Franjo Tuđman vratio se u kasnu jesen 1996. godine s liječenja u Americi i svojim notornim govorom na Plesu o “crvenim i zelenim vragovima” otvorio sezonu lova na unutarnje neprijatelje. Iduće godine Vlado Gotovac fizički je napadnut u predsjedničkoj kampanji, a sve do Tuđmanove smrti oporbenjaci, novinari, kritičari Tuđmanova režima bili su na udaru različitih prijetnji, fizičkih obračuna, represivnog aparata...
Desetak godina kasnije, nakon pobjede Kukuriku koalicije na parlamentarnim izborima HDZ i Katolička crkva slali su poruke kako je nova vlast “nenarodna i nehrvatska”, što je pak bio uvod u stožeraški i šatoraški pokret rušenja ljevice s vlasti. Tadašnji šef HDZ-a Tomislav Karamarko pokrenuo je hajku na ćirilicu i Srbe, što je izložilo nacionalnu manjinu novom valu šovinističkih, pa i fizičkih napada.
Ladislav Ilčić širio je svojedobno paniku od muslimanskih migranata, a predsjednica Kolinda Grabar Kitarović godinama širi priče o islamskim ekstremistima koji prijete Hrvatskoj. Što je pak dovelo do antimigrantske histerije u mnogim dijelovima zemlje, u medijima i u javnosti.
To je samo nekoliko tipičnih primjera kako politička retorika može kreirati društvenu klimu u kojoj mržnja dobiva pravo građanstva, a ekstremizam ulazi u svaku poru društva, tražeći uvijek iznova svoje žrtve.
Od govora s oltara ili političke govornice do pojedinačnog akta nasilja veoma je mali korak.
I tako dolazimo do Elizabete Mađarević.
Ova karijerna diplomatkinja, prva tajnica hrvatskog veleposlanstva u Berlinu, našla se ovih dana u središtu pažnje zahvaljujući statusima na Facebooku u kojima je slavila “čistu Hrvatsku”, zalagala se za “bijelu Europu” kakva je bila “prije 30 godina”, a nije propustila udariti ni na LGBT populaciju.
Neven Mimica, njezin bivši šef, bio je iznenađen takvim radikalnim stavovima od kojih se Mađarević najprije opravdavala kako ih “dijeli slobodno jer živi u slobodnoj zemlji”, da bi zatim konstatirala da joj je Facebook račun - “hakiran”. Nitko za famoznu Mađarević dosad nije čuo, kamoli za njezine kontroverzne stavove, svih ovih godina dok je gradila karijeru kroz SDP-ovu i HDZ-ovu administraciju.
No sada je očito shvatila kako je napokon došlo vrijeme da i ona kaže što misli. Ili da pomisli kako je sada poželjno takvo nešto objaviti. Jer, u ovakvoj političkoj klimi kakva vlada u Hrvatskoj i dobrom dijelu Europe, dosad anonimna, ali očito veoma ambiciozna diplomatkinja došla je do zaključka kako su sazreli uvjeti da se javno dijele rasistički, šovinistički, ksenofobični stavovi.
Vjerovala je da će ti stavovi biti tolerirani, prešutno odobravani ili možda poticani od vladajuće politike, državnog vrha, Katoličke crkve, medija i drugih nositelja moći. Jer, ako može predsjednica Republike upozoravati na opasnost od imigranata i odobravati nasilje hrvatske policije prema migrantima na granici, onda može i diplomatkinja slaviti Hrvatsku koja se, eto, brani od svih onih koji ugrožavaju “bijelu Europu”. Nije li to dio državne politike?
U tom uvjerenju žive i svi oni koji viču “Za dom spremni”, za koji je predsjednica države konstatirala da se radi samo o “starom hrvatskom pozdravu”. Premijer promovira “dvostruke konotacije” ustaškog pozdrava, predsjednica daje intervjue ekstremističkim glasilima u kojima relativizira zločinačko nasljeđe Ante Pavelića, a Hrvatska je geopolitički uklopljena u alijansu Orbanove, Salvinijeve, Trumpove i svake druge politike koja promovira nesnošljivost i ohrabruje rasizam. U obrani “bijele Europe” ili “bijele Amerike”, svejedno.
Zašto je mogao Ladislav Ilčić kao saborski zastupnik vladajuće većine plašiti javnost kako će nas preplaviti muslimani s mnogo djece, a ne može to isto govoriti nadobudna Elizabeta Mađarević?
Mogli bismo unedogled redati primjere u kojima su vlast, politika, Crkva, dio medija, samozvani intelektualci, promovirali stavove koje su obični ljudi odlučili slijediti, pomislivši kako je napokon došlo njihovo vrijeme.
Elizabeta Mađarević pritom se usudila pozvati na “slobodu”. Na slobodu da širi neslobodu.
Da proziva sve one koji su drugačiji i koji, po njezinu uvjerenju, predstavljaju prijetnju njezinoj zemlji ili naciji. Na slobodu da se diže hajka na migrante, na muslimane ili Srbe, na homoseksualce i ljevičare, na žene i feministkinje, na sve one koje vladajuća garnitura etiketira kao prijetnju i legitimira kao metu.
Takva sloboda nije ništa drugo nego sloboda mržnje.
Američki rasisti okuražili su se po dolasku Donalda Trumpa na vlast i slijede njegove smjernice u obračunu sa svim prijetnjama, od Meksikanaca do crnaca. Dolazak Karamarka na vlast ohrabrio je hrvatske šoviniste i ekstremiste, a Kolinda Grabar Kitarović vodi računa da svako malo podgrije niske strasti svoje biračke skupine na čijoj privrženosti temelji opstanak na Pantovčaku. Ta mržnja i nesnošljivost nekad su politički dirigirani, nekad javno odobravani, često prešutno tolerirani.
Slučaj Elizabete Mađarević poslužio je, dakle, kao još jedan podsjetnik da sloboda govora mržnje nije sloboda. I da se na slobodu ne mogu pozivati oni koji žele ograničiti ili ugroziti tuđu slobodu, ne određenog pojedinca, već čitavih skupina u društvu.
Elizabeta Mađarević nije jedini ili usamljeni primjer takvog razmišljanja, a svakako nije ni najopasniji. Ona će vrlo brzo ispariti u anonimnosti u kojoj se i dosad skrivala, ali ideje na koje se poziva i dalje će bujati u hrvatskoj politici i trovati hrvatsko društvo.
