Ljudska prava, nevladine organizacije, održivi razvoj, zaštita okoliša, sve su to samo beznačajne fraze. Barem tako misli Michael Hobbes. U nedavnom članku za Foreign Policy razotkrio je kako su nevladine organizacije za ljudska prava s vremenom postale najbolji saveznici velikih multinacionalnih kompanija koje krše prava koje bi NVO-i trebali štititi.
Godinama je posjećivao forum o poslovanju i ljudskim pravima u organizaciji Ujedinjenih naroda. Priča o susretu sa stanovitom Lucy, nekadašnjom kolegicom. Ona sada radi kao konzultantica za dobrotvornu organizaciju jedne slavne ličnosti. "Ovih dana, najbitnije je biti 'ključni prijatelj'. Bit svega je pomoći kompanija, a ne kao prije gdje smo stajali sa strane i izvikivali parole", kaže ona.
Lucy je počela s radom na farmama pamuka u Indiji, zatim je bila u nevladinim organizacija u Australiji i na kraju je dobila ovaj posljednji, konzultantski, posao. Gotovo usput je shvatila da radi s kompanijama umjesto protiv njih. "Činjenica je da sve ove kompanije, po prvi put, obraćaju pažnju na utjecaj poslovanja. Ja ulazim u sobe za sastanke i pojašnjavam im gdje mogu usmjeriti pažnju da bi uradili najviše dobra u svijetu. Osjećam se dobro zbog toga", rekla mu je ona.
"Ona ti govori ono što ti sam sebi ponavljaš već godinama. Sve se promijenilo i to ne zbog toga što si počeo surađivati s ljutim protivnicima već zato što je svijet postao previše kompliciran da to ne radiš", cinično piše Hobbes.
Istim tonom on nastavlja pričati gdje su nastale najveće promjene. Svijet, barem onaj bogatiji dio svijeta, više ne pogađaju grozni uvjeti rada u tamo nekim zemljama. Logistički lanci kompanije postali su toliko kompleksni da je praktički nemoguće točno odrediti gdje se rade najveći prekršaji. A najgori prekršaji toliko su povezani s prilikama i stanjem u državama gdje se događaju da ih je praktički nemoguće riješiti.
On navodi jednostavan primjer rada djece. Rješenje se samo nameće: Prestanimo zapošljavati djecu. Rješavanje pak traje godinama i nikad neće u potpunosti biti riješeno. Zaposlenik se može pojaviti s lažiranim rodnim listom ili dokumentom. Inspektori mogu samo napisati da su bili u nekoj tvornici i da je tamo sve u redu. Dobavljači mogu lagati o tome koliko proizvodnih mjesta imaju. Čak i jednom kad netko otkrije zaposlenog 15-godišnjaka, što će uraditi? Dati otkaz djetetu? Može, ali treba znati da u nekim zemljama ne postoji obrazovanje nakon osmog razreda. Ako dijete potjeraju iz tvornice znači da će se vratiti u besperspektivno selo odakle je i pobjeglo u potrazi za boljim životom.
Dok Lucy priča da nešto postiže svojim radom, David ima potpuno drukčiji stav. "Sve je stvar proračuna", kaže David. Velike kompanije uspostave "odjel održivog razvoja", zaposle jednog čovjek i pospreme ga u podrum. On je zadužen za razgovore s nevladinim organizacijama, za slušanje njihovih prijedloga. Organizacije su uvjerene da ih velike kompanije slušaju, a velike kompanije mogu se pohvaliti radom na ljudskim pravima i održivom razvoju.
David je godinama radio baš to. Surađivao je s velikima, ali u jednom trenutku je puknuo. Dogodilo se to na naftnim poljima Nigerije kada je pričao sa šefom održivog razvoja jedne velike naftne kompanije. "Pitao sam ga što će direktor te naftne kompanije uraditi po pitanju rješavanja problema, a on mi kaže da nema pojma. Nikad nije ni upoznao šefa", prisjeća se David.
Čak i kad se nešto radi s nevladinim organizacijama u najugroženijim zemljama, sve je prepuno gluposti, nelogičnosti i kontroverzi. Uzmimo za primjer Kuendea, kenijskog aktivista i borac protiv multinacionalnih rudarskih kompanija koje protjeruju lokalno stanovništvo s rudnih nalazišta. Hobbes se želi prijaviti na natječaj težak nešto više od milijun dolara, ali mu trebaju lokalni partneri. Zbog toga pita Kuendea hoće li mu pomoći.
"Naravno. Zašto ne", odgovara Kuende s drugog kraja svijeta.
Obojica su svjesni da je to samo igrokaz. Obojica znaju da zapadni donatori žele da većinu posla odrade nevladine organizacije na terenu. Nitko više ne želi platiti Belgijcima ili Amerikancima da odu nekamo, održe par predavanja, spakiraju stvari i vrate se u domovinu. Amerikanci su najgori. Pošalju mu ispunjenu dokumentaciju prije nego objave natječaja. Znaju da će im trebati lokalni partner, pa zašto to ne bi bio Kuende. "Samo ih potpišem. Većina projekta je, ovako ili onako, uvijek ista", kaže on.
Kad se sve zbroji i oduzme, Kuende će dobiti 10.000 dolara od projekta. To mu je plaća za čitavu godinu i može se posvetiti stvarno bitnim stvarima. Pokušava pomoći lokalnim uzgajivačima graha da dobiju više novca za svoj proizvod. Na nedavnom putovanju u London pronašao je na policama supermarketa baš njihove proizvode po cijeni od oko 2.000 kenijskih šilinga, 130 kuna, po kilogramu. Otkupljivači u Keniji plaćaju isti kilogram manje od 4 kune. Kad su uspjeli ispregovarati više cijene, otkupljivač je došao i rekao da je pronašao uzgajivače spremne na još nižu cijenu. "Mogli su nastaviti prodavati po 4 kune ili izgubiti ugovor o otkupu", kaže Kuende.
Nema tu kršenja ljudskih prava, nema tu ničeg što se može staviti na naslovnice novina. Dobri stari kapitalizam radi svoje u siromašnim državama.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Svi na državnoj sisi