Socijalistička vlast u Venezueli približila se svojem kraju. U nepuna dva dana oporba je prikupila više od milijun i osamsto tisuća potpisa dostatnih za pokretanje opoziva predsjednika Nicolasa Madura. Te potpise sad provjeravaju i ako ih proglase valjanima, kreće se u prikupljanje novih 4 milijuna potpisa, koliko je potrebno za referendum o odlasku. Ako je suditi prema raspoloženju u zemlji, Maduro, bivši vozač autobusa u Caracasu, kojega je kontroverzni venezuelanski čelnik Hugo Chavez prije smrti odredio za nasljednika, broji posljednje mjesece na vlasti. Ali ne samo on, nego i cijela socijalistička svita koja je kroz proteklih petnaestak godina vladavine tu državu dovela do rasula.
Tako danas u zemlji prebogatoj naftom nema struje, nedostaje osnovnih namirnica, tvornice toaletnog papira nadzire vojska, redovi pred trgovinama stvaraju se još tijekom noći. Ubojstva zbog kriminala i pljačke su svakodnevica, inflacija je 700 posto, pad BDP-a i ove će godine biti iznimno visok. Umorni od neimaštine i neizvjesnosti te unatoč prijetnji i stalnom nadzoru tajne policije, koju su inače uvježbavali kubanski instruktori, urušava se jedan poredak koji je počivao na sloganima o jednakosti svih, a na kraju se pretvorio u kaos. Uvertira za ovaj zadnji čin već se dogodila. U prosincu prošle godine socijalisti su prvi put od dolaska na vlast 1998. izgubili na izborima. Većinu, i to dvotrećinsku, u parlamentu sad ima oporba.
Rezultati su bili takvi da ih je Maduro, inače sklon odgađanju prihvaćanja svojih političkih poraza, morao odmah javno priznati kako bi se spriječili neredi u zemlji. A s neredima je i došao na vlast. Nakon smrti Chaveza, Maduro je 2013. tijesno na izborima pobijedio oporbenog protukandidata s, kako je priopćila izborna komisija, dva posto razlike. Mnogi su sumnjali u to, te su oponenti prosvjedovali. Uslijedila je reakcija vojske i policije, bilo je tridesetak mrtvih, a stotine ranjenih. Neki šefovi oporbenih stranaka završili su u pritvoru. U to vrijeme je još možda i imao određenu potporu među narodom. Pozivao se na Chaveza, govorio kako mu se tijekom kampanje "ukazao njegov duh", zborio je protiv zločestih imperijalista koji kuju uvijek nove urote protiv njegove zemlje.
No ako je potpore tada i bilo, ona je brzo kopnila. Danas se njegova funkcija svela na distributera prehrambenih namirnica i nadzornika potrošnje električne energije. Jedan od zadnjih poteza bio je poziv ženama u zemlji da prestanu sušiti kosu fenom "jer ionako bolje izgledaju kad je osuše na zraku", obrazložio je predsjednik Venezuele. Isto je poručio i u vezi sa sušilicama rublja "koje se bolje suši na vjetru". Zbog nedostatka struje, državni službenici rade samo ponedjeljkom i utorkom, škole i vrtići do četvrtka, svi ostali koji još rade imaju obvezne vikende koji uključuju i slobodni petak. Ako ne padnu značajnije kiše, hidrocentrale iz kojih ta zemlja dobiva oko 70 posto struje mogle bi se potpuno ugasiti. Tako bi Venezuela, ne samo simbolički, mogla utonuti u potpuni mrak.
Država nema s čim kupiti ni struju, a ni druge životne potrepštine koje nedostaju u trgovinama. Dok su cijene nafte bile visoke, tadašnji čelnik Chavez ju je poklanjao za upola tržišne vrijednosti Kubi i sličnima. Određene količine barela darovao je, kako se neki sjećaju, i siromašnim Amerikancima. Chavez je gradio stanove za siromašne, otvarao radna mjesta u državnim tvornicama, nacionalizirao je zemljište veleposjednika koji su rižu prodavali po tržišnim cijenama... Čak je i tvornice cementa preuzela država jer njihovi vlasnici nisu htjeli davati vlastima taj proizvod ispod cijene kako bi s njim gradili socijalne stanove. I to je imalo određenog učinka, imao je vjerne sljedbenike koji su marširali ulicama njemu u čast, dok se cijena nafte na svjetskom tržištu nije urušila.
Od tada Venezuela klizi prema dolje. Maduro taj pad pokušava zaustaviti istim mjerama kao i njegov prethodnik. Kad su cijene televizora i računala, po njegovu mišljenju, previsoke, on pošalje vojsku. Okupira dućane i doslovno natjera vlasnike da ih prodaju za iznose koje im on odredi. U početku je to nailazilo na odobravanje siromašnijih. Posljedica takvih mjera bio je pad proizvodnje u svim sektorima. Tvornice nisu htjele proizvoditi nešto stvarajući gubitak. Iz zemlje su odlazili investitori, inženjeri vezani uz energetiku bježali su glavom bez obzira, a oni koji su ostajali raditi za državu ogradili bi svoja prebivališta visokim zidovima s bodljikavom žicom na vrhu. Sam Maduro je, čini se, postao svjestan kako se priližava kraj.
Nema više onih zapaljivih govora kojima je podjarivao mase, manje spominje i imperijaliste, zadnjih mjeseci nije protjerao nijednog američkog diplomata. Oporbu ima i u vlastitim redovima, u vojsci, koja se protivi da kubanski obavještajci i drugi iz socijalističkih zemalja imaju utjecaj na vlast u njihovoj zemlji. Ovih dana kada mu ništa ne ide, vjerojatno se prisjeća svojih političkih početaka. Bio je sindikalni aktivist u autobusnom poduzeću, potom se priključio skupini koja je radila na oslobađanju Huga Chaveza. Chavezova tadašnja odvjetnica Cilla Flores postala je kasnije njegovom suprugom.
Po dolasku na vlast, Chavez ih je za tu privrženost dobro nagradio. Maduro je najprije postao zastupnikom, a potom šefom parlamenta, dok je njegova supruga imenovana za državnu odvjetnicu. Potom ga je nasljeđivala na položajima s kojih je on odlazio naviše. Bio je ministar vanjskih poslova te potpredsjednik kad je Chavez otišao na Kubu liječiti se od raka. Maduru je pripala čast objaviti kako je Chavez umro. Nedugo poslije duh tog "njegova oca", kako je ustvrdio, posjetio ga je u obliku ptice i prizvao drevnu plemensku magiju na njegove političke neprijatelje (oporbu je nazivao fašistima).
