Top News
3055 prikaza

Miroslav i Bakir, da nisu tatini sinovi bili bi ništa

Miroslav Tuđman, Bakir Izetbegović
Michael Kappeler/DPA/Boris Ščitar/PIXSELL
Mudžahedine kuže kao lanjski snijeg, ali su im očevi bili vođe, pa djeluju kao da nešto znaju

Miroslav Tuđman ima novu knjigu, čiji nadasve atraktivan naslov - "Druga strana Rubikona – Politička strategija Alije Izetbegovića"- sugerira kako je od pokojnoga tate, uz ostalo, naslijedio sklonost neprohodnom stilu pisanja. Tim povodom je u dugom, najavnom intervjuu, uz svašta nešto, kazao: "Činjenica je da su od početka devedesetih i prije nego što je počeo rat u BiH počeli dolaziti mudžahedini, i to na poziv samog Izetbegovića i Mustafe Cerića. U veljači 1992. više od 100 mudžahedina dobiva državljanstvo BiH.

Ovo što se sada događa po Europi to se događalo u BiH devedesetih godina. Bio je to začetak današnjeg islamskog terorizma. Počinjeno je čak pedesetak ritualnih odsijecanja glava... Uoči potpisivanja Daytonskog sporazuma Izetbegović je mudžahedinima garantirao da neće biti protjerani iz BiH. Činjenica je da su dvojica od onih 18 koji su srušili Svjetski trgovinski centar imali iskustvo iz borbi u BiH. Zbog toga je četiri tjedna nakon rušenja WTC-a Alija Izetbegović morao dati ostavku..."

Bakir Izetbegović, bošnjački član Predsjedništva Bosne i Hercegovine, na svu sreću, za razliku od svoga oca i oba Tuđmana, ne piše. Na nesreću, puno govori. "Bilo je zločina na svim stranama, ali zločini mudžahedina se ne mogu usporediti s udruženim zločinačkim poduhvatom kojeg je faktički predovodio Franjo Tuđman... Tuđman kaže da ih je doveo Alija, ali je upravo obratno... Svi su prešli preko teritorija Hrvatske i teritorija Herceg Bosne kad je Miroslav Tuđman bio šef obavještajne službe.

Mladen Ivanić, Dragan Čović, Bakir Izetbegović, Federica Mogherini Mitovi Top News Srpsko junaštvo, hrvatska kultura, bošnjački merhametluk

Zašto se nismo odrekli usluga mudžahedina? Kad ste napadnuti od komšije i susjeda i imate embargo na oružje, nećete nikome reći da nije dobrodošao s puškom na vašoj strani. Nismo mislili da će raditi zločine. Mislili smo da će jako dobro paziti kako ratuju i da neće načiniti zločine", kazao je, uz još puno toga, Bakir Izetbegović odgovarajući Miroslavu Tuđmanu.

O malo toga se mogu se dogovoriti Miroslav Tuđman i Bakir Izetbegović. Ipak, postoji nešto što ih veže, nešto u čemu su, ako ne isti, onda prokleto slični. I jedan i drugi su, naime, profesionalni sinovi kojima je prezime ključna referencija. Da im očevi nisu, kao što jesu, bili prvi predsjednici neovisnih država Hrvatske i Bosne i Hercegovine, Miroslav Tuđman i Bakir Izetbegović bi do dana današnjeg živjeli u blaženoj anonimnosti i sukladno s vlastitom, izuzetno skromnom kapacitiranošću.

Prvi bi, na opći užas studenata, predavao na fakultetu, a drugi mirovinu čekao u kakvom zavodu za urbanizam, izgradnju, već neko zidanje, u jednom od onih ureda u kojima dane uz tetris i križaljke provode zaštićeni kolektivnim ugovorom o radu. Povijest se, međutim, u nezgodno vrijeme i na krivom mjestu sudarila sa genetikom, pa su dvojica ponosnih nositelja zvučnih prezimena dobila na značenju daleko više nego zaslužuju i znaju nositi.

Istina, Miroslav Tuđman barem može kazati kako je uživao povjerenje pokojnoga oca, koji ga je, ali tek nakon što su Joža Manolić i njegovi odradili najozbiljnije poslove, postavio za šefa domaćih obvještajaca. Sve što je radio poslije smrti Tuđmana starijeg može se, međutim, opisati kao slobodni karijerni pad. Alija Izetbegović je, poput svakog oca, svoga sina poznavao u dušu, pa je, povlačeći se s mjesta predsjednika Stranke demokratske akcije, tu političku organizaciju povjerio na upravljanje – Sulejmanu Tihiću.

"Druga strana Rubikona – Politička strategija Alije Izetbegovića" je, sudeći po najavama i samocitiranju autora, maštovito djelo začinjeno činjenicama u mjeri u kojoj piscu odgovaraju. Knjiga je to koja ne može izdržati niti površnu faktografsku provjeru, pa ima razloga za sumnju u to da će odgovoriti na pitanje tko je, recimo, izdao hrvatsku osobnu kartu Ahmedu Zuhairu Handali, navodno nastanjenom u zagrebačkoj ulici Milana Rešetara na broju 36 i nenavodnom izvođaču radova na terorističkom napadu u Splitskoj ulici u Mostaru 1997. godine.

Jednak je, međutim, svaki Izetbegovićev odgovor na nju, vjerodostojan tek u pozivanju na činjenicu da njegov otac – i pogotovo bivši imam Zagrebačke džamije i poglavar Islamske zajednice BiH, Mustafa Cerić – nisu zvali mudžahedine, ali ih jesu i prihvatili objeručke i štitili dok god je bilo moguće, ignorirajući informacije o zastrašujućim zločinima nad Srbima i Hrvatima, te namjerama ratnika iz uvoza, zainteresiranim za pristojnu, europsku Bosnu i Hercegovinu koliko i za rezultate Malonogometnoga kluba Crnica iz Šibenika.

Franjo Tuđman Fašisti i antifašisti Top News Tuđman: "Zbog ustaštva nas tretiraju gore nego Srbiju"

Dva, sad već vremešna profesionalna sina, kad ne kontaminiraju javni prostor nečim drugim, nastupaju kao odvjetnici svojih očeva i njihovih politika spram Bosne i Hercegovine, koju Tuđman nije podnosio nikako, a Izetbegović prezirao onakvu kakva je bila kad ga je bujica povijesti izbacila na tron – pristojnu, emancipiranu, industrijaliziranu i sekulariziranu. Njihova je muka u tome što su činjenice užasavajuće, a dokazi suda povijesti toliko brojni i čvrsti da bi pred njima ustuknuli i profesionalniji odvjetnici od nasljednika dvojice mrtvih vođa.

Rat u Bosni i Hercegovini slojeviti je događaj i nije ga krivo smatrati generalnom probom za mnogo toga čemu danas svjedočimo: od posredničkih sukoba u kojima mali narodi ginu dok se veliki igraju postavljanja vrlog, novog svijeta, do izvoza islamskog fanatizma u Europu. Njegovoj složenosti nedorasli su i Miroslav Tuđman i Bakir Izetbegović, kojima, kada se zaigraju u tumačenjima, prezimena prestaju biti referenca i postaju prevelik teret.

Zato je najbolje, ako se ikako može, ostaviti ih da se sami, bez puno buke, u sjenama grobova svojih predaka i svih koje su oni poslali u smrt, natežu. Koga zbilja zanima kako su, sa čijim novcem i kojim namjerama u BiH dolazili veterani afganistanskog rata i bjegunci od sudova u matičnim državama Bliskog istoga, neka čita nešto ozbiljnije.

Nedavno preminuli novinar i istraživač kakvih je malo i bilo i ostalo, Esad Hećimović, napisao je i ima više od deset godina objavio knjigu "Garibi: mudžahedini u BiH 1992. – 1999.", ultimativno djelo za razumijevanje jedne velike teme, suviše važne da bi se njome igrala dva neopjevana diletanta poznatih prezimena.

  • Oknad 18:48 12.Rujan 2017.

    E pa ja mislim da je ovaj gosp. koji piše ovaj tekst malo glup ali samo malo. Možda pati od kompleksa manje vrijednosti. Odadaberite i da glup čovjek je zavidan ,to ja malo po bosanski.

  • zeljo 20:33 11.Rujan 2017.

    sta ima da se komentira...primitivizam i plitko, nedokazano domoljublje, rastura uzduz i popreko, a dok mi skontamo "ko nas bre zavadi i zasto", prodje baba sa kolacima..