'Mi smo patrijarhalno društvo i mnogi žele da žene pate'

Zastupnica Mosta Ivana Ninčević Lesandrić je tijekom rasprave o oporbenom prijedlogu za opoziv ministra zdravstva Milana Kujundžića ispričala svoju potresnu priču o izvođenju kiretaže bez anestezije nakon spontanog pobačaja.

Njezin je čin potaknuo više od 400 žena da zapišu svoja iskustva, pošalju ih udruzi RODA i medijima te da se pokrene društveni pokret imena #PrekinimoŠutnju o, evidentno, hororima koje neke žene prolaze pri porodu, pobačaju ili drugim ginekološkim uslugama.

O tematici smo porazgovarali s nekolicinom žena iz hrvatske politike različitih generacija. Neke su sa nama podijelile svoja iskustva, a druge stavove o tome zašto postoji takav problem i kako ga riješiti.

Dalija Orešković: Moje je iskustvo pozitivno, ali negativna moraju imati prednost

Tema koja se otvorila u javnoj raspravi, otvorila je oči da u zdravstvenom sustavu, u odnosu prema ženama u vrlo osjetljivoj fazi njihovog života, postoji manjak senzibiliteta i puno brutalnih propusta. Sve i kada ne bilo čak 400-tinjak i više potresnih svjedočanstava, njihove priče moraju imati prednost u odnosu na pozitivna iskustva, kakvo je i moje. 

Cilj je osigurati primjerenu zdravstvenu skrb, povjerenje i sigurnost sadašnjih i budućih majki da će u bilo kojoj, i svakoj javnoj zdravstvenoj ustanovi, biti tretirane s dužnom pažnjom, profesionalno i stručno. Zato se svaki pojedini prijavljeni slučaj mora ispitati na način da posluži kao prilika da se utvrdi što se sve treba promijeniti u sustavu da se liječnicima i drugim djelatnicima u zdravstvu osiguraju primjereni uvjeti za rad i da se uspostavi sustav provjera i odgovornosti. 

Pitanje kvalitete zdravstvene zaštite, može se promatrati i kao pitanje temeljnih ljudskih prava, koja su očito, jednom dijelu naših građanki, neopravdano uskraćena. Javna rasprava trebala bi se iskoristiti da pitanja problema u zdravstvu, a osobito pitanja o reproduktivnim pravima žena, postanu bitna.

Anka Mrak Taritaš: Žene su možda navikle trpjeti, no sustav bi im to trebao olakšati

Bila sam u sabornici kada je kolegica to izlagala i ona je bila vidno potresena. Izuzetno je hrabro da je kolegica svoju intimu podijelila sa zastupnicima a i dalje. Sigurna sam da taj intimni dio svog života nije bilo tako jednostavno izreći. Iako su iskustva žena različita, činjenica je da postoje neke procedure koje su stare 30 ili 40 godina. Ako će to njezino izlaganje rezultirati time da se te procedure izmjene, efekt je postignut.

I zaista ako vam se 400 žena jave sa različitim iskustvima onda sam apsolutno sigurna kako to pokazuje da su žene prošle svašta i da još uvijek prolaze svašta.

Žene su navikle trpjeti, netko je jednom rekao kako muškarcima i za puno manje odmah daju lijek protiv bolova, a žene neka trpe. Ja se uvijek dobro sjećam jednog uvaženog profesora koji je rekao kako nema toga što žena neće napraviti da bi bila majka, što neće otrpjeti da bi bila majka. No, zaista je došlo vrijeme da apeliramo i zamolimo - probajte maksimalno koliko možete ženama olakšati te postupke. Ja doživljavam ovo kao apel i tome se priključujem.

Imam dvoje djece, koji su oboje rođeni carskim rezom i prije termina. Moram reći da sam prošla dosta dug i trnoviti put, ali vrijedilo je. Jedan sin ima 31, a drugi 24 godine, i neke stvari su se zasigurno izmjenile od tada kada sam ja rađala, ali nedovoljno. 
Svoje sam prvo dijete rodila sa 28 godina i bila sam tada starija rodilja. Danas su se neki trendovi ipak promijenili, žene se na prvo dijete odlučuju sa 33 godine i više i sigurno je da je to sve zajedno puno teže. Zadatak je liječnika i sustava da im taj proces olakša, sukladno svemu onome što danas imamo na raspolaganju.

I ne vidim zašto bi to trebao biti problem na bilo koji način.  Mi danas živimo u drugim vremenima, zalažemo se za demografiju, zalažemo se da bude što više djece i trebali bi napraviti sve što se može da se taj proces ženama olakša. Razumijem o čemu su pričale i pisale. Proces dobivanja djeteta nije lak. To je vrlo teško, naporno i traumatično. No žene su spremen otrpjeti sve da bi bile majke. Zadatak je sustava, liječnika i bolnice da im taj proces olakša, da se naprave procedure da one što manje trpe, jer trpit će uvijek. Treba im taj proces olakšati, trebamo im olakšati njihovu želju da budu majke.

Bruna Esih: Priče su beskrajno važne, ali anonimno prozivanje vodi u atmosferu linčovanja

Loša iskustva pamtimo, dobra podrazumijevamo. To je ljudski. Svoje troje djece rodila sam u razmaku od 15 godina. To nije kratko razdoblje. Dovoljno da se u potpunosti promijeni slika istog odjela zagrebačke bolnice Sv. Duh. Prije 19 godina standard nije bio ni nalik današnjemu – kreveti u rađaonici bili su tvrdi, uski, nepodnošljivo neugodnih postolja za noge, dok su današnji nalik na plave lađe, široki i udobni. Na cijelom odjelu babinjača bila je jedna kupaonica s tri tuša (od kojih jedan u pravilu izvan funkcije) i na koje su žene, blijede, bolne i slabe, čekale u redu. 

No postoji nešto što u svim vremenima ostaje isto – stručnost i ljudskost – i to je ono što bez iznimke svi očekujemo. Zahvalna sam što me kod sva tri poroda ljudski pristup osoblja nije zaobišao. To ne mogu reći i za stručnost prilikom prvoga poroda (1999.). Bio je dug, težak, iscrpljujuć i nepotrebno rizičan, posebice za bebu. Najvažnije, i dijete i ja prošli smo bez ikakvih posljedica, iako, danas iskusnija, znam da je vrlo lako moglo završiti drukčije. Liječnik je danas u mirovini i zbog toga nemam potrebu navoditi njegovo ime.

Druge dvije trudnoće i porode (2004. i 2013.) vodio je prof.dr.sc. Berivoj Mišković. Sve žene koje je porodio znaju da njegovo ime jamči savršeni spoj stručnosti i ljudskosti. 

Ipak, s posljednjeg poroda nosim i neugodno iskustvo za koji djelomice i sama snosim krivicu. Sve troje djece rodila sam prirodnim putem, ali prvo dvoje i bez epiduralne anestezije. Pod pritiskom velike većine svojih poznanica koje su je koristile i koje su me uvjeravale da nepotrebno mučim svoje tijelo, pri trećem porodu i bez odobravanja svoga liječnika (ali što on zna o boli, muško je, moglo se čuti) zatražila sam je i ja. Donijeli su mi papir, tzv. "informirani pristanak", s popisom svih rizika i nuspojava koje sa sobom nosi nimalo jednostavan postupak uvođenja epiduralne anestezije. 

To je jedna od rijetkih odluka koje sam donijela u životu i zbog koje danas žalim. Porođajne boli zamijenilo je nešto daleko gore. Taj osjećaj da vam netko čupa sve živce iz noge i mozga istovremeno nikad neću zaboraviti. Tijelo je od boli počelo otkazivati i sjećam se osjećaja da se gubim i straha da neću uspjeti sudjelovati u najvažnijem trenutku. Ipak, zahvaljujući prisebnosti dr. Miškovića i ostalog osoblja koje me hrabrilo, porod je priveden kraju. 

Olako upiremo prstom u ljude, bacamo ljagu na njihova imena i uništavamo karijere. Ali, jednako tako, često ne želimo čuti ljude suočene s lošim iskustvima, traumama ili tragedijama izazvanim neprofesionalnim postupanjima pojedinaca, jer kao da se i nije dogodilo ako se nije dogodilo meni. Do jednom….

Kako razumne i objektivne kritike pojedinom liječniku, instituciji ili općenito lošoj praksi ne bi prerasle u javni linč gdje svatko anonimno može optužiti nekoga imenom i prezimenom, što je apsolutno neprihvatljivo, treba postojati transparentan sustav kontrole i jasna volja da ga se beziznimno provodi.

Hrvatska se zbog različitih loših politika vođenih desetljećima suočava s manjkom stručnih kadrova općenito. Liječnička struka, a bez koje ne možemo, jedna je od najviše pogođenih nemarom državnih institucija te oni najbolji, ako ih ni po čemu ne razlikujemo od najgorih, odlaze tamo gdje će se njihov rad znati više cijeniti. 

Stoga, zahvalimo onima najboljima, dobrim zakonima i konkretno - kvalitetnim uvjetima rada i pristojnim primanjima, a nad kukoljima primijenimo kontrolu i sankcije kako ne bi nadjačali žito.

Ines Strenja Linić: Pacijentice bi od liječnika trebale tražiti potporu, a sada to liječnici traže od njih

Problem je nedostatak liječničkog kadra. Ovo je logična posljedica sustavne i desetljećima zanemarene priče o tome da nedostaje liječnika, da se treba napraviti plan koje specijalizacije nedostaju u kojim dijelovima Hrvatske. I nema opravdanja, a to se treba organizirati na bilo koji način i ne treba o tome šutjeti. Ako je negdje bilo propusta i moglo se organizirati bolje, nadam se da će to inspekcija Ministarstva zdravstva utvrditi i sukladno tome postupiti i dati neke preporuke.

Moje iskustvo je drugačije jer sam oba poroda imala u Rijeci, gdje nikada ništa nije rađeno bez anestezije. Riječka bolnica je prijatelj djece i majki, ima obje titule i to je postigla vrhunskim kvalitetnim dugogodišnjim radom. Imala sam dva zahvata u kojima se inače koristi opća anestezija tako da nisam imla tegoba. I to bi trebalo biti tako.

Moramo razmišljati o tome da postoje veliki centri, i da postoje male bolnice koje ponekad ne mogu držati ritam. Problem je komunikacije i preopterećenosti. I ne treba kriviti liječnike nego kriviti zdravstvenu administraciju koja treba omogućiti dovoljno specijalizacija jer ne možete sad odjednom stvoriti anesteziologe, niti ih možete uvesti iz nekih zemalja. Moralo se godinama razmišljati i planirati da se te specijalizacije omoguće.

Uvijek će biti odlazaka liječnika, zbog drugih uvjeta života, obrazovanja i sl. Ali svi moramo živjeti u svojoj zemlji i samo bi trebali malo drugačije pristupiti jer ovo sad je već, posebno što se tiče anesteziologa, pravi egzodus. Najviše su opterećeni i najviše ih nedostaje i ovo je samo posljedica toga.

Pacijentice bi trebale od liječnika tražiti potporu a liječnici traže od pacijenata potporu da se shvati da ih nema dovoljno i da se na ovaj način izvrši pritisak da se raspiše više specijalizacija za anesteziju i omogući normalnijih i humaniji broj njihovih radnih sati.

Ovo je poruka i dobro da su pacijentice na neki način skrenule pažnju ali moraju shvatiti da je to samo posljedica manjka stručnog kadra.  

Jadranka Kosor: Gdje je ženska solidarnost i glasovi moćnih žena, gdje je predsjednica?

Moje osobno iskustvo je nevažno, jer je bilo predavno. No, ako gledamo priču s čisto političkog aspekta sve je pokrenuo MOST, i svjesna sam koliko je hrabrosti i volje bilo potrebno za takav čin.

Prvi je primjer predsjednik Sabora Goran Jandroković koji je rekao da mu je "neugodno slušati o intimnim problemima". To nije samo privatni problem, to je i politički problem.

Mene zanima gdje su žene koje imaju vlast, gdje su njihovi glasovi? Gdje je predsjednica, žene iz Vlade, trebalo bi javno inzistirati da se oglase.

U međuvremenu se predsjednica bavi brendiranjem Hrvatske, a dio je njezinih ustavnih ovlasti da komentira i predlaže rješenja za ovakva važna pitanja. 

Mi smo, jasno je, duboko patrijarhalno društvo i normalno je u glavama mnogih da žene pate i da ih boli jer su se "za to i rodile". Gdje je komentar premijera, on možda nikada neće roditi, ali što moćni muškarci kažu o tome. 

Da je samo jedan muški političar iz povijesti hrvatske politike bio na porodu, ili prošao kiretažu bez anestezije mi danas ne bi o ovome pričali, što pak dovodi do pitanja - gdje je ženska solidarnost?

Važnije im je da budu jedni protiv drugih, opozicija i vlast, nego da se kod ovakvih krucijalnih pitanja podrže i pokažu solidarnost.

I ured predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, kada smo ih nazvali jer na mail nisu odgovarali, rekao je kako su "primili našu zamolbu, ali ne znaju kad će poslati odgovor".

Na kraju valja napomenuti da smo se za komentar obratili i državnoj tajnici Margareti Mađerić, a iz Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku rekli su nam kako "se državna tajnica zahvaljuje i ispričava što neće sudjelovati".