Nikome ispod zakona, nikome preko zakona, deviza je ministra branitelja Predraga Matića (53).
Jedini je ministar koji već mjesecima ispred svog ministarstva u Savskoj 66 dijeli s braniteljima prosvjednicima, koji ne odustaju od zahtjeva za njegovom i smjenom njegovih najbližih suradnika.
S njima mu dan počinje i završava, a svaki je novi dan listić manje na kalendaru na kojem križa dane do kraja punog mandata.
"Gotovo da nema ‘šatoraša’ ni ‘stožeraša’ koji nešto od mene nije tražio. Jedini sam ministar koji dolazi 15 minuta ranije na sjednicu Vlade s hrpom post it papirića i koji žica ministre da pomognu braniteljima u rješavanju njihovih problema. U ratu i logoru sve mi je bilo jasno, a sad kad mi ovakve stvari čine moji prijatelji suborci, to je strašno. Gotovo da nema branitelja koji je od mene tražio pomoć, a da mu nisam pokušao pomoći", priča Matić.
Rođen je 2. lipnja 1962.u Požegi. U nju se otac Stanko doselio iz rodnog Drniša i zaposlio se u Zvečevu. Susret s medicinskom sestrom Slavicom bio je fatalan i završio je sretnim brakom.
Prvih triju godina života u Požegi Predrag Matić se baš i ne sjeća. Sretno i bezbrižno djetinjstvo u knjizi sjećanja upisano je tek u poglavlju o Borovu naselju uz koje veže cijeli svoj život.
"Moj otac je bio šuster. Došao je u Vukovar i zaposlio se u Borovu. Majka je kao medicinska sestra dobila posao na kirurgiji vukovarske bolnice. Nakon nekoliko godina života u podstanarskim stanovima, 1. siječnja 1966. rodio se moj brat Antonijo. Bio je prvorođena beba na području vukovarske općine i uz kolica, pelene i ine potrepštine, roditelji su dobili stan u Borovu naselju i tu smo ostali do rata", prisjeća se Matić.
Bio je, kaže, prekrasno dijete.Uvijek uglađen i fin, nikad problematičan i gotovo čisti odlikaš. Istina, priznaje, volio je raditi spačke u školi, ali njegovoj majci i ocu nitko se nikad na njega nije žalio.
"Bio sam živahan, nikad incidentan, uvijek primjeren. Za razliku od brata, koji je bio odlikaš, ali se volio i potući. Pozdravljao sam starije i, kao cijelo moje društvo, ludovao za malim nogometom. Bio sam golgeter i igrao za NK Mladost iz Svinjarevaca. Bilo me pomalo sram reći gdje igram. Onda sam se domislio da Švajndorf bolje zvuči od Svinjarevaca, pa bih, kad bi me netko pitao gdje igram, odgovarao: ‘U Švajndorfu’, otkriva Fred.
Dodaje da je jedno vrijeme s njima igrao i Davor Šuker, a za Zdravka Vladetića tvrdi da je u bivšoj Jugoslaviji bio ono što je Messi danas u svijetu. Srednju školu završio je u Borovu naselju, a uvijek je, kaže, bio spreman za šalu i zezanciju.
"Pod jednim dežurstvom u školi čitao sam Zum reporter i u rubrici ‘Dopisivanje’ primijetio da se djevojka iz Pleternice želi dopisivati. Kako sam uvijek bio literarno nadaren, napisao sam joj predivno pismo kako vapim za iskrenim prijateljstvom jer mi je tata direktor Borova, mama pedijatrica u Londonu, kako su mi željeli kupiti BMW, ali ja sam ga zamolio da mi kupi Fiću, te da sam visok 2,10 metara", otkrio je Fred.
U pismu joj se požalio da se s njim svi druže isključivo radi novca i da uistinu želi iskrenog prijatelja. Na njen odgovor nije trebao dugo čekati. U pismu mu je odgovorila kako ga potpuno razumije, a čak je poslala i fotografiju s prijateljicom.
"Nastavio sam pisati u istom tonu, čak sam slikao prijatelja Srđana Vujnovića. On je bio malo tamnoput dečko, pa sam ga predstavio kao dečka čiji je otac vlasnik naftnih izvora iz Sudana. On se počeo dopisivati s tom prijateljicom, a ja s ovom curkom nastavio razmjenjivati pisma sve do vojničkih dana. Nikad se nismo sreli i stalno sam čekao da otkrije šalu, ali nikad nije ničime pokazala da je otkrila da muljam", govori Fred.
Uvijek je bio drukčiji od drugih, pa je tako vozački ispit položio na radnim akcijama, na koje se uspio ugurati 1978. godine. Gradili su autocestu Beograd - Niš, a baš je tom cestom ratne 1991. prošao s lisicama na rukama kad su ga vodili u logor.
Vozački je položio sa 17 i pol godina, a prvi auto bio je očev Fićo. Kako je zagazio u punoljetnost, počele su i ozbiljnije ljubavi.
Fredu je srce oduzela Silvana s Korčule, učenica Trgovačke škole u Borovu naselju. Iako se nikad nisu posvađali, ljubav je pukla silom prilika, zbog daljine.
"Bilo nam je super, ali našoj vezi presudila je udaljenost. Nekoliko puta sam je posjetio na Korčuli, ali do tamo je bilo strašno komplicirano doći. Morao sam iz Borova do Vinkovaca, potom do Ploča, pa Trpnja, pa Orebića i tek sam onda stigao do Korčule. Zaista je trebalo tri dana jahanja do tamo. Kako u to vrijeme još nisam bio za ženidbu, naša ljubav umrla je potpuno spontano", govori nam Fred.
Vrlo brzo poslije toga upisao je Pedagoški fakultet u Osijeku, završio za učitelja razredne nastave i radio na zamjenama u nekoliko škola. Malotko zna da se bavio i poduzetništvom i svoj prvi butik otvorio između zgrada u Borovu naselju.
"Mi smo Vukovarci često išli u Trst i vraćali se s dosta robe. Prodavali smo je i uvijek sam kod sebe imao novca, a tata mi je plaćao samo autobusnu kartu. Bilo mi je super imati butik jer sam tu robu iz Italije tamo legalno prodavao. Upravo je taj butik bio spona za početak veze s mojom sadašnjom suprugom Svetlanom", govori Fred.
Upoznao ju je davno na, kako kaže, najljepšem i najvećem bazenu između Beograda i Zagreba. Kao u Balaševićevoj pjesmi, bila je sestra njegova prijatelja, a kad ju je prvi put vidio, glasno je uzdahnuo i rekao: “Ova djevojka s prelijepim očima bit će moja cura”!
"I zaista je izrasla u najljepšu curu u Vukovaru i oko nje sam zaista dugo oblijetao. Samo zbog nje sam u lokalnim novinama raspisao natječaj za radnicu u svom butiku i mogle su doći sve žene svijeta, ali ja sam čekao samo nju. Kad se napokon zaposlila i iako su mi svi prijatelji govorili da joj prodaja baš i ne ide, meni je bilo samo bitno da smo u kontaktu. Nakon godina ‘hofiranja’ pristala je prohodati sa mnom, a onda je došao taj nesretni rat. Otišla je studirati u Beograd, a iako se nismo posvađali, naša se veza razvodnila i prekinula. Nakon masakra u Borovu Selu odvezao sam je do Vinkovaca, mahnula mi je iz vlaka kroz prozor vagona i nakon toga se nismo sreli osam godina", prisjeća se Fred.
Nakon što je preživio devet mjeseci zatočeništva u srpskim koncentracijskim logorima, o čemu je napisao knjigu “Ništa lažno”, životario je, ali nije prestao misliti na svoju Svetlanu.
Sreli su se opet 1998., a sudbina je htjela da to bude baš u Vukovaru. Ona je bila u posjetu svojoj majci, a Fred na putu u Vukovar. Negdje kod Požege, bratu je rekao da je nazove na beogradski broj na koji ju je zadnji put dobio 1994.
Rekli su mu da je u posjetu majci, a Fred ju je poslije toga nazvao na kućni telefon u obiteljsku kuću. Pozvao ju je na kavu, ponovno se zaljubio, a njihova ljubavna priča traje i danas.
"Našli smo se kod zgrade, a kad sam je vidio, kao da se nikad nismo ni rastali. Proveli smo cijeli dan zajedno, otišli u Osijek na ručak i znali da smo jedno drugom suđeni. Ona se na nekoliko mjeseci vratila u Beograd, gdje je radila u optičarskoj radionici, no vratila se za Uskrs 1999. Otišao sam u Tovarnik po nju i otad smo zajedno u Zagrebu. Našu ljubavnu priču okrunio je i sin Sven (13) i ne mogu zamisliti život bez njih", kaže Fred naglašavajući kako mu je upravo supruga pronašla diplomu za koju je mislio da je izgorjela u ratu.
"Prilikom zapošljavanja sam trebao presliku diplome, no kako smo otišli iz okupiranog i razrušenog Vukovara, prijavio sam da je nemam jer je uništena u ratu. U Osijeku, gdje sam i završio fakultet, izradili su mi novu. Nešto kasnije supruga mi je predala i tu moju originalnu diplomu. Nisam mogao vjerovati vlastitim očima! Tada mi je povjerila kako je, prije no što je napustila Vukovar, otišla u moj stan i na brzinu skupila album sa slikama i moju diplomu. Eto, sve te godine pojma nisam imao da je cijelo vrijeme diploma bila na sigurnom. S obzirom da neki nemaju niti jednu, mogu se pohvaliti da imam dvije diplome", govori Fred.
Osim što je bio šef Ureda općih poslova Kabineta načelnika GS OS-a, od 1998. do 2000. bio je šef Kabineta ministra hrvatskih branitelja, a 2000. postao je i glasnogovornik Oružanih snaga.
I nakon toga njegova je karijera imala uzlaznu putanju. Savjetovao je ministricu branitelja Jadranku Kosor, bio je vanjski član Odbora za obranu Hrvatskog sabora te 2010. i 2011. bio je savjetnik hrvatskog predsjednika za branitelje.
Iako nikad nije bio član niti jedne stranke, uvažavali su ga svi s kojima je radio. Stoga ne čudi što ga je i premijer Zoran Milanović odabrao i pozvao da bude ministar branitelja.
"Sve što sam radio i sve odluke koje sam donio bile su afirmativne prema hrvatskim braniteljima. Ovo što branitelji u šatoru rade jako me razočaralo. Mučno mi je od svega što se događa ispred ministarstva, ali ja ću svoj mandat odraditi pošteno do kraja. A onda palicu časno predati nekome drugom. Izlazio sam im u susret, žicao od drugih ministara pomoć za njih... Otvorio sam Memorijalni centar u Vukovaru, objavio Registar branitelja, a dovršit ću i Centar za veterane u Lipiku. Još mi je velika želja otvoriti prvu prodavaonicu zadrugara, s kojima se ponosim, no nešto moramo ostaviti i ministru koji će me naslijediti", završio je Matić.
Kolumnisti 24sata analiziraju rad Predraga Matića
Skandali i afere
Boris Rašeta: Katkad ne odvaguje što će reći. Zamjeraju mu to što je smanjio invalidnost iako mu je tako smanjena i naknada. Mijenjao je političke pozicije.
Ivan Pandžić: Prvo kaže pa onda razmisli što je rekao. Morao se ispričavati udovicama, izjavio da mu je lakše biti ministar jer je bio u logoru.
(Ne)racionalna potrošnja
Boris Rašeta: Prozivan je zbog neracionalne potrošnje i peglanja kartica, ali provjere su pokazale da su optužbe smišljene samo zato da ga se difamira.
Ivan Pandžić: Njegovo ministarstvo služi samo za transfer novca u više od 1000 udruga, braniteljima, udovicama, djeci. Nije rezao prava.
Red, rad i disciplina
Boris Rašeta: Ministar Matić prvi je mobitel nabavio negdje 1993,. i od tada nije mijenjao broj. Branitelji ga znaju. Uvijek se javlja. To sve govori o njemu.
Ivan Pandžić: Objava Registra branitelja bilo je brzo ispunjeno obećanje unatoč otporima. Revizija mirovina i prijava lažnih branitelja nije uspjela.
Ima li dobrih strana
Boris Rašeta: Jedan je od rijetkih ministara kojima je na srcu dobrobit populacije za koju radi. Dobar izuzetak u lošoj vladi.
Ivan Pandžić: Nema zle namjere, ne radi štetu, kao heroj Vukovara bio je idealan simbol za čelnika ministarstva.
Ukupna ocjena
Boris Rašeta: -4 (Nastoji opravdati povjerenje branitelja. Suočen je s puno besmislenih napada i izmišljenih afera. Teško da će nakon ovoga ikad više poželjeti biti ministar)
Ivan Pandžić: -3 (Jedva čeka otići jer pritisak teško izdržava. Povećao je davanja za branitelje, a dobio je prosvjed. Nije našao zajednički jezik s udrugama pod kontrolom HDZ-a)
