31-godišnji Francuz tuniškog Mohamed Lahouaiej Bouhlel porijekla ubio je 84 osobe u Nici. Zemlja njegovog porijekla upala je gotovo svim analitičarima u oko. Jedna od rijetkih zemalja koja je uspjela provesti tranziciju u demokraciju nakon Arapskog proljeća iznjedrila je još jednog krvnika.
Liberalni Tunis, zemlja u kojoj je rijetkost susresti ženu s hidžabom i muškarca s dugom bradom, dala je jedan od najvećih kontigenata stranih boraca Islamske države. Prema nekim procjenama, gotovo 7.000 Tunižana stalo je pod crni barjak Islamske države u Iraku i Siriji.
Džihadisti iz Tunisa aktivni su i u domovini. Ubijali su sekularne političare, napadali turiste i muzeje te započinjali mnoštvo sukoba s tuniškim snagama sigurnosti. U ožujku ove godine, pokušali su okupirati gradić Ben Guerdane na granici s Libijom. Pokušaj nije uspio i tridesetak džihadista ubijeno je u borbama, ali ubili su i 12 vojnika te 7 civila je izgubilo živote.
Neki Tunižani smatraju da je rast vjerskog ekstremizma posljedica liberalizacije i demokratizacije društva nakon revolucije 2011. godine, piše ugledni časopis Foreign Policy. Radikali sada nesmetano mogu gledati satelitske prijenose najekstremnijih vjerskih vođa, redom s Arapskog poluotoka. Jedni drugi kažu da je problem što izabrane vođe ne uspijevaju riješiti kronično visoku nezaposlenost. Procjene kažu da gotovo trećina tuniške omladine nema posao što stvara veliku količinu mržnje prema svim sekularnim institucijama zato što su mladi uvjereni da ih je demokracija izdala.
Prvi vođa Tunisa nakon nezavisnosti od Francuske, predsjednik Habib Bourguiba, bio je veliki obožavatelj Mustafe Kemala Ataturka, okorjelog sekularista. Istih uvjerenja kao Ataturk, Bourguiba na sve je načine odlučio provesti strogu sekularizaciju tuniškog društva. Problem se stvorio što nisu svi Tunižani bili sretni istiskivanjem religije iz društva. Ljudi skloni tradicionalnom islamu osjetili su se marginaliziranima u vlastitoj domovini. Upravo zbog toga, smatraju stručnjaci, dobar broj Tunižana pridružio se raznim džihadističkim organizacijama.
Tuniški paradoks, dihotomija napretka liberalizacije i sve jačeg vjerskog ekstremizma, treba podsjećati da islamistički terorizam nije moguće reducirati na jednostavne uzroke. Činjenica da Tunisom već 60 godina dominiraju sekularni režimi može objasniti zašto je demokracija uspjela nakon revolucije 2011. godine. Međutim, može nam i pojasniti zašto isti trend modernizacije dolijeva ulje na vatru snažnog otpora među tradicionalnim muslimanima.
Sudbina Tunisa i njihove mlade demokracije sada ovisi o tome kako će uspjeti prebroditi razlike između modernizatora i tradicionalista.
