Mnogi memoari puno toga govore, ali malo kažu. Manolićeva biografija ne spada u takve: ako u Hrvatskoj još postoji relevantna javnost, njegova će sjećanja izazvati žestoke reakcije.
Iz knjige koja ima oko 400 stranica izdvajamo vam samo nekoliko zanimljivih, vrlo kontroverznih detalja...
Manolić nam, tako, otkriva kako su u uhićenju Andrije Hebranga važnu ulogu imala dva hrvatska oficira JNA. Jedan se zvao Dušan Bilandžić, a drugi Franjo Tuđman.
Ta činjenica dosad nije bila javno komentirana - znalo se samo da je Hebranga priveo Ivan Gošnjak.
Nakon uspostave višestranačja pokazalo se da su “dossier Hebrang” vidjela samo četiri čovjeka - Josip Broz Tito, Mika Špiljak, Josip Vrhovec i Franjo Tuđman.
“Špiljak je”, piše Manolić, “krajem 80-ih dosje čitao u sjedištu SDS-a u Savskoj ulici. Osobno je dolazio danima, vodeći bilješke, te je na kraju jednom mojemu prijatelju rekao: ‘Sad mi je jasnija uloga mojih partijskih drugova’...”
Na stranici 74 čitamo šokantan pasus:
"Pravo je pitanje što smo mi u godini kad je postajalo jasno da će se Jugoslavija raspasti, zapravo dobili. (Manolić govori o “dossieru Hebrang” koji su predstavnici nove vlasti dobili u Beogradu). Jesu li stranice dosjea koje nedostaju nastavak obavještajne operacije ‘zaštita hrvatskih kadrova’ u Hebrangovoj likvidaciji ili priprema nekoga novog razdoblja? Jesu li jugoslavenske službe, izuzimajući pojedine dokumente iz dosjea, zapravo zaštitile tadašnjega (1948.) majora Franju Tuđmana ili majora Dušana Bilandžića, koji će zajedno s Gošnjakom i Kadijevićem uhapsiti Hebranga? Predsjednik Franjo Tuđman izuzeo je iz Hrvatskog državnog arhiva dosje o Hebrangu, a motive sklanjanja tog dosjea moguće je samo naslućivati", piše Josip Manolić.
Dalje navodi kako se za Hebrangovu obitelj, nakon Andrijina umorstva, brinuo Stevo Krajačić - očito uz Titovu suglasnost, ili prema njegovoj naredbi - a dobivali su i materijalnu pomoć. To se, kaže, dr. Andriji Hebrangu neće dopasti, ali tako je.
Manolić detaljno opisuje i svoju političku dramu, smaknuće s političke scene.
Opisujući događaje iz Hrvatskog proljeća, Manolić plastično pokazuje kako su zahtjevi Mike Tripala, Savke Dabčević Kučar i ostatka hrvatske vlade i Partije bili razumni i progresivni, no kompromitirali su ih studenti, štrajkom i ekstremističkim izjavama, što je u cjelini i dovelo do sloma proljeća, bacivši i Hrvatsku i Jugoslaviju desetljeće unatrag.
Manolić kaže:
"Upozoravao sam (Ivana Šibla) kako imam spoznaje da KOS (vojna kontraobavještajna služba JNA) zapravo upravlja studentskim štrajkom. Dvadeset godina kasnije general Ivan Mišković Brk (tadašnji šef KOS-a) potvrdit će mi kako je on iz sjedišta Gradskoga komiteta upravljao studentskim štrajkom. No Šibl je te 1971. međutim otišao korak dalje od linije koju su zagovarali Tripalo i Savka. Javnom podrškom studentskom lideru Draženu Budiši pridonio je rušenju hrvatskog političkog vodstva", piše Manolić.
Što je to značilo za Hrvatsku (i Jugoslaviju), jasno se vidi iz toga da je sa scene maknut mladi, obrazovani, sposobni, liberalni Miko Tripalo (koji je 60-ih počeo čistku starih, neobrazovanih, “šumskih” kadrova) a na njegovo i mjesta njegovih kolega vratili su se ljudi poput Špiljaka, Kladarina...
Propast pokreta koji je u nacionalno pitanje htio unijeti više slobode a u ekonomske odnose više tržišta - što bi relaksiralo tadašnju federaciju, ali i međunacionalne odnose - bila je, pokazat će se 20 godina kasnije, kobna jer je ojačala radikalizme na svim stranama.
Da problemi nisu bili gurani pod tepih, ne bi onom frojdovskom snagom, silinom potisnute traume, izbili na površinu 1990-ih.
Joža Manolić, koji je samo godinu dana proveo u Ozni, a u Udbi ni dana - pa ipak kotira kao “drugo ime za udbaša” - opisao je i sustav vrbovanja ljudi za Službu državne sigurnosti.
U zatvorskom sustavu, gdje je radio, zatvorenicima je najčešće nuđeno skraćenje kazne za potpis o suradnji.
I do njega se, kako Manolić kaže, skoro uvijek i dolazilo - i gotovo uvijek, bez prislile. Okorjeli realist, Manolić zna da pojedinac protiv sustava nije mogao ništa.
Ratni dio Manolićeva puta, u okupiranom Zagrebu, ispunjen je akcijskim sadržajima prvorazredne zanimljivosti. Manolić je u knjizi opisao epizodu kada je, s nekoliko udarnih grupa skojevaca, trebao izvršiti atentat na Pavelića.
Danima su motrili na njegovu vilu i pratili njegove navike. Uočili su da svakog dana u vilu jedan mladić ulazi bez provjere. Onda se jednog dana u Manolićevu stanu pojavio skojevac koji je doveo - upravo tog mladića.
Bio je to Pavelićev brijač, koji je obećao da će Pavelića, prigodom brijanja, zaklati i onda nestati iz vile.
Pavelić je, naime, nakon brijanja svakog jutra po 15 minuta provodio u kupaonici, a brijaču bi to bilo dovoljno za bijeg. No akciju je u zadnji tren zaustavio Ivan Stevo Krajačić. Manolić, koji je nakon toga morao pobjeći u šumu, tek je mnogo kasnije saznao zašto je atentat propao.
Komunisti su, naime, upravo s ustašama pregovarali o puštanju Hebranga iz zatvora, pa nisu htjeli da im transfer propadne. A to je tek dio pikantnih pričica iz memoara Broja Jedan...
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Ajme drobeža! Rašeta drobi, ali Manolić je uistinu "Broj 1" u drobljenju! Eto, nadmašio je i Jovu Kapidžića koji je tvrdio da za Goli otok imamo zahvaliti, niti manje, niti više, nego Miroslavu Krleži! Ideš!!!?