Govoreći prošlog studenog španjolski premijer Pedro Sanchez kazao je da bi britanska i španjolska vlada spor oko Gibraltara, koji traje već 300 godina, mogli riješiti tako da podijele suverenitet. Gibraltar je, podsjeća Foreign Policy, pripao Velikoj Britaniji Sporazumom iz Utrechta iz 1713. A sada Fabian Picardo, glavni ministar Gibraltara, odbacuje prijedlog nedvosmislenim izrazima: "Ako itko u Španjolskoj vjeruje da ćemo pregovarati o našem suverenitetu, vara se.
Koncept zajedničkog suvereniteta ili bilo kakvo odricanje od suvereniteta, potpuni je promašaj", izavio je u svom novodišnjem obraćanju Gibraltarcima. Sjeverna Irska ima puno izraženiju ulogu u pregovorima oko Brexita, ali su paralele između dva slučaja sasvim jasne. Picardova odlučnost da ostane dijelom Velike Britanije usporediva je s onom irske Demokratske unionističke stranke (DUP) koja inzistira na tome da Sjeverna Irska ne smije nakon Brexita imati drugačiji tretman od ostatka Velike Britanije.
Arlene Foster, predsjednica DUP-a, čvrsto je utvrdila krvavo crvenu liniju stranke da nema novih regulatornih prilagođavanja za Sjevernu Irsku nakon što Velika Britanija napusti EU. Njena stranka podržava manjinsku vladu Therese May u Londonu tako ima veliku težinu, neki će reći i preveliku, u pregovorima oko Brexita.
Njena predanost "krvavo crvenoj" liniji znači da se potpuno protivi mjerama po kojima bi granica između Republike Irske i Sjeverne Irske ostala otvorenom ako bi uslijedio Brexit bez dogovora, čime bi Sjeverna Irska ostala dijelom carinske unije EU-a i jedinstvenog tržišta. Foster je na Twitteru objasnila da je uvođenje te "toksične" odredbe bilo razlog zašto je njena stranka, koja je inače za Brexit, glasala 15. siječnja protiv sporazuma May o Brexitu.
I Picardo i Foster oboje brane status svojih teritorija kao dijela Velike Britanije i odbijaju ikakvu perspektivu neke izvanjske hegemonije, bilo da je kod Gibraltara riječ o Španjolskoj ili kod Sjeverne Irske o Bruxellesu. Najnoviji prijedlog o podjeli kontrole nad Gibraltarom potječe još iz 2016. i tadašnjeg konzervativnog prmijera Španjolske Marianoa Rajoya ipak ne bi nužno značio ukidanje suvereniteta Gibraltara kako od toga strahuje Picardo.
U listopadu je Španjolska obavijestila UN o svom planu o zajedničkom suverenitetu: Tamo je navedeno da bi Gibraltaru ostala samouprava, da bi Gibraltarci zadržali britansko državljanstvo, pa i tražili španjolsko ako bi to htjeli, te – najvažnije – zadržali bi pristup svog teritorija europskom jedinstvenom tržištu i drugim privilegijama EU-a. Ovi prijedlozi nisu previše detaljni jer su razgovori o tome tek u povojima. Najbliže tome je protokol May iz prijedloga sporazuma o Brexitu, koji je odbačen.
Prema protokolu, osnovale bi se tri britansko-španjolske komisije, koje bi izvještavale panel predstavnika EU-a i Velike Britanije, a čija bi zadaća bila organizacija suradnje dviju država o stvarima poput oporezivanja, prava na prijelaz granice radnika, granična kontrola i krijumčarenje. Puno pitanje ostaje i otvoreno, kao primjerice ono koja od dviju država bi se trebala baviti eventualnim brodovima s migrantima koji bi pokušao prijeći iz Afrike.
U svakom slučaju, 96 posto Gibraltaraca glasalo je na referendumu o Brexitu za ostanak u EU, pa bi dogovor o Brexitu morao poštovati i tu demokratski izraženu volju građana. Slično tome, u Sjevernoj Irskoj 56 posto građana glasalo je za ostanak u EU, protiv Brexita, što bi značilo da većinski žele meku granicu s Irskom.
Ironično, to je točno ono čemu se protive najglasnije političke skupine. Problem s Gibraltarom je u tome što je buduće članstvo u EU moguće isključivo ako bi se sasvim ili djelomično priključilo Španjolskoj nauštrb Velike Britanije. A tome se protive i Gibraltarci i London. U post-brexitskoj budućnosti mogućnost da Gibraltar koji bi bio sasvim britanski, i dalje ima povlašten tretman u EU, Bruxelles sasvim odbacuje. Isto vrijedi i za Škotsku u kojoj je 62 posto glasalo za ostanak u EU.
Druga prednost zajedničkog suvereniteta tiče se diplomacije. U vrijeme kada su Gibraltarci, Španjolci u Velikoj Britaniji i Britanci u Španjolskoj, zabrinuti oko toga kako će se novi status odraziti na njihov status i prava, zajednička kontrola nad Gibraltarom bila bi način da Španjolska i Britanija sklope harmonično savezništvo nakon Brexita. Ipak, posljednji razgovori između dvije zemlje o budućnosti Gibraltara opravdavaju skepticizam oko provedivosti podjele suvereniteta.
U studenome je Sanchez zaprijetio da će povući podršku Španjolske predloženom sporazumu ukoliko sporazum ne bude eksplicitno dao njegovoj zemlji pravo veta u budućim razgovorima o trgovačkim vezama Gibraltara i EU nakon Brexita. Nakon Sanchezovog ultimatuma, May je pretrpjela kritike da je napravila prevelike ustupke španjolskoj vladi. Neki su joj predbacivali da je Gibraltar iskoristila kao sredstvo da uopće postigne svoj dogovor, prepuštajući teritorij na milost Španjolskoj u EU nakon Brexita.
Pokušala je umiriti Gibraltarce izjavom: "Mi ćemo uvijek biti uz vas. Ponosni smo što je Gibraltar britanski i naša pozicija oko suvereniteta neće se promijeniti." Sanchez je uzvratio da su pozicije španjolske i britanske vlade ostale daleko udaljene jedna od druge po pitanju Gibraltara. Tako je to već dulje vrijeme. Španjolska je uvijek tvrdila da Velika Britanija nema pravo na Gibraltar, posebno ne na tjesnac.
Argument za tu tvrdnju je da članak 10 Sporazuma iz Utrechta navodi samo grad, dvorac i luku s utvrdama kao dio paketa. A na prevlaci koja Gibraltar spaja sa Španjolskom, sada se nalazi aerodrom tog teritorija, britanske vojne barake i granica. Zato je španjolska vlada podnijela odvojeni zahtjev za zajedničkim vlasništvom nad aerodromom Gibraltara nakon Brexita, što je razumno, jer jednom kad tamo sletite, možete otići i na španjolski i na britanski teritorij.
U studenome ove godine potpredsjednik španjolske konzervativne Narodne stranke Teodoro Garcia Egea ponovio je da "nema druge opcije osim španjolskog Gibraltara", što je dugo bio španjolski stav. Još 1966. ministar vanjskih poslova diktatora Francisca Franca, Fernando Castiella, podnio je zahtjev za vraćanjem 6,7 kilometara četvornih teritorija Španjolskoj. Na Gibraltaru je 1967. proveden referendum i 99,6 posto stanovnika izjasnilo se protiv toga.
Novi referendum proveden je 2002., ovaj put o zajedničkoj upravi. I taj je prijedlog odbilo 99 posto stanovnika. No, to je bilo davno prije referendumskog odlučivanja o Brexita 2016. i ne bi čudilo kad bi Gibraltarci danas bili manje ujedinjeni oko takvih ideja. Brexit bez dogovora značio bi čvrstu granicu prema Španjolskoj. Kao i u slučaju Sjeverne Irske, izgubili bi puno od udobnosti i komercijalnih koristi praktično nepostojeće granice kakva je danas.
A koristi su i s druge strane granice. Svakog dana 8000 Španjolaca ide na posao u Gibraltar, i to iz Andaluzije koja ima jednu od najvećih stopa nezaposlenosti u Španjolskoj. Gibraltar pak ima koristi od prodaje svojih usluga i turističke dostupnosti. Sve to promijenit će se ako izbije tvrda granica. Analitičar Foreign Policyja zato ne sumnja da će i Španjolska i Velika Britanija i EU biti prisiljeni u slučaju Brexita još jednom se okupiti oko ideje zajedničkog suvereniteta nad Gibraltarom, pa čak i po cijenu da to znači poništavanje 300 godina starog sporazuma.
