Top News
2400 prikaza

Ni Hrvatska ni Srbija ne mogu si priuštiti pravdu, to košta!

Andrej Plenković i Gabrijela Žalac
Hrvoje Jelavic (PIXSELL)
Etika u politici postoji samo ako si je netko može priuštiti, kao sat od 5000 eura, zato su četnik Vučić i Gabrijela Žalac još na položaju

Postoji li danas u Hrvatskoj institucija političke odgovornosti po uzoru na pozitivne europske prakse? Sudeći samo po nedavnom slučaju ministrice Gabrijele Žalac, koja je s nevažećom vozačkom dozvolom sudjelovala u prometnoj nesreći, ne postoji, odnosno ne postoji neka vidljiva crvena crta koja se ne smije prijeći, što je jedan od najboljih pokazatelja stanja jednog društva.

Rasplet cijelog slučaja bio je apsolutno predvidiv, ministrica je dan-dva nakon nesreće ponudila ostavku, koju je Andrej Plenković potom rezolutno odbio, tako da je narušena "idila" vrlo brzo ponovno uspostavljena, bez jačih političkih potresa, ako pod tim ne podrazumijevamo moralističke eskapade Davora Bernardića: ministrica je platila novčanu kaznu i ekspresno produljila vozačku dozvolu, i na tome se sve završilo. Međutim, vrijedi izdvojiti ciničnu Plenkovićevu izjavu kojom je na neki način premijer zatvorio cijeli slučaj.

Martin Pauk A tek 26 godina Top News Uhljebio se preko Hase i Brune i uglavnom priča gluposti

"Najbitnije da je djevojčica dobro. A što se tiče vozačke dozvole... Ne znači da ministrica ne zna voziti ako je nema. Napravila je prekršaj, platila je kaznu. Danas ima važeću vozačku dozvolu", odgovorio je Plenković na pitanje novinarke RTL-a Damire Gregoret, što pomalo podsjeća na jedan prastari vic.

Pitali Muju zna li plivati, a on im kaže: Ne znam, ali vam mogu donijeti potvrdu da znam. Da se kojim slučajem Mujo iz vica utopio i da je kojim slučajem bio ministar, moglo bi se reći: To što je Mujo imao potvrdu da je plivač, to ne znači da je znao plivati. Ta crvena crta koju sam spomenuo zamagljena je debelim slojem demagogije i strančarenja, što se najbolje moglo vidjeti iz dijaloških emisija na HRT-u koje su se emitirale povodom ovog slučaja.

Nije tu bilo riječi o nekakvim načelima nego se cijela stvar promatrala isključivo kroz stranačku optiku. Postoji li takvo stanje već dugo ili se može govoriti o naglom sunovratu?

Prije nego što odgovorim na ovo pitanje, potrebno je vratiti se koju godinu unatrag i zamisliti hipotetsku situaciju: da se nešto slično dogodilo u Orešković-Karamarkovoj vladi, da je, primjerice, najvažniji Karamarkov ministar, Zlatko Hasanbegović, ministar koji je najviše zaslužan za stvaranje urušenog društva po mjeri Tomislava Karamarka, kojim slučajem uhićen s nevažećom vozačkom dozvolom. Bi li Zlatko Hasanbegović u tom slučaju ostao na ministarskoj poziciji?

Josip Stojanović Jolly i Gabrijela Žalac | Author: PIXSELL PIXSELL

Po mojemu mišljenju, bio bi prisiljen dati neopozivu ostavku. Znači li to da je Tomislav Karamarko politički odgovornija osoba od aktualnog premijera Andreja Plenkovića? Ne znači, naravno: može se Andreju Plenkoviću prigovoriti toliko toga, pogotovo njegov "pragmatizam", koji je neka vrsta političkog plesa s vukovima, ali je svaka usporedba njega i Tomislava Karamarka deplasirana.

Kad govorimo o političkoj odgovornosti, onda je neminovno riječ o postojanju ili nepostojanju etičkih standarda, što je najbolji pokazatelj do koje je mjere jedno društvo urušeno. Etika u politici danas, tu Hrvatska, naravno, nije iznimka, u većini slučajeva postoji samo ako je netko sebi može priuštiti, kao suvišni luksuz, kao, primjerice, sat od 5000-6000 eura. Plenković to trenutačno nije u stanju, te je upravo zbog toga ovaj slučaj završio onako kako je završio.

Međutim, ne radi se tu samo o etičkim standardima, već i o spletu okolnosti, odnosno "političkoj matematici". Da se vratimo na usporedbu Karamarka i Plenkovića, ne radi se, dakle, ni o kakvoj Karamarkovoj moralnoj superiornosti nego samo o tome da njemu "politička matematika" nije išla u prilog, te bi stoga hipotetska Hasanbegovićeva ostavka vjerojatno bila "uvažena".

Andrej Plenković s ministrima Zar uvijek njih!? Top News Prokletstvo HDZ-a: Kako baš njima uvijek podmeću

Jedan od glavnih krivaca za ovakvo stanje je katastrofalna politika Europske unije, gdje je također "politička matematika" važniji kriterij negoli etički standardi. Ovo na prvi pogled ne zvuči logično jer je u spomenutim HRT-ovim emisijama iznesen cijeli niz slučajeva iz nekih zemalja Europske unije koji su primjer striktnog, gotovo puritanskog poštovanja moralnih načela i gdje je ona crvena crta vidljiva iz aviona.

O čemu se onda radi? O famoznim dvostrukim standardima, rekao bih, kad jedni kriteriji vrijede u vlastitim zemljama, dok u manjim (i nevažnim) zemljama Europske unije vrijedi isključivo "politička matematika", odnosno "pragmatizam". Najbolji je primjer Aleksandar Vučić. Iako u Srbiji mjesecima traju masovni prosvjedi protiv njegova režima, koji ovih dana prijete eskalacijom nasilja, iz Europske unije, koja igra na Vučića, dopire "gromoglasni muk".

Što onda očekivati od Andreja Plenkovića!? Ovaj princip najbolje podsjeća na onaj slučaj s Nutellom od prije nekoliko godina, gdje je, primjerice, u "manje vrijednim" zemljama Unije bio manji postotak lješnjaka u Nutelli. Otprilike sličan je mehanizam ovdje preslikan na politiku, tako da je nedostatak političke odgovornosti u zemljama poput Hrvatske u velikoj mjeri rezultat kalkulantske politike Europske unije.

Milorad Dodik s Ivicom Dačićem i Aleksandrom Vučićem | Author: Srđan Ilić/PIXSELL Srđan Ilić/PIXSELL

Dakle, po tom "Nutella efektu", u modernim europskim društvima, onima u kojima je postotak lješnjaka u Nutelli bio viši nego u Hrvatskoj, institucija političke odgovornosti evoluirala je u poželjnom smjeru, dok se na ovim prostorima događa svojevrsna inverzija, gdje je Hrvatska, zbog procesa priključenja Europskoj uniji, napravila svojevrsnu sinusoidu, uspostavila određene standarde političke odgovornosti, da bi oni onda, nakon ulaska Hrvatske u Europsku uniju, krenuli silaznom putanjom.

Vrlo je zahvalno iz ovdašnje, bosanskohercegovačke perspektive, pratiti zastranjivanja političkih elita u Hrvatskoj, jer su se ovdje slični procesi dogodili već poodavno, tako da se oni u Hrvatskoj mogu pratiti gotovo kao svojevrsni "deja vu". Navest ću dva primjera. Prvi je vezan za notornog Jerka Ivankovića Lijanovića, koji je uhićen u rujnu 2014. pred televizijskim kamerama u "spektakularnoj akciji" policijskih specijalaca.

Lijanović je u to vrijeme obnašao dužnost federalnog ministra poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva u "platformaškoj" vladi koja je formirana političkim nasiljem od strane visokog predstavnika Valentina Inzka, u kojoj je Lijanovićeva stranka Radom za boljitak "glumila" hrvatsku komponentu.

Josip Stojanović Jolly i Gabrijela Žalac Josip Stojanović Top News Jolly - dalmatinski kralj trgovine blizak ministrima

Lijanović, naravno, nije podnio ostavku, na zahtjev svojih koalicijskih partnera iz SDP-a, jer bi zbog manjkavosti pravnog i izbornog sustava u BiH došlo praktički do bezvlašća, odnosno vlada ne bi mogla normalno funkcionirati, tako da je Lijanović određeno vrijeme "vodio" ministarstvo iz zatvora. Godinu dana nakon prvog uhićenja Lijanovića su ponovno pritvorili i u sudskom procesu koji je uslijedio, četiri godine kasnije, osudili na zatvorsku kaznu od 12 godina zbog "organiziranoga kriminala" koji je počinio tijekom ministarskog mandata.

Drugi slučaj je također vezan za SDP, oba puta "pod palicom" Zlatka Lagumdžije, kad je u veljači 2013. uhićen Predrag Kurteš, koji je skrivio prometnu nesreću u Sarajevu u kojoj je uništio službeni automobil. Kurteš je navodno bio u alkoholiziranom stanju te je zbog toga pobjegao s mjesta nesreće. Naknadno je pokušao krivicu prebaciti na svog vozača, međutim u tome su ga spriječile nadzorne kamere koje su sve to snimile. Političke odgovornosti ni u ovom slučaju nije bilo.

Spomenuo sam ovdje dva slučaja iz Bosne i Hercegovine, te odnos Europske unije prema režimu Aleksandra Vučića, koji na svoj način pokazuju kako zemlje u regiji funkcioniraju po nekom nakaradnom principu spojenih posuda.

Proslava ulaska Hrvatske u EU | Author: Hrvoje Jelavic (PIXSELL) Hrvoje Jelavic (PIXSELL)

Nedavno je književnik Nebojša Lujanović objavio zbirku eseja "Fatalne simetrije", koju je nazvao po sintagmi koju je upotrijebio Mirko Kovač u jednom svom eseju u kojem tvrdi: koliko god se kulture ovih prostora upinjale razlikovati jedna od drugih i udaljavati se jedna od druge nakon raspada Jugoslavije, toliko su ustvari postajale slične jedna drugoj.

Otprilike to se događa u Hrvatskoj, "usvajanje" bosanskohercegovačkih, odnosno srbijanskih standarda, iako je Hrvatska, neposredno prije ulaska u Europsku uniju, podigla vlastite standarde, no pokazalo se kako je to bila samo "privremena mjera".

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.