Top News
97958 prikaza

"Muslimane sam masakrirao batinama, bio sam lud..."

Osobni dokumenti Veselina Marinova
1/2
screenshot/youtube
Da je njegovo svjedočanstvo ikad zabilježeno u sudnici bi gotovo sigurno presudio mnogim zagrebačkim klanovima

Donosimo feljton knjige "Zagrebačka mafija" najpoznatije hrvatske novinarke Jasne Babić. U trećem dijelu pročitajte odlomak o Veselinu Marinovu.

Veselin Marinov rođen je 16. siječnja 1967. u Vami na Crnom moru. Otac i majka, ekonomistica, razveli su se kad mu je bilo samo šest mjeseci. Oboje su zasnovali nove obitelji s kojima se Marinov nikada nije dokraja zbližio. Odgojili su ga majčini roditelji, baka i djed Halačev.

Prezime Halačev imalo je značajno mjesto u povijesti bugarske komunističke partije: Konstantin Halačev, učenik moskovskog KGB-a, bio je jedan od prvih bugarskih partizana koji su krajem 1943. sudjelovali u organizaciji ustanka protiv pronacističke monarhije kralja Borisa. Nakon sloma Trećeg Reicha i uspostave komunističkog režima, postavljen je na vrlo visoko mjesto u bugarskom Komitetu državne sigurnosti koji je početkom 70-ih preimenovan u Službu državne sigurnosti (SDS). Fanatično vjerujući da je špijunaža najmoćnije oružje bugarske države i komunističkog pokreta, stari moskovski šegrt od svog je unuka stvarao savršenog špijuna koji će, sanjao je, sudjelovati u finalnom ratu protiv kapitalističke sile.

Vježba Specijalne policije na brodu Marko Polo Hrvatsko podzemlje Life 10 najgorih mafijaških bandi u povijesti Hrvatske

Živjeli su u peterosobnom stanu u “kvartalu Asparuhovo”, velikoj gradskoj četvrti koja je dobila ime po mitskom kanu prabugarskih plemenskih utemeljitelja. Asparuhovo je tada važilo za elitno predgrađe Vame, i fizički i simbolički izolirano od urbanističkog košmara lučkoga grada, njegovih prljavih orijentalnih sokaka, devastiranih vila nekadašnjeg mondenog ljetovališta i instant-naselja sklepanih u doba intenzivne socijalističke izgradnje. Dvije-tri peterokatnice zvali su “ruskim blokom”, po oficirima sovjetske vojske i KGB-a koji su obavljali poslove savjetnika, instruktora i kontrolora bugarskih državnih ustanova. Za razliku od ostalog socijalističkog puka, žitelji Asparuhova opskrbljivali su se u “Korekomu”, lancu trgovina namijenjenih diplomatima i ostalim strancima, gdje se, za bonove ili devize, mogla pribaviti svakovrsna zapadnjačka roba, od cipela do bijele tehnike. Sve do zrele dobi Marinov nije čuo za bajke Hansa Christiana Andersena, za kultne stripove Huga Pratta, nikad nije bio na rock koncertu, ali je jako dobro razlikovao dizajnerske stilove “Versacea” i “Armanija” ili tehničke nijanse “Sonyja” i “Grundiga”.

U tom idiličnom okruženju, podalje od bugarske socijalističke stvarnosti, Konstantin Halačev na svom je potomku iskušavao odgojno-didaktičke metode koje će Marinov poslije, kao pitomac obavještajnog fakulteta, pronaći u udžbeniku moskovskog Instituta za psihologiju pri KGB-u. Halačev je petogodišnjeg Marinova uspavljivao pričama o Crvenoj armiji i sovjetskim herojima iz Drugog svjetskog rata, pripovijedao mu je o kapitalističkom Zlu i komunističkoj Pravdi, Dobru i Mirotvorstvu, o sablastima kapitalizma sa zapadne strane svijeta koje prijete dobroj bugarskoj djeci. Već u predškolskoj dobi naučio ga je “naslijepo” sastavljati i rastavljati trofejni “Makarov”, tjerao da simulira gerilske zasjede u parku nedaleko od njihove zgrade, da naštreba sve vojne i policijske činove, salutiranje, strojni korak, ustroj zapadnjačkih i komunističkih tajnih službi.

Antiteroristička policija Zagrebačko podzemlje Life Dečko s Knežije: "Ubio si ga, j**** ti mater cigansku!"

“Bugarski obavještajac mora imati hladnu glavu, vatreno srce i čiste ruke”, prva je rečenica iz djedove enciklopedije prigodnih maksima koju je Marinov pamtio od šeste godine života. Bila je to izreka Feliksa Edmundoviča Džeržinskog, osnivača najstarije sovjetske obavještajne službe Čeka.

Već u osnovnoj školi postao je druker tajne službe. Kad mu je bilo 12 godina, Halačev je unuka upoznao s kolegom iz Državne sigurnosti koji je progonio neku tursku obitelj, navodno povezanu s terorističko-separatističkim grupacijama. Instruirao je dječaka kako da se zbliži s dvojicom njihovih sinova, također pučkoškolaca, i izvuče informacije o navikama i kućnim prijateljima njihovih roditelja. Marinov je pokazao zavidan talent: zahvaljujući, medu ostalim, i njegovim špijunskim doprinosima, ljudi su uhićeni i osuđeni na višegodišnju robiju. Tako rano demonstriravši političku izgrađenost, promoviran je u jednog od najmlađih čelnika varnskog Komsomola, pa potom već u 16. godini života u jednog od najmlađih članova Komunističke partije Bugarske.

Uz izvrsne političke karakteristike i slavno prezime svoga djeda, završio je srednju milicijsku školu u Pazardžiku. Nakon niza srednjoškolskih konfidentskih pothvata, u kartotekama bugarskog SDS-a registriran je u 16. godini kao stalni vanjski suradnik tajne službe. Tri godine poslije bez ikakvih teškoća prihvaćena je njegova molba za upis na Fakultet SDS-a na Visokoj milicijskoj akademiji “Georgi Dimitrov” u Sofiji. Studentsko razdoblje proveo je u tzv. korpusu, zatvorenom vojnopolicijskom internatu. Podijeljeni u čete i brigade studenti su, osim ocjena od jedan do šest, osvajah primjerene časničke činove Državne sigurnosti, koji su rasli usporedo s brojem uspješno položenih ispita. Stručni predmeti bih su izvedeni iz samo dva KGBova udžbenika i nekoliko priručnika s oznakom državne tajne, napisanih na ruskom, koji je svaki Bugarin tečno govorio već od osnovne škole. Praktična nastava sastojala se od simulacija špijunskih metoda: tajne pratnje, tajnog pretresa stana, glume, vještine laganja i obmanjivanja, vježbi psihičke i tjelesne izdržljivosti. Marinov je diplomirao kao poručnik.

A-HSP na Zrinjevcu - Alexander Neidlein Neonacist Top News Dezerter i pljačkaš - na Trgu vikao 'Za dom spremni'

Prvog Hrvata upoznao je 1988., na četvrtoj godini Akademije, asistirajući starijim operativama Državne sigurnosti u detektiranju ilegalnog hrvatskobugarskog kanala za preprodaju oružja i eksploziva. Ime mu je bilo Mladen Naletilić a nadimak Tuta, živio je u njemačkom gradu Siengenu na Bodenskom jezeru, sa suprugom Njemicom i dvoje male djece. Sebe je nazivao hrvatskim “revolucionarcem” i političkim emigrantom koji predvodi jednu skupinu hrvatskih separatista. Marinov se s Naletilićem sreo u obližnjem hotelu kao tobožnji bugarski emigrant koji od hrvatskih radikala pokušava pribaviti eksploziv za diverzije u Bugarskoj. Povezao ih je jedan od Naletilićevih prijatelja, podrijetlom Makedonac, koji je ujedno u potaji surađivao s bugarskom tajnom službom.

Marinov se vratio u svoju zemlju neobavljena posla, jer Naletilić lažnom bugarskom teroristu nije mogao obećati ništa sofisticiranije od vrlo sumnjivih paklenih strojeva, sklepanih po receptima nekog javnog priručnika o tzv. revolucionarnim metodama političkog djelovanja. Ipak, poznanstvo će dugoročno odrediti njegovu sudbinu. Isti Naletilić dvije godine poslije priuštit će unuku Konstatina Halečeva da, po uzoru na djeda, iskusi Povijest.

Mladen Naletilić zvani Tuta, švercer, kriminalac, kockar i pustolov rođen u Širokom Brijegu u Hercegovini, stigao je u Njemačku 1973. U vrijeme prvog susreta s tobožnjim bugarskim disidentom, među hrvatskim emigrantima važio je za rodonačelnika “lijevog” ustaštva, jer je kopirajući retoriku studentskih lidera iz 1968. svoj hrvatski nacionalizam poistovjećivao s nacionalnooslobodilačkim pokretima u Africi i Latinskoj Americi. Deklarirao se kao predsjednik hrvatske emigrantske organizacije koja se zvala Ujedinjeni Hrvati Europe, sačinjene od nevelike skupine polupismenih Hercegovaca koji su mnogo ozbiljnije od samog Naletilića shvaćali njegove parole “revolucionarca”. Dok su njegovi nahuškani sljedbenici, okupljeni u tzv. trojke, u jednom podrumu izrađivali primitivne paklene strojeve od čeličnih vaza i građevinskih štapina, Naletilić je na Bodenskom jezeru vodio noćni klub koji je funkcionirao kao ilegalna kockarnica i bordel. Zato su hrvatski emigranti o njemu imali podvojeno mišljenje. Prema onima koji su zazirali od “revolucionarca”, Naletilićeva bombaška retorika odavala je provokatora Udbe, kako se u to doba još samo kolokvijalno nazivala tadašnja služba jugoslavenske državne sigurnosti, ili barem klasičnog suradnika njemačke obavještajne službe BND koja zauzvrat tolerira Naletilićev sumnjiv noćni klub i ilegalne poslove. Njegovi simpatizeri tvrdili su da je svojom pojavom dugokosog, mršavog asketa s ljevičarskom retorikom modernizirao i radikalizirao hrvatsku državotvornu ideju. Sam Marinov vratio se u Bugarsku s jakim dojmom da je upoznao blefera kojemu politika služi samo za fasciniranje naivnih sunarodnjaka.

Mafija Smrt u noći Life Kako su ubijeni najveći mafijaši Balkana

Marinov je diplomirao u lipnju 1988., godinu i pol prije rušenja Berlinskog zida. Kao jedan od najvještijih pitomaca obavještajnog fakulteta u jesen iste godine poslan je na specijalizaciju na šestomjesečni antiteroristički tečaj KGB-ova fakulteta “Feliks Edmundovič Džeržinski” u Moskvi. Premda je još tvrdo vjerovao u nepobjedivost komunizma, susret sa Sovjetskim Savezom, o kojemu je još od djetinjstva slušao očaravajuće priče, izazvao je vrlo proturječne osjećaje. Koliko su ga god zadivili Crveni trg, Lenjinov mauzolej i svečane vojne parade, toliko je prvi put počeo sumnjati u dobronamjerno prijateljstvo i savezništvo SSSRa i Bugarske. Primijetio je, naime, da KGB-ovci bugarske obavještajce otvoreno nagovaraju na suradnju i izdaju bugarske Državne sigurnosti. “Bugarska je faktički funkcionirala kao jedna od republika SSSRa, a ne samostalna država. A oni su nas, eto, špijunirali kao da smo neprijateljska zemlja i služba.To nisam mogao shvatiti”, reći će mnogo godina poslije, razmišljajući o vremenu u kojem je počeo gubiti iluzije o sovjetsko-bugarskom bratstvu.

Diplomski rad Veselina Marinova i danas bi trebao biti u knjižnici fakulteta. Bio je posvećen protuobavještajnoj zaštiti u ratnim uvjetima. Uz pisani dio, Marinov je morao svoje teorijsko znanje o zadanoj temi demonstrirati i praktično, organizirajući protuobavještajnu zaštitu vojarne u Vami.

Prvu pravu priliku dobio je deset mjeseci prije abdikacije Todora Živkova, državno-partijskog diktatora komunističke Bugarske. U zemlji su već bile osnovane prve nerežimske organizacije, Ekoglasnost i Udruga za podršku perestrojki. Kao operativac-pripravnik u ožujku 1989. angažiran je u Osmom, tzv. turističkom odjelu Druge uprave bugarske Državne sigurnosti, u filijali na Zlatnim pijescima koja je pokrivala turističkohotelski kompleks dvadesetak kilometara udaljen od Varne. Radno mjesto službeno je definirano kao protuteroristička i protuobavještajna zaštita šezdesetak objekata Balkan turista, jedinog turističkog poduzeća u državi. Ali većina njegovih zadaća svodila se zapravo na uhođenje i progon turske manjine koja je, po službenom stavu režima, bila stalni izvor opasnosti za teritorijalnu cjelovitost Bugarske i opstanak cijelog komunističkog lagera.

Policija Hipnotizirajući pogled Top News Neobičan i funkcionalan način borbe protiv kriminala

U Bugarskoj su Turci i ostali muslimani činili 10 posto populacije koja je preostala nakon višestoljetne otomanske vlasti, skršene tek 1876. Zbog susjedne Turske, članice NATO pakta, bugarska Partija javno i službeno nazivala ih je “petom kolonom” prozapadnjačkog imperijalizma. Proglasivši njihovu etničku posebnost izmišljotinom trulih zapadnjačkih liberala, a njih same zapravo poturčenim Bugarima, nacionalnim izrodima i janjičarima, Živkov je u prosincu 1984., uoči popisa stanovništva, pokrenuo tzv. preporoditeljski pokret njihove masovne bugarizacije. U njoj je, naravno, najaktivnije sudjelovao represivni aparat. Specijalne milicijske postrojbe, udružene ponekad s vojnim formacijama, tzv. crvenim beretkama, opsjedale su muslimanska sela, prisiljavajući stanovnike da na licu mjesta svoje osobne dokumente s muslimansko-turskim imenima zamjenjuju njihovim bugarskim varijantama.

 Ahmed Dogan, jedan od današnjih lidera turske manjine u Bugarskoj, u službenim državnim kartotekama tako je 1985. upisan kao Medi Doganov. Tko bi se usprotivio takvom nacionalnom “preporodu”, završavao je u koncentracijskim logorima, ostajao bez radnog mjesta, školskih diploma, zdravstvenih kartona. Na vrhuncu kampanje, “specijalci” su rušili džamije i muslimanska groblja, zahtijevajući od Turaka da mijenjanju imena čak na nadgrobnim spomenicima svojih mrtvih predaka. Od 1984. do 1989. više od 250.000 Turaka, pod prijetnjom puščanih cijevi, promijenilo je identitet, naciju i vjeru.'

Nastavak pročitajte na sljedećoj stranici.

  • Stranica 1/3
Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.