Top News
631 prikaza

Kolinda i Tomo imaju plan koji nije uspio ni Tuđmanu

Tomislav Karamarko i Kolinda Grabar Kitarović
Tino Jurić/ PIXSELL
Tomislav Karamarko i Kolinda Grabar Kitarović, svatko za svoj račun čini se, tretiraju “nepoćudne” novinare kao konje kojima je dovoljno uvaliti đem u usta i svi su problemi riješeni

U jednoj od prošlotjednih emisija HTV-ova “Otvorenog” u kojoj je tema bila marginalna birokratska dilema oko mogućeg spajanja Ministarstva branitelja i Ministarstva obrane, a koja je u Hrvatskoj dobila status “breaking news” , urednik emisije Mislav Togonal je u jednom trenutku Velimira Bujanca nazvao kolegom, povodom nekakvog priloga preuzetog iz notorne “Bujice”. 

Pomislio sam kako mi Togonal ne nalikuje baš na dilera, ali tko zna. A onda mi se upalila lampica: Togonal i Bujanec su zapravo kolege “novinari”.

Velimir Bujanec | Author: HINA/POOL/Damir Ceric/PIXSELL HINA/POOL/Damir Ceric/PIXSELL

A Bujančev “novinarski prilog” koji je pušten u emisiji zapravo je tonska snimka kolegija u Matićevu Ministarstvu branitelja, koja je vjerojatno otuđena odande kad je Crnojina ekipa nakratko okupirala ministarstvo i sve je unutra tim činom, logično, postalo vlasništvo ulice, uključujući sporni audiozapis.

Pitanje za HRT: je li moralno na javnoj televiziji reemitirati slične snimke ako su iscurili u javnost krađom? I je li to netko prije puštanja u eter provjerio? 

U snimci nema ništa sporno osim nekoliko izraza koji su neprimjereni javnom diskursu, a koje gotovo svi koristimo u sličnim prilikama.

Uslijedile su moralističke, subnorovske lekcije Predragu Matiću od strane Togonalovih gostiju, Josipa Klemma i Mire Bulja. 

Sve je podsjećalo na povratak u devedesete, poput neugodnog “deja vua” od kojeg se na trenutak zaledite, kao da, primjerice, gledate miks “Top liste nadrealista” i onih špijunskih KOS-ovih snimki iz devedesetih, poput one najpoznatije, o Martinu Špegelju. 

Matić je replicirao Togonalu rekavši mu kako je Velimir Bujanec diler kokaina, dok ga je Josip Klemm pompozno nazvao “hrvatskim novinarom”. Sve to Togonal je uredno prešutio.

Uistinu, Bujanec je prototip hrvatskog novinara po mjeri Kolinde Grabar Kitarović i Tomislava Karamarka, što bolje od bilo čega drugoga govori o društvu u kojemu takvi mogu kontaminirati javni prostor, odnosno pokazatelj na koje je niske grane palo.

Nekoliko dana ranije, u emisiji “Samo kulturno, molim”, Branka Kamenski i njena gošća Bosiljka Perić Kempf govorile su, povodom objavljene fotografije ministra Zlatka Hasanbegovića u Novostima, o ustaškoj kapi kao modnom detalju.

Što nam govore ova dva slučaja? O miševima koji napuštaju brod koji tone? Ne. Nego o miševima koji žele preuzeti isti taj brod. Ovdje se radi o grubom prešaltavanju, imajući u vidu izjave koje je tih dana davao Tomislav Karamarko o HRT-u. 

Togonal i Branka Kamenski uredno su se i na vrijeme preporučili nekom budućem ravnatelju HRT-a, možda baš Bujancu, zašto ne, po načelu “računajte na nas”.

Sad se treba nakratko vratiti na početak, na prvi potez ministra kulture Zlatka Hasanbegovića, koji je jednim dekretom pokušao eutanazirati neovisne i neprofitne medije. 

Raspuštajući povjerenstvo koje je osnovao njegov prethodnik, uskratio je svaku buduću potporu jednom beskrajno važnom segmentu medijske scene. 

Kolinda Grabar Kitarović | Author: Goran Stanzl (PIXSELL) Goran Stanzl (PIXSELL)

Zatim se u tu priču uključila teška artiljerija: Tomislav Karamarko i Kolinda Grabar Kitarović. Oni su otišli korak dalje: Hasanbegović se ekspresno pobrinuo za “stoku sitnog zuba”, dok su oni na sebe preuzeli u(ne)rediti javne medije, prije svih HRT. 

Mehanizam je jednostavan: “žrtva” se najprije uvalja u blato, a zatim se pošalje odred za čistoću da stvari dovede u “normalu”. (Ovdje me muči jedna velika dilema: već zamišljam epski sukob između predsjednice i Tomislava Karamarka o mjestu ravnatelja HRT-a. Dilema glasi: treba li već unaprijed pripremiti kokice i velike količine toaletnog papira?)

Najprije se Tomislav Karamarko, na obilježavanju nekakve obljetnice HDZ-a u Bjelovaru, žestoko obrušio na HRT. Rekao je kako je “državna televizija u funkciji jedne stranke”. Koje? 

Emisija “Otvoreno” o kojoj sam govorio u neku je ruku izvlačenje Bujanca iz rupe u kojoj ordinira na svjetla javne televizije. Karamarko zasigurno nije mislio na tu “stranku”. 

Razgoropađeni Karamarko ni tu nije stao: “Neću da mi uzmu djecu, da izađu iz škole, a da ne znaju što je domoljublje. Pustite medije. Kad ide ‘Dnevnik’, uzmite neku knjigu i čitajte. Svako jutro pomolimo se za Domovinu. 

Jedan ‘Oče naš’ i bit ćemo puno sretniji”. Naravno, Tomislav Prepobožni pokupio je ovacije “nepristranih” i “bogobojaznih” HDZ-ovaca.

Zatim je uslijedila skandalozna “poslanica” predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, odnosno odgovor na alarmantno pismo Milorada Pupovca predsjednici o enormnom porastu nacionalističkih ekscesa u Hrvatskoj nad kojima više nitko nema stvarnu kontrolu.

Tipičan hrvatski paradoks: Pupovac se požalio instituciji u kojoj se takvo stanje u društvu sukreira. 

U svojoj “poslanici” predsjednica se žestoko obrušila na tjednik Novosti i sad je već potpuno jasno kako je ta žena pogubila svaku vezu sa stvarnošću i da su njene ambicije manje-više diktatorske. 

Bio bi to zanimljiv eksperiment, neviđen u svjetskoj povijesti: kako se jedna prosječna provincijska domaćica snalazi u ulozi diktatora. 

Predsjednica je, među ostalima, govorila o satiri, uspoređujući pisanje spomenutog tjednika o militarizaciji Hrvatske s karikaturama proroka Muhameda. 

Njena stajališta o tome su u najkraćem fundamentalno pravovjerna, u prijevodu talibanska. 

A pisala je, također, o načinu financiranja tjednika, kao da je državni proračun njeno privatno vlasništvo. Novosti i HRT možemo dovesti u vezu, znači u oba slučaja govorimo o javnim medijima. 

Novosti su javne zbog načina financiranja, a neovisne po svojoj uredničkoj koncepciji, što je možda jedini način opstanka pravog novinarstva u budućnosti. A možda već i danas. Poput knjiga, primjerice.

Na sve ovo uslijedile su žestoke reakcije, pa i peticije protiv ministra Hasanbegovića. 

Međutim, sve se svodi na govor gluhima po načelu “psi laju, karavane prolaze”, koje u pravilu vrijedi za društva u kojima ne postoje vrijednosni i etički kriteriji. 

Zlatko Hasanbegović | Author: Grgo Jelavic (PIXSELL) Grgo Jelavic (PIXSELL)

Europska unija, koja je ranije, sjetimo se slučaja Jörga Haidera u Austriji, ali i Orbanovih početaka u Mađarskoj, štitila određene vrijednosti u zemljama članicama, a danas je apsolutno nezainteresirana za ključne civilizacijske vrijednosti na kojima je stvorena. 

Što je još gore, nitko tamo ne razmišlja o nekakvim mehanizmima kojim bi se zaustavili mali džepni diktatori u zemljama članicama koji niču kao groblja poslije ratova, a da ne govorimo o zemljama koje su samo članice NATO pakta, poput Turske, koja otvoreno ucjenjuje Europsku uniju dok je ova pokušava odobrovoljiti novcem i “poniznim” molbama.

Na nedavno uhićenje dvadeset i dvoje turskih akademika koji su protestirali protiv Erdoganove agresivne ratne kampanje protiv Kurda, primjerice, Europska unija uopće nije reagirala. Ako jest, onda se ispričavam zbog neinformiranosti.

Ali i ovakav eventualni scenarij nešto govori: o mlakosti i konspirativnosti kojom je to urađeno. Ponavljam, ako je uopće urađeno.

Ipak, tješi činjenica kako nitko u povijesti nije uspio “zaustaviti Reuters” i da je svaki pokušaj kroćenje medija u pravilu kontraproduktivan.

Postoji jedan detalj iz Andrićeve priče “Proba” koji o ovome fenomenu govori sve što vrijedi reći. 

Priča govori o jednom od najzanimljivijih Andrićevih likova, o fra Serafinu Begiću, fratru čiji pogani jezik i ponašanje nitko nije mogao obuzdati. 

Na jednome mjestu u priči i fra Grgo Martić, jedan od najpoznatijih bosanskih franjevaca 19. stoljeća, govori fra Serafinu, koji mu je prijatelj, da “obuzda malo taj svoj krajišnički jezik”, na što mu ovaj odgovara: “Obuzdaj, obuzdaj! Ti znaš da to meni ne ide od ruke. A i ne koristi mi ga obuzdavati, jer ja kad preko đema lanem, ono ispane još gore”. 

Kako to već ide kod Andrića, uvijek tu postoji neka manje poznata riječ: đem je vrsta tvrde žvale koja se stavlja konjima u usta, da bi ih se moglo lakše kontrolirati. 

Povezan je s uzdama i svaki neobuzdan pokret konja je bolan. To je otprilike ono što gledamo ovih dana: Tomislav Karamarko i Kolinda Grabar Kitarović, svatko za svoj račun čini se, tretiraju “nepoćudne” novinare kao konje kojima je dovoljno uvaliti đem u usta i svi su problemi riješeni. 

A ne znaju kako pravi problemi tek tad počinju. Franjo Tuđman, kojima ovo dvoje po ovim pitanjima nisu ni do koštice, iako su po ambicijama tu negdje, godinama je neuspješno pokušavao zaustaviti “svoj Reuters”, Feral Tribune. I, naravno, nije ga uspio zaustaviti. 

Nikakvi đemovi tu ne pomažu. Zapravo su kontraproduktivni, jer “lajanje preko đema” ima dodanu vrijednost, a o vjerodostojnosti da ne govorimo.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.