja ustaškim pozdravom ZA DOM SPREMNI te stvara ozračje etničke mržnje prema Srbima čime se vrijeđaju prava srpske nacionalne manjine koja se štite Ustavnim zakonom o pravima ... prikaži još! nacionalnih manjina, a posebno pjesmom ČAVOGLAVE koja započinje pozdravom ZA DOM SPREMNI, smatram da je odluka Grada Splita da održi njegov koncert na splitskoj rivi dana 4. Kolovoza 2019. pogrešna i suprotna duhu Ustavnog zakona
do prije nekoliko godina ovakva sranja nisam ni htio gledati ali sada ponekad valja malo pregledati da saznam tko sve mrzi hrvatsku