Posljednjih nekoliko godina bivši francuski predsjednik Jacques Chirac bio je sve lošijeg zdravlja, da bi 26. rujna 2019. preminuo dva mjeseca prije svog 87. rođendana. Chirac je bio predsjednik Francuske u dva mandata tijekom 12 godina, u vremenu za koje će se ispostaviti da je on na tom mjestu bio izrazito važna osoba u putu Republike Hrvatske od balkanske postsocijalističke državice rastrgane ratom do članice EU-a.
On je bio jedan od zapadnih državnika koji su 14. prosinca 1995. svjedočili potpisivanju Daytonskog sporazuma. Jacques Chirac je svoj prvi predsjednički mandat započeo u svibnju 1995., samo tri mjeseca prije "Oluje".
Pitanje je kako bi se stvari oko vojnog oslobađanja okupiranih dijelova Hrvatske odvijali da je na mjestu predsjednika Francuske bio netko poput Françoisa Mitterranda koji je s državnim vrhom Hrvatske imao bitno drugačiji odnos. U pismu 1. kolovoza 1995. Tuđman je Chiracu nagovijestio da se Hrvatska vojska sprema na zahtjev vlade BiH krenuti u probijanje obruča oko Bihaća kako bi se spriječila teška humanitarna, vojna strateška i politička katastrofa.
Prije nego što mu je rekao da ne misli da je to dobar potez, Chirac mu je odgovorio "ne bi htio da se krivo razumiju", da Francuska smatra da se pobunjene srpske snage u Hrvatskoj i BiH moraju zaustaviti, bez obzira na to što smatra da bi vojno oslobađanje vodilo u eskalaciju.
Bio je to odgovor sličan onom Helmuta Kohla i Billa Clintona. Nešto poslije toga, Tuđman je u posjetu Chiracu rekao da Hrvatska ima velikog prijatelja u Francuskoj i obrnuto. A u mandatu Stjepana Mesića 2000., očito zbog konačne demokratizacije Hrvatske, Jacques Chirac bio je prvi predsjednik Francuske koji je posjetio RH.
Godinama poslije Mirko Galić se prisjećao da je taj sastanak bio tako važan da su Mesić i ljudi iz njegove administracije danima pažljivo birali vina za Chiraca, "koji je u Zagreb na kraju 2000. doveo cijelu europsku državničku elitu, prvi put izvan EU-a".
"Tadašnja dvanaestorica moćnika na zagrebačkom su summitu usvojili programsku platformu o uvjetima pod kojima će svaka zemlja individualno, a ne grupno, tražiti svoje mjesto u Uniji. Nije moglo biti bolje europske promocije za mladu hrvatsku državu, čiji prvi predsjednik nije uživao dobar glas u Bruxellesu. Da nije bilo Chiracove dobrote da rastvori 'paket s Balkana', možda bi se Hrvatska pred vratima EU još brčkala u mutnim vodama s BiH, Srbijom ili Makedonijom. Francuska je izdvojila Hrvatsku, točnije, dala joj priliku da se izdvoji iz kolone na putu prema Bruxellesu", pisao je poslije Galić.
Tijekom tog Chiracovog posjeta dogodila se ipak jedna nečuvena stvar, doduše sasvim nepolitičke prirode; protokol hrvatskog predsjednika nije znao da je Chirac vrlo netipičan Francuz, pa ih je šokirao kad je odbio ponuđeno vino i zatražio pivo. Chirac je i inače, u svom političkom životu, imao trenutke kad je blago rečeno iznenađivao.
Do 30. godine bio je francuski komunist
Nije previše poznato da je on, kasnije legendarni klasični francuski demokršćanski političar, sve do svoje 30. godine života bio članom Komunističke partije Francuske. Obrat se poklopio s njegovim dobrovoljnim prijavljivanjem u vojsku kako bi se na strani Francuske borio u Alžirskom ratu, odnosno Alžirskom ratu za neovisnost, odnosno Alžirskoj revoluciji.
U de-gaulleističku Uniju za novu republiku, tada stožernu demokršćansku stranku, učlanio se 1962. i demokršćaninom je ostao do kraja života. Pod Mitterrrandom je bio premijer Francuske od 1986. do 1988., u doba kad se dogodilo nekoliko francuskih intervencija, tako i onaj do danas ne sasvim razjašnjen državni udar u Burkini Faso.
Zapadu ne služi na čast što je tada podržao ljude među kojima je bio Charles Taylor, puno godina kasnije prvo predsjednik Liberije, a onda i gospodar rata u toj zemlji, teški ratni zločinac koji će zbog sveopćeg klanja i brutalnosti nad masama civila biti osuđen na 50 godina zatvora.
U tom državnom udaru svrgnut je i ubijen vrlo mladi predsjednik Burkine Faso Thomas Sankara, poznat i kao "afrički Che Guevara", koji je u rekordnom roku iskorijenio glad, bolesti, pootvarao škole, bolnice u toj zemlji, uveo prava žena i postavio planove za ekološku ekonomiju kakvu čak i zapadne zemlje tek danas počinju razmatrati.
Ipak, za mandata tog istog čovjeka, koji je Francusku više vezao uz NATO, dogodilo se ono odbijanje Francuske da sudjeluje u napadu SAD-a na Irak 2003., čak je Pariz prijetio i vetom u UN-u zbog očite namjere Georgea W. Busha i Tonyja Blaira da se na Irak krene pod svaku cijenu uz navođenje razloga da u Iraku postoje velike količine oružja za masovno uništenje.
Chirac je, usto, tijekom službenog posjeta Madagaskaru 2005. represiju francuskih kolonijalnih vlasti nakon ugušenog ustanka 1947., kada je pobijeno oko 80.000 stanovnika Madagaskara, osudio kao "neprihvatljivu". On je bio i prvi francuski političar takvog ranga koji je priznao odgovornost kolaboracionističke Višijske Francuske za deportaciju Židova iz Francuske u koncentracijske logore.
Rekao je da je u tome sudjelovalo "4500 policajaca i žandara, Francuza" koji su postupali po naredbama svojih nadređenih, koji su pak "služili nacistima". Bio je toliko izričit da je osudio "kriminalni čin Francuza, francuske države", koji je uslijedio nakon kriminalnog čina okupatora. Imao je vrlo uzbudljiv život. Preživio je pokušaj atentata ekstremno desnog napadača, sa suprugom je umalo poginuo pri slijetanju avionom na letu sa samita G7 u Okinawi u Pariz...
Osim toga, bio je jedan od prvih državnika iz najmoćnijih državnika svijeta koji je upozoravao na klimatske promjene, na izborima 2002. Jean-Marie Le Pena (oca Marine Le Pen), kao kandidata ekstremne desnice, uništio je pobjedom od više od 80 posto glasova u drugom krugu.
Preživio i napad svog maltezera
Njegova socijalna politika bila je pak takva da je, iako demokršćanin, politiku primjerice Margaret Thatcher i Johna Majora prozivao kao "anglo-saksonski ultraliberalizam", nastojao je određenim socijalnim potezima smanjiti raslojenost u društvu.
Chiraca se uvažavalo i nakon završetka drugog predsjedničkog kandidata, tako i onda kada je Nicolasa Sarkozyja, svog nasljednika, opisivao kao iritantnog, nelojalnog, nezahvalnog i anti-francuskog. Uz Chiraca je vezana i bizarna nezgoda iz 2009., kada su ga morali hospitalizirati nakon što ga je napao i ozlijedio njegov maltezer Sumo, koji je i inače bio poznat po gadnoj naravi i potrebi da ga se tretira antidepresivima.
