Cirkus na Marjanu nije zaobišao niti Tamaru Visković, ravnateljicu Centra za kulturu "Zlatna vrata", koja je svojedobno imala ozbiljnih problema zato što je dala negativno mišljenje o skulpturama koje su naglo iznikle na prostoru "Dječjeg grada" na Marjanu.
"Postavljale su se skulpture po Marjanu bez ikakvog natječaja, bez da se ishodila ikakva dozvola. Čovjek je, kao, bio dobre volje, radio je po Marjanu drvene skulpture i nabijao ih bilo gdje. Ako bi svaki autor u gradu s viškom vremena, s inspiracijom i željom išao skulpture nabijati bilo gdje na javnu površinu gdje god mu se svidi, e jebem mu, di ćemo onda stić!?", pričala nam je.
"Čovjek je bio sav oduševljen kako je on svoje skulpture donirao, (još najbolje da su mu za to i platili), a to sad nitko ne cijeni."
Ona i sama kaže da je to tek maleni problem Marjana. Ali je zato indikativan za opisati kaos na tom šumovitom poluotoku.
"Problem Marjana su trajne štete. A to je bespravna gradnja na južnoj strani koja se protegla do polovice brda i neće se moći riješiti, jer ti ne mo'š to sve srušiti. Tko će to sve rušiti? A s druge strane, da li da se pravimo da je park šuma tu gdje bi trebala biti, kad je sve pokriveno ulicama i divljom gradnjom?"
Gorka je to rečenica, baš gorka, ako se zna povijest Marjana i kakav su odnos Splićani imali prema njemu kroz stoljeća, pa i tisućljeća. Bambina glavica lokalitet je tik prije legendarne Uvale Kašjuni. Na tom lokalitetu pronađeni su ostaci još iz prapovijesti, potom ostaci keramike iz brončanog doba, ostaci iz 2. stoljeća prije Nove ere kada su tu živjeli stari Grci, kao i na drugim mjestima, primjerice oko Sustipana. Zatim, još 1312. godine Splitskim statutom zabranjena je bilo kakva sječa stabala na Marjanu.
1339. godine gradske vlasti imenovale su dva plemića da nadziru Marjan. 1358. vijeće grada odabralo je dva stalna čuvara Marjana. I tim tempom na taj način sve do Kandijskog rata u 17. stoljeću kad je, zbog objektivnih okolnosti, Marjan zanemaren i opustošen. Polovicu 19. stoljeća Marjan je dočekao kao "golo brdo na punti Splita, s nešto maslina i poljoprivrednog zemljišta", kako ga je opisao Markovina.
A onda, 1850., u Splitu se osniva Poljoprivredno društvo, čiji predsjednik Šimun de Michieli Vitturi izrađuje projekt pošumljavanja, šalje ga Dalmatinskoj vladi u Zadru, a resorno ministarstvo u Beču ga prosljeđuje šumarskom stručnjaku Josipu Karoglanu. Njegova je presuda bila da je to odlična ideja, ali da se saditi mora autohtono bilje i alepski bor. Alepski bor zato što je riječ o biljci koja neplodnu, kamenitu golet pretvara u plodno tlo.
S borovima se počinje na području Židovskog groblja 1852., a sustavno pošumljavanje ipak je moralo pričekati da profesor Juraj Kolombatović, prirodoslovac, koji je 1903. postao prvi predsjednik Društva Marjan. Desna ruka bio mu je šumski nadzornik Henrik Friedl. Njihov višegeneracijski pothvat nastavili su Šimun Tudor i Jakša Račić.
Do 1920. već je bilo pošumljeno čak 60 hektara Marjana, predivne šume u koju su se splitske djevojke i mladići već tada sakrivali u rijetkim trenucima romantike koje su uspjeli iščupati od kontrole svojih patera familiasa. Kada je 1922. tajnik Društva Marjan profesor Umberto Girometta shvatio da će biti jako "kratki" za veliki novac za sve ono što su još planirali raditi na Marjanu, "Novo doba" krenulo je apelirati na građane u svakom svom broju da doniraju novac "za pomoć Marjanu".
Gradonačelniku dr. Ivi Tartaglii znali su da mogu vjerovati i doista, ubrzo je učinjeno sve i svašta. Od bijelog bračkog kamena izgradili su 324 stepenice širine 3,2 metara od Marasovićeve ulice do Židovskog groblja, nastavili su s pošumljavanjem, probili dva kilometra puta za šetanje od Sv. Nikole prema Sv. Jeri, do 1928. od splitskih težaka otkupili su toliko zemljišta da je marjanska šuma narasla na 182 hektara.
Nekako u to doba osobno je predsjednik Čehoslovačke Tomaš Masaryk poslao Splitu 40 živih fazana za pustiti ih na Marjan. Istodobno su gradske vlasti najstrože zabranile njihovo ubijanje. Već tada, prije skoro cijelog jednog stoljeća, o Marjanu se pisalo kao o važnom za "tjelesno i duševno zdravlje Splićana". Do 1930. pošumljeno je 147 hektara, do 1940. 167 hektara, a nakon Drugog svjetskog rata projekt je nastavljen. 1970. izrađena je prva Uređajna osnova za Park-šumu Marjan, 1990. godine i druga, a nakon toga...
Nakon toga odjednom su svi htjeli graditi na Bambinoj glavici, Pod kosom, ovakvim svojim potomcima oni stari Splićani koji su mukotrpno, dulje od stoljeća, rintali i odvajali za ovaj Marjan, vrlo je vjerojatno da bi zavrnuli vratom da vide što sada rade. Marjan je od samih svojih početaka bio iznad etničkih, političkih i klasnih razlika. Bio je svetinja i prije Hajduka.
"Točno. Isto kao što je bilo s Bajamontijevom fontanom, tu se pokazala visoka razina društvene svijesti, a - ruku na srce - oni koji su to pokrenuli, poput Umberta Giromette ili Jakše Račića, ponekad su bili hard-core talijanaši ili orjunaši, kasnije četnici. Tako da je to istina. Neki od ključnih ljudi za Marjan kakav je danas, danas su prešućeni zbog svojih političkih uvjerenja. Bez kombinacije visoke komunalne svijesti građanske i kulturne elite Splita u simbiozi osviještenosti težaka, kao što je bilo s Bajamontijevom fontanom, kada su se svi koji su mogli, odrekli novaca ili zemljišta, ovog Marjana ne bi bilo. Za hrvatske prilike to je jedinstveni slučaj da imate u centru grada gradsko izletište. Zagrepčani, primjerice, do Sljemena imaju dobar komad puta, a ovdje ste od Rive do vrha Marjana pješice za 20 minuta ako ste u dobroj kondiciji. Samo, Marjan se unatoč svom značenju našao na udaru kojekakvih privatnih investitora, u njemu se lomi niz interesa", kazao je Markovina.
On je cijelu priču o devastiranom Marjanu danas sveo u nekoliko točaka. Prvo, stvaran broj ljudi koji danas žive na Marjanu u kućama koje tu postoje odavno, koje nisu posljedica novovjekog divljanja. Oni to ne mogu legalizirati.
"Drugi je problem što granicu Park šume nitko ne doživljava ozbiljno, jer službeno završava kod Muzeja arheoloških spomenika, kod tunela. Treće, u Marjan se planira ući teškom mehanizacijom zbog potkornjaka i srušiti stabla. Četvrto, neriješen zoološki vrt što se tek počelo sređivati. I peto, izgubila se ona sinergija što se moglo vidjeti kroz polemike", ovo posljednje odnosilo se na onaj građanski zalet kad je čak i Kerum morao ustuknuti pred pobunjenim tisućama Splićana.
"Ja sam na Bačvice, ali znam jako puno ljudi koji su na Marjanu svaki dan, kojima je to dnevni boravak", kaže on.
Ističe se da je sjeverni dio Marjana čitav, ali tamo ionako nikad nitko nije htio graditi, jer ipak je na jugu sunce, čarobni pogled prema kanalu, takve izgrađene ulice organski se nastavljaju na četvrt Meje... Uz jedan sitni problem – što takva fascinacija betoniranjem Marjana ne može dovesti do ničega drugog osim do pretvaranja Marjana u "Manhattan". I do totalne građanske i ekološke nesvijesti, modernog barbarizma zbog kojega je marjanska šuma prepuštena prirodnom propadanju od jednog običnog nametnika.
Uopće, kakvo je vrijeme došlo u Splitu pokazao je slučaj vepra Špira, kako su Splićani nazvali šumsku životinju koja je krajem prošle godine kroz splitska predgrađa, potom i sam Split, ili možda plivajući preko kanala s Čiova, dospjela na Marjan. Špiru je na Marjanu bilo super. Hrane u izobilju, nije napadao ljude, dapače, sklanjao se od njih, a Splićani su ga zavoljeli, toliko da su mu dali i ime. Vepru, doduše, ili pak i samim ljudima, baš i nije za vjerovati kad bi se susreli, pa je to trebalo nekako riješiti.
"Na program koji imamo za zbrinjavanje divljih životinja, dobili smo suglasnost. To sam dobio rješenje od Ministarstva poljoprivrede”, kazao je u studenom za RTL ravnatelj Ustanove park šuma Marjan, Damir Grubšić.
"Čekamo iz Zagreba markicu. Znači da se divljač može obilježiti ako je uhvatimo i ako je stavimo u zamku. Ako ne uspijemo, vjerojatno ćemo pristupiti izganjanju s ovog terena. A jedino mjesto je more", dodao je tada potpredsjednik Hrvatskog lovačkog saveza, Mladen Balić.
RTL je naivno zaključio simpatičnu reportažu rečenicom da je "u svakom slučaju cilj lovaca da Špiro ne nastrada, već slobodno živi u divljini, a splitski Marjan ostane siguran za rekreativce". Do kraja godine otvorili su Splićani čak i Facebook stranicu za vepra Špira, a lovci i ministarstvo raspravljali su o načinima da ga uspavaju i premjeste izvan grada.
I tako sve do sredine siječnja kad se pojavila vijest da je već krajem prošle godine Ministarstvo poljoprivrede usvojilo program mjera o uklanjanju divljih svinja s nelovnih područja, a potom je za "ovaj posao" odabrana tvrtka Lovtur iz Solina. Ubili su vepra Špira. Jedno od objašnjenja je bilo da je razlog "pojava afričke svinjske kuge". No, malo tko je primijetio da je Splitu najbliža točka pojave te bolesti granica između Mađarske i Slovačke.
A i onaj prvi argument, o "uklanjanju divljih svinja s nelovnih područja", logički je zanimljiva situacija, jer ispada da u RH divlje svinje imaju pravo živjeti samo u lovnim područjima, tamo gdje se na njih puca i ubija ih se u jednom dijelu godine. Ako zalutaju izvan, onda ih se ima upucati bilo kad tijekom cijele godine.
Totalna suprotnost onima šempjastima Masaryku koji je prije skoro jednog stoljeća slao svoje fazane u Split i načelniku Tartaglii koji je zabranjivao ubijanje divljači na Marjanu kako bi šuma bila što punija životom u doba kad još nije bilo šanse da netko krene betonirati Marjan ili da ga pohara potkornjak.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Šta bi spličo da mu Tito nije napravio,Hajduk,poljud ,Marjan, sreća da ih je Pavelić prodao talijanima vlaški poltroni
desničari su sadili
Kud će suza neg' nalijevo!? Ne spominjete da je značajan dio Marjana u privatnom vlasništvu vaših konkretnih sugrađana koje također treba štogod pitati!? Ili biste vi opet eksproprirali!?