Top News
6638 prikaza

Nakon 1000 godina Lijepe naše, uvodimo Erdoganov sustav

Recep Tayy za posjeta Hrvatskoj u travnju 2016.
Jurica Galoić/PIXSELL
S trećinom glasova dobiješ dvije trećine Sabora, e da, ali evo kako se to može izroditi u smrt hrvatske republike

Hrvatska ima iznimno visok nacionalni izborni prag za ulazak stranke u parlament. Kako bi dobila ijedno mjesto, stranka mora osvojiti 10 posto glasova nacije. Ako stranka padne ispod praga, njena mjesta prelaze drugim strankama, a prednost imaju one s najvećim brojem glasova. Taj je prag postavljen kako bi se spriječilo množenje stranaka u parlamentu i blokada koja iz toga proizilazi.

Kad se stranački sustav stabilizirao oko velikih stranaka, razvila se rasprava o snižavanju praga jer je zemlja imala najviši izborni prag od svih zapadnih demokratskih država. U velikim strankama koje su uglavnom vodile zemlju, oklijevali su to izmijeniti jer je prag zadobio novu, neizrečenu funkciju: onemogućavao je da manjinske stranke uđu u parlament. Stoga su dominantne stranke, kako bi se osigurale, održale prag na 10 posto. No ta će im se sudbonosna taktika obiti o glavu na krajnje neočekivan način.

Prijem predsjednice RH Kolinde Grabar-Kitarović u prigodi Dana državnosti Ništa novo Top News HDZ bi želio i bonus zastupnike za vlast do Sudnjeg dana

Na povijesnim izborima prag je zadržao ključne stranke desnog i lijevog centra izvan parlamenta. Iako je danas vladajuća stranka imala tek nešto više od trećine glasova, zauzela je 67 posto mjesta u parlamentu: poduprta trećinom glasova, a uživajući dvotrećinsku potporu u parlamentu, vladajuća stranka je odjednom u njemu zadobila potpunu kontrolu.

Prethodni pasus nije u Express emigrirao iz Feralove rubrike "Vijesti iz budućnosti" nego je to tekst iz tuđe prošlosti – i iz knjige Sonera Cagaptaya "Novi sultan: Erdogan i kriza suvremene Turske", prilagođen onome što bi tek moglo biti kod nas.

Turska, koja je na početku ovog teksta zamijenjena Hrvatskom, spašavala se od nuspojava demokracije ekstremno visokim izbornim pragom – što, istina, ovdje još nikome nije palo na pamet – i specifičnim načinom raspodjele, nazovimo ih, bonus mandata, što je već ideja o kojoj se, istina stidljivo i pozivanjem na modele nekih drugih, politički nimalo stabilnih zemalja, počinje raspravljati.

U Saboru je, znamo, krasan nered, a oko njega zapjenjeni srbofobi. Vladajuću većinu čine HDZ, HNS i nacionalne manjine, dok je najživlji i najbrže rastući onaj klub koji nakon izbora uopće nije postojao, dakle Bandićev.

Dok zagrebački major nije – kako bi to rekao teoretičar prvobitne akumulacije kapitala, dr. Ljubo Ćesić Rojs - jamio što se jamiti moglo, radikalna desnica organizirana u kancerogene dijelove civilnog društva, uglavnom je režala samo na Srbe i tražila izmjene zakona koji bi najbrojnijoj nacionalnoj manjini politička prava učinio minimalnim.

Andrej Plenković i Nikola Grmoja | Author: Patrik Macek/PIXSELL Patrik Macek/PIXSELL

Osjećaj nezadovoljstva iz, istina, sasvim drugih razloga - najbližih uljuđenim oblicima ucjene - zarazio je, međutim, i prvog među povlaštenima, Andreja Plenkovića, čiji šaptači su dojavili kako se premijeru odjednom sviđaju grčki i talijanski izborni model, odnosno zakoni koji relativnim pobjednicima donose dodatne mandate.

Turke, je li, nisu spomenuli, valjda im to zvuči previše istočnjački, iako su oni, vidimo, do savršenstva doveli tehniku uporabe demokracije radi sužavanja demokratskih kapaciteta društva. A počeli su, Turci, ne ovi Plenkovićevi, s dobrim namjerama – najčešćim građevinskim materijalom za autocestu prema paklu.

Velike, okoštale, dosadne i na benefite navikle stranke centra oslobodile su još tamo početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća i sebe i tursku političku scenu manjih partnera protestnih pokreta i ucjenjivačkih saveza. Zatim im se to svidjelo, pa su se riješili i manjinaca. E onda su se, bila je 2002. godina, dogodili Recep Tayip Erdogan i njegov AKP: pomeli su, da to adaptiramo za Hrvatsku, i HDZ, i SDP, i HNS, i HSS, i koga su stigli, akumulirajući toliko moći da im ni manjinske stranke nisu mogle smetati, pa makar njihovi predstavnici na sjednice dolazili u vojnim odorama.

Andrej Plenković i Nikola Grmoja PUHOVSKI ANALIZIRA Top News Bauk Srbije: Sukob Grmoja-Plenković je obiteljska svađa

Opozicija AKP-u od tada se nije oporavila, zemlja je s parlamentarnog prešla na predsjednički sustav, medijska scena je raznesena, zatvori pretrpani, vanjska politika okrenuta naopako, a sekularizam ostavljen da živi kao pojam. Politička stabilnost je putinovski neupitna, dok je parlamentarni život miran kao jaslice u vrijeme popodnevnog odmora za djecu.

Interventne ideje kojima se društvo nakratko čisti od neželjenih posljedica prava svakoga da bira i bude biran, u konačnici – i u najgoroj varijanti, a takav je ishod kod nas uvijek najizvjesniji – pretvore se u svoju suprotnost: ogromnu moć dobiju oni protiv kojih je cijeli manevar i izveden.

Nije, međutim, potrebno gledati u tuđi retrovizor ili se igrati predviđanja budućnosti da bi se pokazalo što famozni bonus mandati mogu značiti u praksi. Dovoljno je osvrnuti se na Makedoniju, zemlju u kojoj je relativni izborni pobjednik bila nacionalistička i kleptokratska VMRO – DPMNE.

S bonus mandatima stranka bivšeg, odbjeglog premijera Gruevskog, imala bi stabilnu parlamentarnu većinu, zemlja ne bi promijenila ime, makedonsko-albanski odnosi ostali bi na rubu rata i ta bi siromašna država tavorila u međunarodnoj izolaciji pretvarajući se u skladište grandioznog spomeničkoga kiča na otvorenom.

Kolinda Grabar Kitarović i Recep Tayyip Erdogan | Author: Jurica Galoić/PIXSELL Jurica Galoić/PIXSELL

S grčkim, talijanskim ili turskim modelom kao, ipak, najsavršenijim oblikom uvođenja autokracije demokratskim putem, Hrvatska bi već nakon sljedećih izbora imala stabilniju saborsku većinu i mirniju, HDZ-ovu vladu. Osam godina kasnije možda bi, samo možda, u istoj poziciji bio SDP, naravno - pod uvjetom da se Plenkoviću ne svidi biti Erdogan s krunicom.

No za dvadeset – Recep Tayip je, uzgred, čekao i dulje – bonus mandati omogućili bi trećini građana da apsolutnu moć povjere nekome tko se duhovno hrani "Bujicom", po tijelu crta svastike, vjeruje da je Soros strana riječ za četnika i da je "Za dom spremni" stari hrvatski pozdrav, stariji i od Baščanske ploče...

Zvuči pretjerano? Da ako se pravimo da smo zaboravili dane ponosa i strave Tomislava Karamarka i desetljeće kojim smo ispratili 20. stoljeće.