Top News
310 prikaza

Mnogi se tuđmanovci pitaju: Tomo, što je ostalo od HDZ-a?

Tomislav Karamarko
Boris Ščitar/ PIXSELL
HDZ kao mirnodopski uređena stranka je strani teren za Karamarka koji poznaje HDZ samo kao pokret koji kipti od internih sukoba

U predodžbi prosječnog HDZova glasača, kako pokazuju komentari stranačkih navijača, premijer Tihomir Orešković spasit će Hrvatsku od javnoga duga, dok će državotvorno zaslužne stići veća proračunska nagrada. U toj podjeli rada na resore namijenjene vanjskom svijetu i unutarnjo- političkoj nagradi u vidu preostalog državnoga blaga, posebni je teret natovaren na Zlatka Hasanbegovića.

Osim zatvaranja proračunske pipe za lijeve kulturološke ekscentrike, poput Olivera Frljića, Hasanbegovićeva zadaća nadilazi nominalnu poziciju novoga ministra kulture. Kao povjesničar, obiteljski prijatelj Tomislava Karamarka, hrvatski musliman, predsjednik NO-a Bleiburškog voda, štovatelj povijesne figure Ante Starčevića, Hasanbegović je kroki novoga HDZ-ova identiteta. Nepostojećega, ali željenoga, vrlo marginalnoga, ali najavljenoga, koji Karamarko pokušava stilizirati iz heterogene građe Domoljubne koalicije.

Još prije službenog instaliranja na mistarsku poziciju izazvao je ostavke u HDZ-ovu Odboru za kulturu koji je funkciju jednoglasno namijenio Anji Šovagović Despot. Samo je pitanje vremena kad će se mikropukotina HDZ-ove strukture strovaliti u uzajamne nesporazume do konflikta.

Novi društveni sustav stranačkih uvjerenja

Imenovanje Ivana Tepeša potpredsjednikom Sabora iz redova Hrvatske stranke prava, govori da je netko u HDZ-u ozbiljnije zaronio u društveni sastav stranačkih opredjeljenja, uočivši da posljednje pravaške varijante bilježe rast članstva, uglavnom mlađih ljudi, kćeri i sinova bosanskih izbjeglica u Hrvatskoj.

Dovoljno je samo prošetati zaleđem Dalmacije ili užom i širom okolicom Petrinje i Siska da se čuje koliko je ratnička legenda o pravaškom HOS-u nadmašila vitezove Herceg Bosne. No početni je problem velika razlika u iskustvima hrvatskog i bosanskog političkog preživljavanja u zadnjim decenijama SFRJ-a.

Dok je, naime, Franjo Tuđman 1987. godine neometano putovao dijasporom prikupljajući novce i kadrove za budući HDZ, Bosna je u hrvatskoj javnosti bila znana kao staljinistički “tamni vilajet”. Zato je Hasanbegovićev kolega, bivši ministar branitelja Mijo Crnoja - rođen u Jajcu - svojim zalaganjem za registar nacionalnih izdajnika, najljepše rečeno, dokazao tužni manjak povijesnog znanja o rađanju nacionalističkog patriotizma na hrvatskim terenima.

Tomislav Karamarko | Author: Hrvoje Jelavic (PIXSELL) Hrvoje Jelavic (PIXSELL)

Tomislavu Karamarku, naprotiv, odlično je poznata komunistička osnovica “tuđmanizma”. Svjedok je godina u kojima su, jedan po jedan, kao konkurencija HDZ-u, nestajali pravaši s političke scene, od ubijenoga Ante Paradžika pa do Dobroslava Parage, prognanoga u Sloveniju. Ispravlja li sad povijesne nepravde?

- Nije stvar u nepravdama, nego u HDZovu glasačkom tijelu. Karamarko nije čovjek koji gradi trajnija politička savezništva. Dijeli ljude na one kojima osobno vjeruje i one koji su potencijalna opasnost pa ih treba neutralizirati, udobrovoljiti, šarmirati... HDZ, kao mirnodopski uređena stranka, njemu je strani teren. Poznaje HDZ-a kao pokret koji kipti od internih sukoba. Bježeći od njih, našao je utočište u nadstranačkoj policijsko-obavještajnoj sferi. Sad je u pitanju javna izloženost, odgovornost bez državne tajne te kontroliranje i upravljanje sukobima. Sumnjam da će se snaći - kaže jedan od zagrebačkih HDZ-ovaca koji je nakon Ive Sanadera zauzeo poziciju pasivnog promatrača.

Domoljubna koalicija, koja je upravo zavladala Hrvatskom, ne sadrži, naime, samo osam stranaka koje se javno navode, već 20-ak skupina i lokalnih incijativa, poput ostataka Demokratskog centra i otpadnika Autohtone seljačke stranke.

Široki front za skidanje Zorana Milanovića

Fokusirajući se na uski cilj za potrebe parlamentarnih izbora 2015., na nekoliko mjeseci zanemarili su međusobne trzavice.

Po uzoru na Tuđmanove 90-e, Karamarko je nastojao formirati široki front usmjeren “protiv”, odnosno za detronizaciju Zorana Milanovića, koji je slijedio previše vanjsko-političkog teatra Ive Sanadera: pljuštanje lijepih riječi i monumentalnih brojki, nasuprot pauperizacije stanovništva kojemu je oduzeta svaka šansa da se u Hrvatskoj pobrine samo za sebe. Ali to nije osobita novost.

Kako danas podsjeća jedan od HDZ-ovih veterana, u predizbornoj kampanji 2007. godine isti Sanader također se kleo u Franju Tuđmana, svjestan da je samo ime dovoljan mamac za glasačko tijelo. Čim je zasjeo u Banske dvore, iz mase raznih sljedbenika izabrao je svitu koja će njemu osobno najviše imponirati svojom anglosaksonskom stručnošću, poput Dragana Primorca, Miomira Žužula, a uostalom i današnje predsjednice Kolinde Grabar Kitarović.

Tadašnji ministar kulture Božo Biškupić je Hrvatsku prezentirao kao sudionika zapadnjačke klasike kroz mnoga stoljeća, uključujući i urbanu rock scenu. Još prije nego što je podnio ostavku na premijersku funkciju, nakupila se progutana mrzovolja izvornih “tuđmanovaca”.

Najviše hrabrosti iskazivao je Vladimir Šeks, disident u jugorepublici Hrvatskoj: pošto je karijeru započeo u Savezu komunista, u zatvoru je završio kao žrtva “verbalnoga delikta”. Njegov san o državnom suverenitetu nije uključivao međunarodni bankarski kapital koji udara hipoteke na hrvatske nekretnine. Zato je vodio rovovske bitke protiv tehnomenadžerske frakcije HDZ-a koja je tražila način da se privatizacija sotonizirane društvene imovine obavi u korist inozemnih korporacija.

Raspoloženje nije nestalo. Ogleda se u raširenoj vjeri da je država umjesto društva, u načelu, jedini poželjni kapitalist i eksploatator svega iole nacionalno vrijednoga. Činjenica da su državna poduzeća jedan od većih generatora javnoga duga, pripisuje se nemoralu menadžerskih pljačkaša ove ili one stranke.

Ali kako na to gleda Tomislav Karamarko, koji je u međuvremenu bio vlasnik tvrtke Soboli, uvoznika inozemne tehnologije. Nije li dala svoj prilog u smrti domaće industrije koju bi trebalo revitalizirati? Ne znamo.

Ivan Tepeš | Author: Patrik Macek (PIXSELL) Patrik Macek (PIXSELL)

Ključno pitanje premostilo se redefiniranjem nacionalnoga “ab ovo”, kako je to iskazao pravaš Ivan Tepeš u emisiji “N2”: “Nultu točku hrvatske povijesti predstavlja 1991.”. Zbrojeno s aferom oko Crnoje, znači, ne piše se dobro masama koje sebe smatraju “tuđmanovcima”.

U tom slučaju, vrlo je klimava Karamarkova glasačka baza. Može potrajati dok se ne shvati da njegova ostrašćena retorika u slavu Franje Tuđmana pokriva nijeme geste faktičke detuđmanizacije.

Kad je Franjo Tuđman osnivao HDZ, Savez komunista Hrvatske bio je prva meta njegova političkog osvajanja. Budući da je u mladosti ratovao kao partizan i član KPH, hrvatsku držatvotvornost vidio je kao povijesni kontinuitet od feudalnog plemstva do jugoslavenske federacije, unutar koje je Hrvatska stekla značajnu samostalnost 1974. Uspio je stvoriti antijugoslavensku frontu od 300.000 ljudi. Gotovo 100.000 komunista jednostavno se preselilo u HDZ.

Ne samo da je političko naslijeđe ishodilo antifašizam kao ustavnu podlogu samostalne Hrvatske, nego je također izostala lustracija zbog vrlo aktivne uloge trojice Josipa iz “udbaške” strukutre - Josipa Manolića, Josipa Perkovića i Josipa Boljkovca u HDZ-ovu kreiranju.

U sastavu 48 HDZ-ovih osnivača, u veljači 1990., njih 20 upisani su kao radnici i mali zanatlije. Nema sumnje, u kombinaciji s nacionalističkim komunistima, odredili su čak socijalno-klasnu srodnost HDZ-a s programom Saveza komunista.

Raspad je počeo jer je Slobodan Milošević, kao ideološki predvodnik JNA, nasrnuo na ustavni položaj Hrvatske. Ne samo da je HDZ-ovac Stipe Mesić bio posljednji jugoslavenski predsjednik, nego su za Tuđmanova života svi premijeri za sobom imali dugački partijski staž, uz izuzetak Hrvoja Šarinića. Kad se zasluge za hrvatsku državu sravne na 1991. godinu, što će nestati i što će ostati?

Skriven raskol bosanskih i hercegovačkih Hrvata

Nestat će povijesna činjenica da većina Hrvata u “tamnom vilajetu” nije prepoznavala političke procese koji se odvijaju u Hrvatskoj, šokirani tek kad je rat eksplodirao na teritoriju njihove republike.

A onda se dogodila stvar koju danas nerado spominju u komemoriranju herojskih godina: raskol hercegovačkih i bosanskih Hrvata, fatalni hrvatski sukob s muslimanima i tiha kolaboracija s bosanskim Srbima.

Tomislav Karamarko, višestruko zajamčeno, bio je veliki protivnik dominantne struje HDZ-a koja je planirala podjelu Bosne. Istina, nije se javno i službeno priključio raskolničkoj stranci Mesić-Manolić, ali ju je u potaji podržavao i pomagao.

Uostalom, njegova prva supruga je kći Osmana Muftića, tada najuglednijeg zagrebačkog muslimana i ministra u jednoj od Tuđmanovih vlada, naravno, od partizana i hrvatskih komunista.

Kulturno-religijski krug Zlatka Hasanbegovića

Tako je zapravo Karamarko ušao u kulturno-religijski krug Zlatka Hasanbegovića, tada još tinejdžera. Znalci povijesnog rada tvrde da je doista poštovanja vrijedan znanstvenik.

Ali instalacija za ministra kulture nije nikakvo priznanje Hasanbegovićevu znanstvenom opusu. Samo ga je u startu strmoglavilo u veliku nepriliku zbog loše izabranih riječi iz političkog vokabulara: htijući reći da je antifašizam alibi za mnoge fašistoidne ili staljinističke poteze u domaćoj komunističkoj povijesti – što je notorna istina – izvalio je da je antifašizam floskula.

Ništa strašno - da je osamljena pojava iz fundusa “pravaške” tradicije 19. st. Problem je da upućuje na kriterije Karamarkova kadroviranja pa ide u promotivni politički red s Tepešom i Crnojom.

Zato postoje dobri razlozi da se “tuđmanovci” pitaju: što ostaje od nesuđene ministrice Anje Šovagović Despot, strastvene HDZ-ovke, koja ne skriva da je kao vrsna glumica u bivšoj Jugoslaviji ovjenčana sa “Sedam sekretara SKOJ-a” u Zagrebu i najvećim priznanjima na jugoslavenskom festivalu u Nišu?

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.