Kako ne bi bilo zabune, ni on nije nikakva sreća od čovjeka. On je član terorističke organizacije al Kaida. Od početka rata u Siriji, turski grad Gaziantep stjecište je stranih džihadista, špijuna, novinara i humanitarnih radnika. Za one koji kreću priključiti se Islamskoj državi, Gaziantep je kao pogranični grad s milijun i pol stanovnika posljednja stanica prije ulaska na teritorij pod kontrolom džihadističke, suštinski vahabističke organizacije. Dok Islamska država još nije postojala, Gaziantep nije bio naročito popularan grad, opisuje Foreign Policy u priči o jednom od viših pripadnika al Kaide koji je prije 10 godina bio u prilici spriječiti nastanak ISIL-a. Naivno je tvrditi da bi se al Kaida pokazala kao manje zlo. Riječ je uostalom o još jednom globalnom terorističkom pokretu, njena je al Nusra prva u Siriji počela ritualno rezati glave, ali je zanimljivo da jedan od ta dva pokreta umalo da nije ni rođen. Priča počinje anonimnom dojavom iz 2006. Prema njoj u Gaziantepu je turska policija zaustavila jedno vozilo u kojem su se nalazila dva muškarca, jedna žena i četvoro djece. Ispostavilo se da je "vođa puta" nekakav iranski državljanin Muhammet Reza Reanjbar Rezaei.
Turska policija prevezla je grupu u pritvor, a nakon ispitivanja i provjere putovnice, za koju je dojavljeno da je krivotvorena, Muhammet je priznao da je njegovo pravo ime Abdulrahman bin Yar Muhammad i da uopće nije Iranac, nego je iz Afganistana, gdje živi sa ženom i četvoro djece. Tvrdio je da je na putu prema Europi gdje namjerava podnijeti zahtjev za političkim azilom. Bolji život, obrazovanje sigurnost obitelji... Azil je nakon razgovora ipak zatražio u Turskoj. U zraku je ostalo visjeti pitanje, ako je putovao prema Europi, zašto se zaustavio na ruti koja vodi u Siriju? Abdulrahman je na to odgovorio da je prije puta u Europu "obilazio znamenitosti", a identični iskaz ponovila je i njegova supruga. Ni danas nije sasvim jasno koliko je lokalna turska policija doista bila upućena u Abdulrahmanov pravi identitet, ali obavještajne službe su nesumnjivo puno znale.
Znale su da su dva turska operativca Al Kaide, Mehmet Yilmaz i Mehmed Resit-Isik, putovali u Iran kako bi mu pomogli prijeći granicu i ući u Tursku, kao i da je Yilmaz poznati afganistanski militant povezan s nekoliko bombaških napada u Istanbulu. Također, znale su da još jedna osoba sumnjiva zbog povezanosti s Al Kaidom, čeka Abdulrahima i njegovu obitelj u Gaziantepu. Ono što je najvažnije, obavještajne službe su znale da privedena osoba nije ni Muhammet Reza Reanjbar Rezaei, ni Abdulrahman bin Yar Muhammad, nego Abd al-Hadi al-Iraqi, zapovjednik Al Kaide koji se zaputio u očajničku misiju da ponovnog uspostavljanja kontrole nad pobunjenom frakcijom u Iraku.
Samo dan prije al-Iraqijevog uhićenja, ogranak Al Kaide u Iraku je proglasio Islamsku državu Irak, iz koje se nekoliko godina poslije razvila Islamska država Iraka i Sirije, odnosno danas Islamska država. Ovo je priča o događajima čije je cilj bio zaustavljanje raskola u džihadističkon pokretu, pa samim tim i sprječavanje nastanka Islamske države. Al Iraqi je džihadist postao nakon što se SSSR vojno povukao iz Afganistana. Među talibanima se vrlo brzo istaknuo kao borac, stekao je određeno poštovanje. Kako je bio jedan od rijetkih Arapa u talibanskim redovima, zastupao je političke interese Arapa i pridonio razvoju strategije Al Kaide za Irak. Također, Al Iraqi je odigrao ključnu ulogu u prihvaćanju Abua Musaba al-Zarqawija, jordanskog "kuma" Islamske države, s kojim je nakon terorističkih napada od 11. rujna 2001., kao novoizabrani zapovjednik Al Kaide u sjevernom Afganistanu redovito komunicirao.
Ipak, komunikacija između Afganistana i Iraka bila je vrlo teška, prvenstveno zbog teškog terena i rizika od presretanja, pa je vremenom Al Zarkawi sve više akcija izvodio "na svoju ruku". Manjak koordinacije prerastao je u krizu 2005. , kada su Zarkawijevi operativci u bombaškom napadu pobili 60 Jordanaca. Vodstvo Al Kaide bilo je ljutito na Zarkawija, jer je prekršio pravilo po kojem politika mora biti ispred militarizma i po kojoj muslimane ne treba ubijati bez opravdane potrebe. Atiyah abd al-Rahman, zapovjednik Al Kaide u Iranu, naredio je nakon jordanskog napada Zarkawiju da prekine sa svim operacijama izvan Iraka.
Istovremeno, zapovjedništvo Al Kaide počelo je razumijevati da će morati ujediniti džihadistički pokret ako doista želi ostvariti veći utjecaj u Iraku. Zbog loših odnosa s nekim džihadističkim frakcijama, naročito onima koji su u redovima imali Kurde, Zarkawi je sve više postajao smetnja. U siječnju 2006. poslali su u Irak Al Iraqija, inače Kurda porijeklom iz Mosula. No, već i puno prije nego što je Al Iraqi uspio stići do Iraka, Zarkawija je preciznim projektilom ubio američki dron. Al Kaida u Iraku dobila je novog vođu, Abua Bakra al-Bagdadija, čovjeka koji je produbio jaz s ostalim džihadističkim skupinama. On je očito znao što se događa, tko mu putuje u goste, te je Islamska država Irak proglašena samo jedan dan prije nego što je al Iraqi uhićen.
Sljedećih godina raskol između al Bagdadija u Iraku i al Kaide sve je više rastao. Uslijedio je rat u Siriji, al Kaida je kontrolirala prvenstveno džihadističku skupinu Jabhat al Nusra, koja se prije nekoliko mjeseci pokušala rebrandirati kao "umjereni pobunjenici", te je promijenila ime u Jabhat Fatah al Sham, a zastavu koja je bila crna s bijelim slovima, zamijenila bijelom s crnim slovima. Druga veća skupina po al Kaidinom kontrolom je Harakat Ahrar al Sham, a postoje i još neke manje utjecajne. Svima im je zajedničko to da su njihovi izvorni vođe u doba izbijanja rata u Siriji bili pripadnici jezgre al Kaide u Turskoj, odnosno pripadnici skupine Khorasan.
Oni su dulje vrijeme nastojali biti spona između al Kaide i Islamske države, odnosno al Bagdadija. No, u trenutku kad je Abu Bakr al Bagdadi 2013. otvoreno i ultimativno zatražio da ga kompletna al Kaida i u Siriji i u Iraku prizna za kalifa, to je bilo previše za ove jer je predstavljalo svetogrđe. Odbili su ga i od tog trenutka nastaje ISIL, a na terenu počinju i borbe između ISIL-a s jedne i al Kaidinih pobunjenika i stranih militanata s druge strane. Nikada nije bila riječ o borbama iole većih razmjera jer su njihovi teritoriji u Siriji skoro u cijelosti razdvojeni teritorijem koji je uspjela održati Sirijska vojska vlade u Damasku.
