Kolinda Grabar Kitarović se, navodno to stoji u njezinoj privatnoj prepisci s Matom Radeljićem, zapitala je li joj baš trebalo deložiranje Titove biste iz Titove bivše rezidencije na Pantovčaku, koju je obećala napustiti ona, a ne taj komad mramora.
“Joj, Mate, jesmo li to baš trebali napraviti”, zapitala se - prenosi Nacional - u jednom od 200 mailova i 1000 poruka, koje služe kao oružje za zastrašivanje.
Ta bi prepiska trebala kompromitirati Kolindu u očima tvrde desnice, kao i njezino savezništvo s Ivanom Zvonimirom Čičkom kojemu se obraća sa “Zvonkec moj” pa traži od njega lobiranje kod Židova. Predbacivano joj je i da je Aleksandar Vučić tražio, a ona pristala na izbacivanje sintagme “velikosrpska agresija” iz njezinih govora. Vučić je na dan zaključivanja ovoga Expressa priznao da je to doista tražio od hrvatske predsjednice, ali je - napomenuo je - i ona tražila od njega intenziviranje potrage za nestalima. To je quid pro quo, ravnopravna trgovina u kojoj se ni jedna strana nije fanatično držala pogodbe.
Poteškoća je i to što je njezino zdvajanje nad Titom ekskulpirajuće - ako u prvom krugu savlada Škoru desničarenjem, u drugom će krenuti u juriš prema centru, pa i lijevo, a tu bi joj onda ove krokodilske suze za Titom možda mogle koristiti, ako iz te idejne papazjanije uopće išta bude iskoristivo. Kolinda je kao Vrdoljak, emocije plasira prema potrebi trenutka i publici.
Tvrdnje da će niz mailova i kompromata biti objavljeni u knjizi Mate Radeljića, Radeljićevi suradnici odbacuju kao neistinu. Sam Radeljić je za Nacional rekao: “To su gluposti koje pušta očajna žena, Kolinda Grabar Kitarović, koja se posve pogubila”.
Na naše pitanje neće li joj kajanje zbog izbacivanja Tita na ljevici i dijelu centra samo pomoći, jedan naš sugovornik blizak Škori kaže da je to s Radeljićem navlakuša.
"Pa neka joj pomogne. A to s Radeljićem vam je navlakuša. Ništa od toga neće biti, no uskoro će izaći dokazi o tome da je tvrdila kako je ambasador Joško Paro uhvaćen u teškom prijestupu, kaznenom djelu, o detaljima više kasnije. Ako je to točno, zašto to nije prijavila Uskoku? Umjesto toga, predala mu je akreditive za Bruxelles."
DORH je optužbe protiv Joška Pare odbacio još lani pa nije sasvim jasno imaju li Kolindini protivnici neke nove dokaze ili im je ponestalo streljiva. Saznat ćemo na vrijeme, nema sumnje. Bitka za Pantovčak, naime, ulazi u četvrtzavršnicu, kad startovi postaju sve oštriji.
Škoro i Milanović se čarkaju, da upotrijebimo stari izraz popularan u NDH (tur. çarka, mala bitka, borba pojedinih strijelaca radi uznemiravanja neprijatelja), ali Škorino maskirano topništvo zato iz sve većih kalibara gruva po Kolindi, najavljujući upotrebu višecijevnih bacača raketa i drugih oruđa naciljanih prema Pantovčaku, jer će glavni sukob u prvom krugu biti sukob za kandidata desnice.
Mislav Kolakušić čeka dok se njegovi protivnici međusobno ne izranjavaju do krvi, Milanović nastoji ne izgubiti od dva desna kandidata pa miruje, a Kolinda trpi - i zadaje - udarce na desnici. Njezin intervju u Hrvatskom tjedniku trebao je pokazati da je ona hrvatskija Hrvatica od Škore, što god tko mislio...
Što svi ti ljudi vide na Pantovčaku, što ih tako neodoljivo privlači da se izlažu ovakvim napadima? Koliko god se pozicija predsjednika, zbog naizgled skromnih eksplicitnih ustavnih ovlasti, podcjenjivala, ona je itekako važna - konačno, Kolinda je u svojemu mandatu gledala leđa dvojici premijera, Milanoviću i Oreškoviću, a mogla bi, ako pobijedi, ili ako Vlada padne prije vremena, gledati i trećemu. No nije samo to. Kolindina intervencija kod Bože Petrova spasila je svojedobno i Karamarka i HDZ.
A to, bogami, nije malo. Jer da HDZ nije dobio vladu, pitanje je bi li opstao u opoziciji. Njima je blizina blagajne kao zrak, uvjet života.
Zanimljiva je špekulacija o odnosu snaga predsjednika i premijera u slučaju različitih ishoda. Pobijedi li Miroslav Škoro, desnica će dobiti snažnu polugu za nastavak rušenja Andreja Plenkovića. Škoro ne namjerava biti fikus na Pantovčaku. Idejom vladanja referendumima izašao je u susret svim katoličkim i konzervativnim udrugama ove zemlje, od Željke Markić do Vice Batarela izvan HDZ-a te mnogim Plenkovićevim protivnicima u HDZ-u.
On u stvari poručuje: Plenkovićev i Kuščevićev HDZ (Kuščević je bio arhitekt slamanja dviju referendumskih inicijativa na način koji je razljutio njihove pokretače) eksponent je Bruxellesa, promicatelj mondijalizma, trilaterale - kao i Kolinda - ukratko, antikatoličkih vrijednosti, a ja ne želim vladati narodom nego u ime naroda provoditi referendume, pitati narod što želi i onda, umjesto šibicarskog rušenja referenduma, referendumske ishode ozakonjivati.
To je, naravno, moderna bajka. U Europi, ako nam znanje nije manjkavo, od De Gaullea do danas nitko ne vlada tako, a degolizam podrazumijeva i podnošenje ostavke nakon prvog neuspjelog referenduma - ostavka u tom slučaju također znači slušanje volje naroda. No tko bi povjerovao da bi Škoro, izgubi li na referendumu, dao ostavku?
Škoro nije solo igrač. On je ozbiljno uvezan za brojne lobističke skupine u Osijeku i Zagrebu, iskusan je, ima dublje korijenje u HDZ-u nego Kolinda Grabar Kitarović i veliku ambiciju. Teško je povjerovati u mirnu kohabitaciju njega i Plenkovića.
Ipak, kombinatorici Plenkovićevih protivnika i sa Škorom i bez Škore nedostaje jedan element - čovjek koji bi, osim HDZ-a, mogao uvjeriti i Hrvatsku da je spreman za posao premijera. Odnosno, koji može dobiti izbore. Budu li se hadezeovci vodili idejnim razlozima pa isforsiraju Škoru umjesto Kolinde, gurajući Plenkovića prema dnu - to onda nosi strahoviti rizik i za samu stranku.
Mogu dobiti Škoru na Pantovčaku, ali Škoro nije gospodar blagajne, on nije gazda u selu, ali će na Markovu trgu izgubiti pristup državnom novcu, a onda im se crno piše i na nižim razinama. Repriza šatora ne bi imala velikih šansi za uspjeh. Pobjeda Škore, dakle, bila bi loša vijest za Plenkovića, ali ne bi ni HDZ baš trebao skakati od sreće.
Škoro bi se, rekao je nedavno, iselio s Pantovčaka, ali nije to tvrdio baš fanatično.
“Nemam namjeru, na Pantovčaku ili bilo kojoj drugoj lokaciji, biti fikus”, rekao je Škoro.
Milanović, pak, na Pantovčaku ili bilo kojoj drugoj lokaciji ne namjerava biti išta više od fikusa. Ljudi koji kontaktiraju s njim kažu da politiku prati površno, nije previše upućen u zbivanja, to ga suštinski i ne zanima jako, ali mu je pozicija na brdu odlična jer bi bio vidljiv, imao iluziju važnosti, bio dobro plaćen, lišen veće odgovornosti, a mogao bi putovati po svijetu i družiti se s globalnom elitom - do čega mu je stalo jednako kao i Kolindi.
Kad je prije nekoliko godina bio na nekom sastanku čelnika NATO-a u Chicagu, treperio je od sreće i ponosa. Njegova uvjeravanja da Vladi neće praviti spačke mogu se shvatiti ozbiljno. Njega to vjerojatno neće ni zanimati.
Kolinda Grabar Kitarović, pak, jedina među kandidatima zna o čemu je tu riječ te je zato tako opsesivno i fokusirana na novi mandat. Nikad i nigdje više neće naći ovakvo radno mjesto. Ured predsjednika funkcionira joj kao turist-biro, najbolji u državi - politika joj se svodi na jedan ne osobito duhovit, ali uglavnom vrlo smiješan stand up. O razini života na brdu skoro da nema potrebe ni govoriti.
"Četiri tone lososa? Moj ured? Pojma nemam", rekla je prije koju godinu na famoznoj presici zatečena otkrićem velike narudžbe te ribe bogate omega 3 masnim kiselinama u njezin ured. Predsjednica, doista, nije ni znala za tu narudžbu, no sve druge privilegije Pantovčaka - za koje se sad bori tuce ljudi - poznaje do u detalj.
Ona je u prvom redu ekstenzivno iskoristila mogućnost putovanja koje kancelarija na Pantovčaku 241 pruža. U četiri i pol godine mandata, predsjednica je išla na više od stotinu međunarodnih putovanja. Prema javnosti dostupnim podacima, koje je objavio Jutarnji list, do ovoga svibnja putovala je 96 puta, i na to je potrošila 3,765.143 kune.
“Kako je predsjednica i čuvana osoba, tu je i trošak njezina osiguranja, koji ne pada na Pantovčak, nego na proračun MUP-a. No zato su se svi iz njezina Ureda odrekli dnevnica. U prosjeku 24 puta godišnje ili dva puta mjesečno. Ukupno je na samim putovanjima i u službenim boravcima u stranim zemljama provela skoro svaki četvrti dan svojega mandata - na inozemna putovanja ‘potrošila’ je 325 dana mandata.”
Od svibnja do danas išla je na još desetak putovanja pa je broj njezinih misija prešišao stotku. Državnim avionom letjela je gotovo 40 puta. Štićena je osoba. Uživa u slavi. Mnogi je tretiraju kao kraljicu. Ako izgubi izbore, svjetla se gase i prinčevi postaju žabe.
Što smo upotrebljivog, državničkog, čuli od svih kandidata? Malo toga. Vizije koje bi jamčile put Hrvatske prema blagostanju nismo čuli. To što nemaju ovlasti, ne bi ih trebalo sprečavati da nemaju vizije, ali nemaju ni jedno ni drugo.
