”Gotovo svake noći tijekom dvije godine nakon što sam stigao u Reykjavik imao sam noćne more. Ti košmarni snovi o ratnim zbivanjima bili su poput nekih zvijeri koje je trebalo nahraniti. Morao sam pisati o svojim sjećanjima na rat kako bih ih se uspio osloboditi”, rekao je jednom prilikom islandsko-palestinski pisac, pjesnik, prevoditelj i novinar Mazen Maarouf. Dakako, Maarouf nije u svojim noćnim morama ponovno proživljavao rat na Islandu. Rođen je 1978. godine u libanonskom Bejrutu u obitelji palestinskih izbjeglica i najveći dio svog života u tom nesretnom kutku svijeta proveo je u ratnom ili poluratnom okruženju. Objavio je nekoliko hvaljenih zbirki pjesama, “Kamera ne hvata ptice”, “Naša bol nalik je na kruh” i “Anđeo na konopu za rublje”, koje su prevedene na niz svjetskih jezika. U svom novinarskom radu glasno se zauzimao za pacifističke ideje, što mu je osiguralo brojne neprijatelje i prijetnje smrću. Zahvaljujući ICORN-u, međunarodnoj mreži gradova koji nude utočište progonjenim piscima, dobio je stipendiju za spisateljsku rezidenciju na Islandu, gdje i danas živi jer je dobio državljanstvo te zemlje. Kad je Maarouf 2011. došao u Reykjavik najviše ga je šokirao - mir. No kako bi se oslobodio ratnih noćnih mora, morao je o njima pisati. Njegova debitantska zbirka priča “Šale za snajperiste” objavljena 2015. - napisana iz perspektive djeteta u ratnoj zoni - osvojila je uglednu arapsku književnu nagradu Al Multaqa, a pošto je prevedena na engleski, ušla je među 13 kandidata za jednu od najuglednijih svjetskih nagrada - Man Booker International. Mazen Maarouf je bio gost ovogodišnjeg Festivala europske kratke priče (FEKP), koji se od 5. do 10. lipnja održavao u Zagrebu i Zadru, a tim je povodom ljubazno pristao na razgovor za Express.
Express: Rođeni ste u Bejrutu u obitelji palestinskih izbjeglica. Što za vas znače okupirani palestinski teritoriji? Smatrate li Palestinu svojim domom?
Svaki Palestinac živi ili pod okupacijom ili u okolnostima koje su posljedica same okupacije. Čak i ako je tisućama kilometara daleko. Rođen sam u Bejrutu, kao izbjeglica, trideset godina nakon što su moji djed i baka postali izbjeglice tijekom Nakbe 1948. godine. Moji nećaci i nećakinje, od kojih neki još nemaju ni godinu dana, također su izbjeglice, iako oni to još ne znaju. Moji baka i djed, i moj otac koji je tad bio dijete, bili su među oko 957.000 Palestinaca protjeranih iz svojih domova, zemlje, posjeda, okoline, stila života. Njihovi životi kakve su oduvijek poznavali su prekinuti i morali su ih ponovno izgraditi pod okrutnim, nepravednim i izrazito rasističkim uvjetima libanonskog režima. Svedeni su na izbjeglice, beskućnike, apatride, inferiorne osobe i uljeze lišene osnovnih građanskih prava. Moje selo nalazi se u Galileji. Deir Al Qasi - to je sad kibuc u državi Izrael. Ali to je također mjesto gdje su stoljećima živjeli moji pradjedovi i njihovi pradjedovi. Tako da je to i moj dom. Ne mogu zamisliti Palestinu kao bilo koji drugi geografski entitet osim povijesne Palestine. To je Palestina na koju svaki Palestinac misli. To je priča koja se ponavlja svakodnevno, i kojoj svjedočimo i danas u Jeruzalemu, kad izraelska vojska prisiljava Palestince da napuste svoje domove. Stvarnost je ono što iznosi ovu optužbu, a ne Palestinci. Jednostavan pogled na činjenice govori sve.
Express: U Hrvatsku dolazite kao gost Festivala europske kratke priče (FEKP), koji se ove godine bavi tektonskim promjenama kojima smo svjedočili tijekom posljednje dvije godine. Čitavo to vrijeme svijet nestrpljivo čeka da se pandemija završi kako bismo se konačno ‘vratili u normalu’ - vjerujete li da je takav povratak moguć?
Mislim da se nikad nećemo vratiti u život prije COVID-a. Financijska kriza koja je posljedica pandemije tek nas treba pogoditi. Dodajmo svemu tome rat u Ukrajini i cijenu koju su zbog određenih ekonomskih veza između najmoćnijih zemalja osuđeni platiti svi na ovom planetu. Očito je da mi kao pojedinci nismo u stanju reagirati na bilo kakvu katastrofu, baš kao što to ni naši sustavi nisu sposobni. Danas smo preplavljeni informacijama koje nemamo dovoljno vremena obraditi. Sve to pod okriljem sustava i ideologija nastalih nakon Drugog svjetskog rata koje se raspadaju bez ikakve alternative. Dakle, vratili smo se u doba fašizma utemeljenog na nacionalizmu, ako ne i na ‘lokalizmu’ i otuđivanju ‘drugih’. Istodobno živimo u virtualnim prostorima i sve se više povezujemo sa stvarima koje ne postoje u stvarnom životu, od videoigara do mobilnih aplikacija, pokušavajući izgledati što je moguće bolje dok se oko nas sve raspada.
Express: Hoće li ovo biti vaš prvi posjet Hrvatskoj? Što vam prvo padne na pamet kad pomislite - Hrvatska?
Nikad nisam bio u Hrvatskoj ili bilo kojem drugome mjestu u bivšoj Jugoslaviji. Ali prema onome što sam pročitao i vidio u medijima, to je mjesto vrlo intenzivne povijesti, gdje se ljudi prema prošlosti odnose na prilično sličan način kao i u Libanonu. Ali volio bih misliti da će mi se Zagreb, dok budem tražio neku strip knjižaru u gradu, razotkriti u svim svojim dimenzijama umjetnosti, povijesti i kulture.
Express: Na festivalu ćete govoriti o svojoj zbirci kratkih priča ‘Šale za snajperiste’, koja je opisana kao neobična, dirljiva, mračna i često vrlo smiješna. Kako biste opisali svoju poetiku? Što vas inspirira? Što vam ova kombinacija mraka i humora omogućuje?
Priče koje pišem često su osobne ili me zaintrigira nešto što se dogodilo u prošlosti i što je imalo osobni utjecaj na mene. Istodobno, te priče odaju počast ljudima koje sam poznavao prije nego što su umrli ili nestali i postali netko drugi tko ne želi imati ništa sa mnom. Ali dovoljno sam opsesivan da ih držim u glavi i gradim priče oko njihove delikatne i problematične prisutnosti. U konačnici, to što ja pišem je hommage svim ljudima koji su bili slomljeni, traumatizirani, nesigurni, zbunjeni i koji ponekad nalikuju na mene. Svi smo živjeli u istoj četvrti u Bejrutu tijekom rata i svi smo prototip istih psihičkih problema u različitim oblicima, obloženih različitim bojama kože.
Express: U književnosti ste se pojavili sa zbirkama pjesama, a prije nekoliko godina vaša zbirka kratkih priča nominirana je za nagradu Man Booker International. Kako je izgledao taj vaš prijelaz s poezije na prozu? Što vam je omogućila prozna forma? Biste li sebe opisali primarno kao pjesnika ili kao prozaika?
Sve je to posljedica slučajnosti, i to u doslovnom smislu, u obliku noćne more koja me snašla jednog poslijepodneva ispred zgrade Švedske akademije u Stockholmu. Ni u najluđim snovima nisam zamišljao da ću postati pisac kratkih priča. Tu sam formu oduvijek smatrao bijegom, ‘planom B’, koji postoji samo radi svih onih neuspješnih književnika nesposobnih za pisanje poezije ili romana. Nisam imao ni osnovno razumijevanje žanra kratke priče. Sve do trenutka kad mi je u Stockholmu 2012. godine ukradena torba. U torbi je bila bilježnica u kojoj sam rukom zapisao svoju najnoviju zbirku poezije. Nisam imao elektroničku kopiju. Nakon toga više nisam mogao pisati poeziju, pa sam odlučio zakoračiti u književni klub neuspjeha, gdje me privukao žanr kratke priče i zaintrigirao svojim izazovima. Pomoglo je i to što u stvarnom životu nisam baš strpljiva osoba. Međutim, još mi je teško govoriti o sebi kao o proznom piscu ili o bivšem pjesniku. Ne usuđujem se ni razmišljati o tome.
Express: Tko su vaši književni preci? Uzori na kojima gradite svoju poetiku?
Odrastao sam u siromašnoj obitelji. Moja majka si je jedva mogla priuštiti kupnju školskih udžbenika. Dakle, moje čitanje bilo je ograničeno na stripove o superherojima u vrlo mladoj dobi. Otišao bih u knjižaru i često ih čitao stojećki, pod budnim okom bijesnog rendgenskog pogleda vlasnika knjižare. Nikad me nije zanimalo tko je napisao priče. Imena se ionako nikad nisu spominjala. Još je tako: pisci su ionako obični ljudi s manama. Uostalom, nitko nije pisac 24 sata dnevno. Dakle, ne mogu se povezati s piscem ove ili one knjige, jer u nekom trenutku ta osoba i nije pisac, nego obična glupava osoba kakva smo povremeno svi mi. S druge strane, spisateljski kreativni rad uvijek pruža priliku da se nešto nauči. Dakle, sve može utjecati na mene, od priča i likova iz stripova do filmova, isječaka iz boksačkih mečeva, intervjua, mačaka i pataka, šaha, glazbe, fraze koju neki stranac izgovori u kafiću. Zahvaljujući mojem slabom pamćenju, stvari mi se uvijek iznova predstavljaju kao da se prvi put događaju. Čak i one najnevjerojatnije. To me često iznenadi, a povremeno zna biti i inspirativno.
Express: Osim što ste pisac, vi ste i novinar. Kako je vaša novinarska karijera utjecala na vašu književnost? Što vam je toliko zanimljivo u fikciji?
Nekoliko sam godina radio kao novinar u kulturi. To mi je omogućilo da proširim svoje znanje iz umjetnosti, beletristike, kazališta i koreografije te da prvi put otputujem u Pariz. Tad sam morao uvjeravati svoga glavnog urednika da mi omogući da tamo odem, a zatim smo uspjeli prevariti i francusko veleposlanstvo da će dotični novinar na zadatku izraditi seriju reportaža o ulici Pigalle. Bio sam erotist, a ne terorist. Ali na kraju sam napisao samo jednu reportažu pod naslovom ‘Seks-igračke u ulici Pigalle’. Radeći kao kulturni novinar dobio sam nešto jasniju ideju o tome što je to kritika. Ono što me zanima kod fikcije je to što mi omogućuje da se suočim sa svojim strahovima, ispitam granice svoje nesigurnosti, komuniciram sa svojim paranojama i pogledam natrag na svoj PTSP kad god je to moguće. Stvaram lik koji bi sve to napravio umjesto mene, ali u prvom licu. Fikcija je mjesto gdje postanete uznemireni ili emotivni samo zbog nekog lika koji postoji samo u vašoj glavi. Mora da je to neki oblik ludila.
Express: Dok ste živjeli u Bejrutu glasno ste se protivili ratu i svim vrstama ugnjetavanja, a zbog svog mirovnog i novinarskog angažmana dobivali ste i prijetnje smrću. Kako ste došli na Island?
Prijetnje smrću počeo sam dobivati tijekom dodiplomskog studija. U to sam vrijeme bio kulturni koordinator Palestinskog kulturnog kluba na Libanonskom sveučilištu gdje smo se bavili promicanjem palestinske kulture, pritom povremeno kritizirajući režime na Bliskom istoku koji su, u ime Palestine, ušutkavali svoje građane i zatvarali ili ubijali protivnike. Uskoro sam dobio stipendiju za dvogodišnju rezidenciju u Reykjaviku preko ICORN-a. Odlazak iz Libanona na Island bio je nadrealan.
Express: Kako biste opisali atmosferu u Bejrutu nakon eksplozije u luci koja je raznijela pola grada? Gdje ste vi bili u trenutku eksplozije?
Eksploziju sam vidio na televiziji. Bio sam izuzetno tužan i potresen. Jedna osoba koju sam poznavao je ubijena, iako je bila kilometrima udaljena od epicentra. Tamo je vrlo depresivno. Svi se moji prijatelji muče kako bi nekako nastavili sa svojim životima, mnogi su nakon eksplozije i otišli. Ljudi su očajni. Žive u jednom velikom mjehuru okruženom s mnogo manjih, čvršćih, privilegiranijih mjehurića. Čini se da taj grad nema priliku disati još od kasnih šezdesetih godina, kad je Libanon opisan kao Švicarska Bliskog istoka, što god to značilo.
Express: Od toga vremena Libanon već desetljećima upada iz jedne krize u drugu. Kakva je uopće perspektiva ove podijeljene zemlje?
Volim Bejrut, to je vrlo intenzivan grad. Gusto napučen, glasan, neobičan, koji posjeduje sve što se inače događa u životu. Njegovi vam stanovnici nude priče u kojima nikad ne nedostaje bizarnog, gorkog, brutalnog, smiješnog i nadrealnog. Problem u Libanonu započeo je kao klasna borba između siromašnih i bogatih, koja je zbog političkih privilegija tijekom francuskog kolonijalnog mandata poprimila oblik borbe između siromašnih muslimana i bogatih kršćana. Kasnije je to - zbog Hladnog rata i sukoba u Palestini - postala borba između siromašno-muslimanskog-PLO-lijevog krila (podržanog od Sovjeta) i kršćansko-desnog krila (podržanog od SAD-a i dijelom Izraela), dok su se tamo istodobno nalazili sirijska vojska i desetak obavještajnih agencija. Kasnije su se ta dva fronta razdvojila i došlo je do sukoba unutar frakcija svakoga od njih. Možda vam to zvuči ludo, ali sad je zapravo još puno kompliciranije, s novim igračima na libanonskom teritoriju i korumpiranim libanonskim političarima, od kojih su neki i sami bili ratni gospodari. Vrlo je zanimljiv sastav entiteta okupljenih pod libanonskom zastavom.
Express: Gotovo da i nema većeg kontrasta od života na Islandu i života u Libanonu. Kako ste se prilagodili životu na tom sjevernom otoku? Odgovara li vam mentalitet sjevernjaka?
Na drevnu krvavu povijest Islanda nadovezalo se 20. stoljeće koje je islandskom narodu donijelo siromaštvo, bolesti, kolonijalizam i okupaciju. No Islanđani su ipak uspjeli isključivo kulturnim sredstvima izboriti svoju neovisnost od Danske. Ali sredinom pedesetih došla je američka vojska i okupirala otok. Islanđani se nisu opirali, ali su društveno izolirali američke vojnike. Učinili su njihove živote tako dosadnima da su oni 2006. godine otišli. Island je danas uzor kad su u pitanju sloboda govora, ljudska prava, prava žena, ravnopravnost spolova, LGBT itd. Sami Islanđani su vrlo kreativni i entuzijastični, a istodobno nisu kompetitivni kad je u pitanju književnost. Ljubazni su i skromni. Osim toga, Reykjavik je jedan od najboljih gradova za nekoga tko se bavi pisanjem, jer je to grad u kojemu odnos prema knjigama i jeziku seže unatrag sve do mračnih vremena kad se obitelji nisu imale čime zabavljati osim čitanjem knjiga. Živeći na Islandu osjećam se kao da živim u budućnosti, pogotovo u usporedbi s time koliko je sve loše u Libanonu, što me pak dodatno zbunjuje.
Express: Jedan ste od najcjenjenijih prevoditelja islandske književnosti na arapski. Pretpostavljam da postoje velike razlike između ta dva jezika. Zapnete li ponekad u naizgled nerješivim situacijama? Kako se izvlačite iz njih?
U posljednje dvije godine nisam radio nikakav prijevod, to je iscrpljujući posao. Divim se prevoditeljima i duboko cijenim njihov trud i odlučnost. Kao prevoditelj uvijek sam nastojao biti u jednakoj mjeri odan arapskom koliko i drugom stranom jeziku - engleskom, jer ne prevodim izravno s islandskog - ali priznajem da sam uvijek bio pristran prema arapskom. To je jezik koji se tijekom posljednja dva stoljeća nije dobio priliku razvijati. Jedan od značajnih pokušaja bio je ‘Mirisni vrt za odmor ljudske duše’, koji je u 15. stoljeću napisao Muhamed al-Nefzavi, iako to nije bila svrha te knjige. Danas postoji gotovo 30.000 pojmova u filozofiji, psihologiji, kozmologiji, fizici, medicini koji nemaju arapski prijevod. Otvaranje jezika moglo bi biti prijetnja nekim režimima na Bliskom istoku.
Express: Nakon više od desetljeća vladavine Benjamina Netanyahua, u Izraelu je već gotovo godinu dana na vlasti heterogena koalicija krajnje desnice, ljevice, centra, liberala, pa čak i arapskih stranaka. Možemo li očekivati bilo kakve promjene u izraelskoj politici prema Palestincima u bliskoj budućnosti?
Ne možemo.
Express: Postoji li puno ljudi u Libanonu, na okupiranim palestinskim teritorijima i u samom Izraelu koji dijele vaše stavove? Ima li pacifizam šanse na Bliskom istoku?
Bliski istok nije jedinstveni entitet kako ga često prikazuju neki zapadni mediji. To je skup nekoliko lokalnih kultura koje su međusobno organski povezane. Na nekoj razini dijele sličnu pozadinu i političku povijest te imaju isti krajnji cilj postizanja slobode. Također, dijele i tradicije, jezik te vjerske poglede. Ljudi su općenito vrlo kreativni, suosjećajni, emocionalno znatiželjni i empatični. Ipak, ne vidim nikakve šanse za postizanje mira na Bliskom istoku - možda mir ipak nije svojstven ljudima. Već i površan pogled u povijest to dokazuje. Međutim, s kontinuiranim izraelskim ugnjetavanjem Palestinaca i svakodnevnim kršenjima ljudskih prava, mržnja postaje kultura za uzgoj fundamentalizma na objema stranama.
Express: Gledajući izraelsko-palestinski sukob s distance, uspostava dviju država čini se očitim putem do rješenja. Slažete li se osobno s tom koncepcijom? Je li to uopće moguće?
Situacija je slična kao što je bila prije 1948. godine. Palestinci nemaju jednog političkog vođu. Oni su podijeljeni, slabi, nesposobni, a vlastodršci nisu voljni odstupiti kako bi dali prostor novoj generaciji političara. S druge strane, izraelske su vlade pod utjecajem ultradesničara koji ne vjeruju u nužnost uspostave mira. Sjetite se samo Rabina! Ali ako bih zamišljao oblik države, to bi bila jedna država za dva naroda. No je li Izrael spreman zaustaviti svoj projekt ilegalnog naseljavanja na Zapadnoj obali? Ako nije, onda je taj put tako dug da ovo pitanje nije vrijedno upotrijebiti ni kao ideju za vježbu kreativnog pisanja.
