Nedavno sam na javnom predstavljanju rezultata jedne ankete o stanju s preuzimanjem obavljanja nekih javnih poslova na lokalnu razinu zastupao tezu – protiv decentralizacije. Nakon početnog iznenađenja, jer me svi znaju upravo po zalaganju za decentralizaciju, obrazložio sam razloge zašto sam danas, u ovim specifičnim okolnostima, protiv "decentralizacije" kakva se već nekoliko godina nudi i provodi u Hrvatskoj.
Treba podsjetiti da na našim područjima imamo dugu i složenu povijest zbivanja, kolebanja i procesa centralizacije i decentralizacije. Oni su se uvijek odvijali u čvrstoj vezi s procesima na državnoj razini, u državama u kojima se Hrvatska nalazila, od Austro-Ugarske, preko Kraljevine SHS i Kraljevine Jugoslavije, do socijalističke Jugoslavije. Nikada decentralizacija unutar Hrvatske nije bila neovisna o tim širim procesima.
Nije se ta dinamika odvijala samo radi političkih razloga i koncepcija nego i radi čisto upravljačko-tehničkih razloga, jer se nerijetko pretjeralo s centralizacijom.
Također, u jednom se razdoblju, potkraj socijalizma, pretjeralo i s decentralizacijom, do mjere da se tadašnje općine počelo nazivati državicama, koje su sasvim preuzele kontrolu nad mnogim javnim poslovima, uključujući tzv. teritorijalnu obranu, policiju, sudstvo, prikupljanje poreza, školstvo, i druge važne poslove koje u načelu, u mnogim zemljama, obavljaju centralna državna upravna tijela.
Zato se već potkraj 1980-ih počelo institucionalno jačati republičke ovlasti, da se postigne neka mjera ujednačenosti javnih politika i načina obavljanja javnih poslova na cijelom teritoriju SR Hrvatske.
Proces jačanja centralnih ovlasti nastavio se u vezi osamostaljenja Hrvatske, što je bilo očekivano, normalno i potrebno, budući da je trebalo stvoriti čitav niz državnih institucija iznova. Od vojske, diplomacije i sigurnosnih službi došlo se, međutim, vrlo brzo do centralizacije i u područjima u kojima ona nije nužna za osamostaljenje zemlje. Riječ je o sektorima kao što su obrazovanje, kultura, zdravstvo i upravljanje javnim dobrima (šume, mineralne sirovine, vode).
Kad je već osamostaljenje praktički provedeno, barem u smislu izgradnje institucija samostalne države, 1993. je potpuno rasturen dotadašnji model lokalne samouprave, s uvođenjem teritorijalne podjele i načinom razmišljanja o teritorijalnom upravljanju koji je bio karakterističan za drugu polovicu 19. stoljeća.
Dok su razvijene europske zemlje već odavno, još od 1960-ih, krenule u procese smanjenja broja općina, kao i u procese regionalizacije (primjerice načelno centralizirana Francuska još 1982.), Hrvatska je krenula u – suprotnom smjeru, k slabljenju lokalne samouprave i dodatnom, vrlo izraženom jačanju upravljanja iz jednog centra.
Prvi ozbiljniji pokušaj decentralizacije omogućen je promjenama Ustava 2000. godine, ali su mu rezultati ostali u najmanju ruku na razini pokušaja. Njime nije promijenjen, čak ni načet, centralistički model upravljanja zemljom. Kad se danas propituje bi li se onda ta decentralizacija iz 2000/2001. mogla i trebala nastaviti, a to je bila tema ankete iz uvoda kolumne, u sasvim promijenjenim okolnostima koje su se razvile u zadnjih 20 godina u Hrvatskoj, a pogotovo u Europi, odgovor teško može biti pozitivan.
Kakvo je danas stanje decentralizacije u Hrvatskoj? Ustavna koncepcija iz 2000. nije provedena. Samo je 6% lokalnih jedinica preuzelo dio javnih poslova koje su po Ustavu trebale postati lokalne, a da se tekst Ustava nikad nije promijenio.
Umjesto lokalnih jedinica te su poslove preuzele županije, a njihovo je financiranje i dalje iz državnog proračuna. Novac iz državnog proračuna županijama za takozvane decentralizirane funkcije dodjeljuje se po kriterijima koji nisu ni objavljeni ni jasni, a niti proizlaze iz broja korisnika ili nekog drugog objektivnoga kriterija. Nastale su velike razlike među županijama u pogledu tog financiranja, koje nemaju veze s brojem bolesnika, đaka, odnosno korisnika.
U daljnjoj podjeli novca s razine županija na javne ustanove u obrazovanju, zdravstvu i socijalnoj skrbi nema jasnih kriterija. Na to se u zadnjih nekoliko godina nadovezalo dodatno dodjeljivanje javnih prihoda županijama, a smanjivanje najjačim, prosperitetnim gradovima. Time se uz dosadašnju posvemašnju ovisnost većine općina o županijskom novcu došlo pred vrata ovisnosti malih i srednjih, pa i ponekog većega grada također o županijama. Uskoro će se ta ovisnost gradova još i povećati.
Nastavak na sljedećoj stranici...
