Top News
1733 prikaza

Kolinda i Putin u diplomatskom tangu pomirenja

Kolinda Grabar Kitarović i Vladimir Putin
PIXSELL/REUTERS
Na marginama susreta u Munchenu predsjednica i ministar vanjskih poslova razgovarat će sa Sergejem Lavrovom

Nedavno me veleposlanik jedne EU članice ozbiljnog glasa i smrknutog lica upitao: Zašto Hrvatska ne voli Rusiju? Iznenađeno sam ga pogledala, ipak me zatekao s takvim zaključkom, a onda sam satima razmišljala o njegovom pitanju. S obzirom da se ovih dana obilježava 25. godišnjica priznanja neovisnosti RH od Rusije, prilika je da ovdje, ne baš odgovorimo na ovo pitanje (jer ne mislim da za bilo koju zemlju možemo samo tako reći je li je volimo ili ne), ali analiziramo dosadašnje bilateralne odnose, posebno politiku Zagreba prema Moskvi i pokušamo otkriti imaju li njihovi odnosi ikakvu perspektivu.

A tako je dobro počelo! Dobro, bio je rat, pa nije moglo biti baš dobro, ali u jesen 1991. rodila se simpatija. Zdravko Tomac u svojim memoarima piše kako je tadašnja vlada, preko premijera Frane Gregurića, uspostavila direktni telefonski kontakt s predsjednikom Rusije. Borisu Jeljcinu imponiralo je što je nakon nacionalnog heroja postao i važna vanjskopolitička figura. A onda je došla ljubav. Prema Gorbiju. 

Tillerson i Putin na potpisivanju suradnje Rosnefta i ExxonMobila Tillerson Top News Putinov prijatelj u Bijeloj kući: Znaju se još od doba Jeljcina

Naime, hrvatska vlada 6. listopada saznala je kako Beograd planira opći napad i znajući da Zapad podržava cjelovitost SFRJ, odlučeno je u jednom skloništu duboko u noći tražiti preko sovjetskog konzula intervenciju Mihaila Gorbačova kako bi se spriječilo bombardiranje Zagreba. „Gorbačova su digli iz postelje. On je probudio Kadijevića i ostale u Beogradu, ali i „društvo“ u Washingtonu“, obavještavajući ih o svojoj akciji“, - piše Tomac, zaključivši kako će se tek kasnije moći ocijeniti golemo značenje noćnog angažiranja sovjetskog predsjednika. 

Idućeg dana ministarstvo vanjskih poslova SSSR-a izvijestilo ga je o rezultatima njegove intervencije: „Mihail Sergejevič, Vaše obraćanje jugoslavenskom rukovodstvu i zapovjedništvu JNA, poduzeto na zamolbu lidera Hrvatske, imalo je utjecaj. Bombardiranja Zagreba jutros nije bilo“. Uskoro je premijer Gregurić poslao Gorbačovu pismu u kojem mu se zahvalio na svemu što je toga dana učinio.

U istom izvještaju sovjetsko ministarstvo predložilo je predsjedniku SSSR-a da se obrati predsjednicima Srbije i Hrvatske te ih pozove u Moskvu na mirovne pregovore pri njegovom posredništvu. Jer i tamošnji su diplomati bili svjesni kako je to prilika da se Gorbija (čije je vrijeme trajanja ubrzano isticalo, a najmanje je toga svjestan bio upravo on), nakon propalog državnog udara vrati na međunarodnu scenu kao važnog svjetskog lidera. Povijesna je činjenica kako su pregovori održani u Moskvi 15. i 16. listopada 1991. i rezultirali su sporazumom kojeg je srpska strana prekršila kao i sve dotadašnje mirovne sporazume. 

Ali važnije od tog dokumenta bio je dojam koji je predsjednik Tuđman ostavio na svog domaćina, o čemu detaljno piše Zdravko Tomac, i posebno na Borisa Jeljcina. Toliko da je na njihovom sastanku ruski lider podržao pravo Hrvatske na samoodređenje (dakako, ne treba zanemariti i njegove unutarnje političke razloge takvog poteza). 

Štoviše, 20. prosinca pripremljena je odluka ministarstva vanjskih poslova Rusije o priznanju neovisnosti Hrvatske i Slovenije, ali je zbog odluke Evropske zajednice o odgodi priznanja do 15. siječnja te konfuzne situacije oko sudbine SSSR-a, i ona odgođena. No ne za dugo jer 17. veljače 1992. Moskva je priznala Hrvatsku i Sloveniju. Da, nisu Rusi bili prvi kao Island, ili u grupi zemalja koje su priznale Hrvatsku kad i EZ, ali su pretekli, na primjer, SAD.

Vladimir Putin Nije loše Top News Kremlj objavio koliko Putin zarađuje i što sve ima

Inače, ta je odluka Kremlja naišla na žestoku kritiku ruskih medija. Čak, i onih, poput Pravde i Nezavisimeje gazete, koje su mjesecima ranije pozivale Rusiju da prizna neovisnost Hrvatske i Slovenije. No u međuvremenu se situacija promijenila, SSSR se raspao, država kojoj je na čelu bio predsjednik Jeljcin postala je nasljednica donedavne velesile, a tu je ulogu, znatno onemoćala Moskva i dalje htjela imati. 

Mnogi su smatrali kako bi se u tu svrhu Rusija trebala suprotstavljati Zapadu. „Priznanje neovisnosti Hrvatske velika je pogreška Moskve i bilo kakvo drugačije mišljenje rezultat je utjecaja neprijateljskog i omraženog ruskom narodu imperijalizma”, - pisala je Pravda. Dakako, većina kritičara pozivala se na povijesne veze sa Srbijom i Crnom Gorom i upozoravala, kao i Nezavisimaja Gazeta, kako bi Rusija „mogla izgubiti bliske partnere, objekte svog duhovnog i političkog utjecaja na Balkanu”.

Prve godine bilateralnih odnosa prošle su pod utjecajem rata u Hrvatskoj i mirovnih pregovora, u kojima je i Rusija kao članica Kontaktne grupe i Z4 sudjelovala. Krajem prošle godine Večernji list objavio je intervju s Marinom Tomulićem, koji je priznao kako je uz posredništvo Francuske u to vrijeme kupovao za Hrvatsku oružje od Rusije i u tu svrhu u nekoliko navrata bio u Kremlju. 

A tri godine ranije taj je list objavio kako je osobno Boris Jeljcin odobrio 150 letova transportera koji su nam dopremili puno oružja, municije i vojne tehnike. Ali stereotipi su u pogledima Zagreba prema Moskvi sve više prevladavali. Što bi rekao tadašnji urednik u dnevnom listu čija sam bila dopisnica iz Rusije, „Srbi i Rusi su ti jedno te isto“. 

No to nije utjecalo na naše biznismene koji su istovremeno vrijedno radili i razvijali poslove, posebno u brodogradnji, telekomunikacijama, naftnoj i automobilskoj industriji. Najplodnije razdoblje bila je upravo sredina 90-ih kada je u ministarstvu gospodarstva, najprije kao pomoćnik ministra, a potom i kao ministar radio Davor Štern, koji je imao golemo poslovno iskustvo upravo iz Rusije, odnosno SSSR-a. 

Dobro je poznato kako je ugovor Jadranbroda iz 1994. o izgradnji u brodogradilištima u Puli, Trogiru i Splitu 12 tankera za ruske naručitelje i predujam od 300 milijuna dolara u jeku rata pokrenuo našu zamrlu brodogradnju. Godinu dana kasnije u Vintaju pored Toljatija je AD Plastik s VAZ-om otvorio svoje prvo tzv. zajedničko poduzeće, sada ih u Rusiji ima dva. 

Prvi kontakti vezani uz intrigantnu tada ideju zvanu DružbAdria počeli su 1996., i slijedećih nekoliko godina Janaf i Hrvatska bili su u žiži interesa najvećih ruskih naftnih kompanija. Urbana je legenda kako je Ericsson kupio Nikolu Teslu jer se telefonska centrala te kompanije nalazi u Kremlju, a svojim je proizvodima bila prisutna i poznata u cijelom SSSR-u. 

Mihail Gorbačov i Angela Merkel Gorbačov zapjevao Top News Poruka Putinu: "Staljinizam se ne smije vratiti u Rusiju"

Vrhunac uspjeha naših poduzetnika u to vrijeme zbio se 1998., kada je INA, čiji je generalni direktor tada bio upravo Štern, kupila sibirsko naftno polje Bijele noći. Njegova vizionarska ideja iskupila se za manje od dvije godine, jer je u tom razdoblju cijena barela nafte porasla sa 9 na 27 dolara. No razumijevanje hrvatske vlade za naše biznismene u Rusiji u međuvremenu je kopnilo.

Nikad neću zaboravit sastanak tih ljudi sa Šternovim nasljednikom u ministarstvu gospodarstva u veleposlanstvu RH u proljeće 1999. I njihova lica nakon susreta s ministrom Nenadom Porgesom. Rusiju je tresla ekonomska kriza koja joj je došla sa azijskih tržišta. Uvjeti poslovanja jako su se pogoršali, rublja je svakodnevno devalvirala, inflacija je bujala, mnoge ruske kompanije nisu mogle ispunjavati svoje obaveze,… 

Iznosili su jedan za drugim probleme u kojima su se zbog krize našli i njihove posljedice po svoje kompanije. Većina je tražila moralnu podršku od svog ministra, neki su se usudili zatražiti pomoć, u povoljnijim kreditima, bilo kakvim carinskim olakšicama,… Jedino što su čuli s druge strane bilo je u stilu socijalizam je umro, u kapitalizmu država ne podržava ekonomiju. 

Šok i nevjerica! Nakon toga u Moskvi su se na prste jedne ruke mogla izbrojati predstavništava hrvatskih tvrtki, od oko 2.000 Hrvata prije krize ostala ih je četvrtina. Robna razmjena između dviju država pala je na najnižu razinu – 1999. iznosila je samo 550 milijuna dolara, a na hrvatski izvoz otpadalo je svega 50 milijuna.

Poslije tog sastanka prvi sam se put uhvatila na misli kako se naši političari boje Rusije. Ne i posljednji. Spomenuti ministar očito se bojao Rusije kao nasljednice strašnog SSSR-a s kojim je i osam godina nakon njegovog raspada poistovječivao. Drugi su se bojali tamošnjih oligarha i navodnog općeg netransparentnog poslovanja, treći veličine te države, četvrti bratskih veza Rusije i Srbije. To mi je „najdraži“ argument! Kao da i mi nismo Slaveni. „Jurij Križani
otac je ruske filozofije“, - bila je prva rečenica profesora na prvom predavanju iz kolegija 

Povijest ruske filozofije kojeg sam slušala na zadnjoj godini faksa. Podigla sam ruku i nakon što mi je dao riječ rekla „oprostite, on se zvao Juraj, a ne Jurij“. Čovjek je zastao, spustio se s katedre među studente, došao do mene, pitao me odakle sam, poljubio mi ruku i rekao: „da nije bilo vas Hrvata Rusija ne bi imala svoju filozofiju!“ Ne bi imala ni snažnu vojnu mornaricu već krajem 18. stoljeća jer je Ekatarina Velika hrvatske mornaričke časnike dovodila iz Dubrovnika i Kotora kako bi joj pomogli izgraditi veliku pomorsku silu.

Vojna parada u Moskvi Pobjeda nad nacistima Top News (FOTO) Putinova parada na Crvenom trgu

Inače, ta krizna 1998. bila je vrhunac u političkim odnosima Hrvatske i Rusije. Nakon odgode nekoliko mjeseci ranije zbog problema sa srcem i provedene operacije predsjednik Jeljcin primio je 18. prosinca u Kremlju predsjednika Tuđmana. 

Njihov susret iza zatvorenih vrata trajao je samo 14 minuta (ipak se radilo o susretu u tom trenutku ljudi veoma narušenog zdravlja), ali i to je bilo dovoljno dvojici lidera da budu zadovoljni svojim drugim susretom. Jeljcin jer je u otprilike dvije godine primio većinu predsjednika država nastalih raspadom SFRJ (samo se s Alijom Izetbegovićem nije sreo), kako bi promovirao i dokazivao svoju politiku uravnoteženog pristupa svim stranama. 

Tuđman je bio zadovoljan jer je Hrvatska nakon šest godina tijekom tog dvodnevnog posjeta uspostavila izravne odnose s Rusijom, potpisavši mnoštvo dokumenata, čime su oni naslijeđeni od bivše države otišli u povijest, a i konačno se i službeno sreo sa Jeljcinom. No taj je posjet za Hrvatsku trebao označiti i novi početak, nakon početničke greške koju smo napravili godinu i pol ranije. 

Naime, nekome je nakon završetka prvog čečenskog rata i formiranja vlade Zelimhana Janderbijeva sinula ideja kako bi trebalo Čečenima ponuditi usluge INE za obnovu tamošnjih naftnih polja u zamjenu za njihovo daljnje eksploatiranje. Čak je i tročlano čečensko izaslanstvo s tadašnjim vice-premijerom Movladi Udugovim, čuvenim propagandistom tzv. čečenske nacionalne revolucije i glavnim ideologom vahabizma na Kavkazu, došlo na pregovore u naše veleposlanstvo. Dakako, službeno o „genijalnoj“ ideji Zagreb nije izvijestio Kremlj. Pa je uskoro Kremlj službeno izvijestio Zagreb da povuče svog veleposlanika.

Nakon promjene vlasti u Hrvatskoj, odlučili smo se na pristupanje Europskoj uniji, a zbližavanje s Rusijom koje su neki očekivali od Vlade Ivice Račan kosilo se s novom politikom. Tako su i gospodarske inicijative postale stihijne i pojedinačne. 

„Rusija će kupovati hrvatske igračke“, - tim je riječima započeo press-konferenciju u našem veleposlanstvu u Moskvi 2001. tamošnji ministar znanosti, industrije i tehnologije Aleksandr Dondukov, tada supredsjedatelj međuvladine komisije za trgovinsko-gospodarsku i znanstveno-tehnološku suradnju. Dakako, taj je naslov vrištao s naslovnice jednih naših dnevnih novina za koje sam izvještavala s te presice.

Donald Trump The Atlantic: Top News "Sad je i službeno, H. Clinton se natječe protiv V. Putina" Jer njegov je sugovornik toga dana bio hrvatski supredsjedatelj, ministar gospodarstva Goranko Fižulić, čija je Magma tada bila najvažniji igrač na našem tržištu igračaka. No ništa na kraju od te ideje nije bilo. Postepeno su nam se bilateralni odnosi sveli na odrađivanje onoga što se mora, poput rješavanja pitanja krilinškog duga bivšeg SSSR-a prema bivšim jugoslavenskim republikama. Novopečene se države nikako nisu se mogle dogovoriti i nekoliko mučnih godina pregovora rezultiralo je 2003. konačnim sporazumom koji se bez odlučnosti Moskve ne bi postigao. 

Rusi su se čudili kako ovdašnji pregovarači nisu bili zainteresiraniji za dogovor, ipak se niti jedna država u regiji nije kupala u lovi. Dapače! Unatoč propasti projekta DružbAdria Rusija je i dalje bila zainteresirana za ulaganje u hrvatsku energetiku, pa se Rosneft prijavila za natječaj za privatizaciju INE. Kada je postalo jasno da država ne planira proširiti paket od 25% dionica na kontrolni paket, odustala je.

Situacija se nije promijenila ni s povratkom HDZ-a na vlast. Još su rjeđi postali ne samo gospodarski, već i politički kontakti, kada ih je bilo onda je u njima sudjelovao predsjednik Mesić, a ne Vlada. I tada smo predugo bili bez veleposlanika u Moskvi. Tih godina konačno smo riješili i isplatu krilinškog duga. Puno puta su naši pregovarači iznervirali ruske, stalno mijenjajući mišljenje čime nam Rusi trebaju vratiti dug. 

Nakon jednog od sastanaka ruski supredsjedatelj međuvladine komisije, ministar za izvanredna stanja Sergej Šojgu, danas ministar obrane Rusije, iznerviran što su naši odustali od isporuke za dug ruskih helikoptera za gašenje požara, uz objašnjenje da su nepouzdani, rekao mi je u intervjuu: „Ovo ćemo nekako privesti kraju, ali dalje razvoj naših odnosa ovisi o Hrvatskoj jer Rusija je velika zemlja i ako netko želi poslovati s nama mora pokazati inicijativu, a ne da mi trčimo za njim“.

Poslušao ga je samo Stipe Mesić koji je inicirao u Zagrebu u lipnju 2007. Energetski samit na koji je kao glavni gost došao kolega mu Vladimir Putin. Samo dan nakon što je u Moskvi s talijanskim premijerom Berlusconijem potpisao sporazum o gradnji plinovoda Južni tok. U svom je govoru tada iznio nevjerovatnu ponudu: glavna trasa plinovoda može ići preko teritorija Hrvatske! Premijera Sanadera te riječi nisu ni malo pokolebale. 

U pauzi za ručak Mesić ga je upoznao s ruskim liderom, a ovaj mu kratko odgovorio kako Hrvatska sudjeluju u euro-atlantskoj integraciji i vidi sebe samo na trasi EU projekta NABUCCO. Nekoliko mjeseci kasnije kada je objavljena karta tog plinovoda na njoj nas nije bilo. Uskoro je nestao i sam projekt. Uglavnom, ostali smo kratkih rukava, a Putin je iz Zagreba otišao praznih ruku. Ako se ne računaju dvije kutije Silvanca zelenog koje je dobio na poklon od svog domaćina.

Suhoj Su-34 Napali Rakku Top News Suhoji – Putinove grdosije od kojih strahuju islamisti

Dakako, Sanaderov demarš nije spriječio razvoj Južnog toka koji je uskoro dobio konačan izgled (pa se na glavnoj trasi umjesto nas našla Srbija). Štoviše, tri godine kasnije njegova je nasljednica otputovala u Moskvu kako bi uvjerila kolegu Putina da Hrvatskoj ipak izgradi krak tog plinovoda. 

Prije nje te je godine Moskvu posjetio predsjednik Josipović, sudjelovavši u proslavi Dana pobjede na Crvenom trgu, a održan je i posljednji do danas sastanak supredsjedatelja međuvladine komisije. Činilo se kako će susret premijera biti treća - sreća! 

Jadranka Kosor uspjela je od svog domaćina dobila pristanak da za svoje novce možemo izgraditi krak i priključiti se na glavnu trasu u Mađarskoj (čak je 2013. potpisan sporazum između Plinacra i Gazproma o aktivnostima za provođenje Južnog toka). Inače, i Rusi su tada nešto htjeli od naše premijerke. Ni manje ni više nego JANAF! 

Par godina kasnije naišla sam na internetu na dokument koje je njihovo ministarstvo gospodarstva pripremilo tada za svog premijera. U njemu je, među ostalim, opisana taktika preuzimanje našeg naftovoda. Naime, domaćini su davno proučili kako je stvorena ta kompanija – osnovale su je tri naftne tvrtke iz bivše SFRJ – hrvatska, bosanska i srpska te prema tome djelovali u regiji. „Imamo dvije od tri kompanije, dakle, većinu udjela JANAF-a i prema osnivačkim dokumentima pripada nama“, - zaključilo je ministarstvo gospodarstva Rusije. No što bi rekao naš narod, džaba su krečili, JANAF je i dalje naš.

Nakon takve 2010., ali i smjene vlasti u Hrvatskoj, uslijedila je potpuni zastoj u bilateralnim odnosima. Čak i nakon našeg ulaska u EU ništa se nije promijenilo, naznake izgradnje vlastite politike prema Rusiji nije bilo. Doduše, iz dubokog sna se u međuvremenu, još i 5-6 godina ranije, probudilo gospodarstvo. 

No treba bit pošten i reći kako su za prelazak u robnoj razmjeni najprije praga od milijarde, potom dvije, a onda i primicanje brojci od tri milijarde dolara zaslužne prvenstveno cijene za naftu i plin, odnosno njihov stalni rast do 2014. Ipak je na njihov uvoz u jednom trenutku otpadalo i 90% ukupnog prometa između Hrvatske i Rusije. 

U međuvremenu je i naš izvoz rastao, vrhunac je bio 2012, iznosio je 420 milijuna dolara. Nakon uvođenja međunarodnih sankcija Rusiji opet je značajno pao, 2015. iznosio je jedva 170 milijuna dolara, a najviše smo prodavali lijekove i kozmetiku. 

Vladimir Putin Top lista Life 10 knjiga koje najbolje opisuju Putinovu Rusiju

Sankcije nisu toliko utjecale na drastičan pad uvoza iz Rusije zadnjih godina, već istek 2011. ugovora s Gazpromom o isporukama plina, smanjene narudžbi nafte, kao i cijena na „crno zlatno“ i derivate. Ali i naš ulazak u EU, odnosno uspostava bescarinske zone između Rusije i Srbije preko koje sada na rusko tržište izvoze mnoge hrvatske tvrtke.

Pretprošle godine uvezli smo ruskih roba u vrijednosti od samo 450 milijuna dolara, a najveći udio otpao je na naftu i naftne proizvode te bitumen. Taj trend pada uvoza i izvoza prema podacima Hrvatske gospodarske komore nastavljen je i u prvih deset mjeseci 2016. Nije ga zaustavio ni rusko-hrvatski gospodarski forum održan početkom prethodne godine, uz veliki interes gospodarstvenika i političara, potonjih ne samo iz naših zemalja. 

No godinu dana kasnije taj je interes ispario i planirani uzvratni forum u Zagrebu otkazan je zbog prijave samo 10 ruskih tvrtki (naših čak 100). Inače, sankcije su potaknule Rusiju da nakon pet godina nedostatka zanimanja iskaže interes za ponovnu normalizaciju rada međuvladine komisije. 

Za nedavnog posjeta Zrinjevcu direktor 4. Evropskog odjela Ministarstva vanjskih poslova Rusije Aleksandr Bocan-Harčenko zatražio je njenu obnovu, a od svojih je sugovornika dobio odgovor kako će to uskoro biti učinjeno. Najprije preko obnove triju radnih skupina, prvo u travnju one za gospodarstvo, a s naše strane na čelu komisije će biti potpredsjednica Vlade Martina Dalić.

Inače, nakon primanja RH u EU neki naši su se političari, ne i ministarstvo vanjskih poslova, malo osokolili, i po uzoru na svoje kolege iz Bruxellesa počeli javno kritizirati Rusiju. Zbog pripajanja Krima, izbijanja sukoba u istočnoj Ukrajini, ruske intervenciji u Siriji na poziv tamošnjeg predsjednika,… 

Pozitivno izjašnjavanje nekih političara na čelu s tadašnjom ministricom vanjskih poslova Vesnom Pusić o odlasku hrvatskih državljana u zloglasne dobrovoljačke postrojbe Azov i Ajdar u Ukrajini izazvalo je i žestoku reakciju njenog ruskog kolege. A s početkom srpnja 2015. ostali smo bez veleposlanika u Moskvi, tek je nedavno imenovan novi.

S pobjedom HDZ-a na redovnim parlamentarnim izborima nije bilo promjena, tj. apsolutno ništa se nije događalo u bilateralnim odnosima. Dok krajem travnja 2016. Hrvatska nije protjerala 1. tajnika ruskog konzulata u Zagrebu, zbog blago rečeno nediplomatskih aktivnosti. 

Vladimir Putin Reakcije predsjednika Top News BBC: Putinovo ponašanje u kriznim situacijama teško je predvidjeti

Nekoliko tjedana kasnije Rusije je odgovorila protjerivanjem 1. tajnika našeg veleposlanstva i naljutila se zbog navodne uključenosti treće strane u skandal. Pola godine kasnije opet je zaiskrilo između Hrvatske i Rusije, ovog puta zbog govora premijera Plenkovića u Kijevu. Uslijedilo je već famozno priopćenje „nižeg ranga“ Ministarstva vanjskih poslova Rusije. No uskoro su se strasti primirile.

Došla je 2017. i na jednom su zapuhali neki novi vjetrovi. Jesu li razlog očite promjene na međunarodnoj političkoj sceni nakon Brexita, dolaska na vlast u SAD-u Donalda Trumpa ili dugovi Agrokora ruskim bankama, ili možda svi zajedno, pokazati će vrijeme. 

Najprije se Bocan-Harčenko osim sa pomoćnikom ministra vanjskih poslova, tijekom nedavnog boravka u Zagrebu neplanirano sastao i sa ministrom Davorom Ivom Stierom, i sa šefom Ureda premijera Davorom Božinovićem i sa savjetnikom Predsjednice Matom Granićem. Svi se na jednom žele sastati i sa Sergejem Lavrovim.

Želja će se predsjednici Kolindi Grabar Kitarović i ministru Stieru ostvariti već u subotu na marginama čuvene sigurnosne konferencije u Minhenu. Upravo je predsjednica bila posljednji naš ministar vanjskih poslova koji je službeno posjetio Moskvu, u studenome 2006. 

Niti jedan članica EU nije imala toliku pauzu u kontaktima na najvišoj razini s ministarstvom Sergeja Lavrova, unatoč sankcijama ministri većine u posljednje tri godine sastajali su se s njime. Subotnjim susretom će se simbolički obilježiti 25. godina od priznanja Hrvatske od strane Rusije. 

Dakako, razgovor neće biti simbolički, naš ministar je već najavio kako će se ruskim kolegom razgovarati o situaciji s poslovanjem naše najveće kompanije sa ruskim bankama. Bit će riječi ne samo o normalizaciji bilateralnih odnosa, već i mogućnostima njihovog unapređenja.

Ovaj pregled 25-godišnje povijesti odnosa između Hrvatske i Rusije jasno pokazuje kako u njima sa naše strane nije bilo konstante, često ni interesa. Ostajem pri svojoj tvrdnji: nije bilo ni jasne politike toj zemlji. 

Vladimir Putin i Dmitrij Medvjedev Potvrđene sumnje Life Presuda Višeg suda: "Putin je naredio likvidaciju špijuna Litvinenka"

Vrijeme je da se ona pojavi, jer bojali se mi Rusije ili ne, ona je prisutna i u našem susjedstvu sa svojim interesima, Evropskoj uniji su i te kako bitni kako gospodarski, tako i politički odnosi s njom, a o utjecaju Moskve na međunarodne odnose i sigurnost na globalnoj razini ne treba ni govoriti. Također je vrijeme i da nakon 10 godina poslušamo Sergeja Šojgu i barem malo se ugledamo na susjednu Sloveniju, koja je istu godišnjicu obilježila prošli tjedan susretom na vrhu u Moskvi predsjednika dviju zemalja i potpisivanjem bilateralnih ugovora u vrijednosti od 500 milijuna eura. 

Bilateralna razmjena bila im je najviša 2013. i iznosila je 1,43 milijarde dolara, a slovenski izvoz u Rusiju premašio je 500 milijuna. Dvije godine kasnije, unatoč sankcijama, njihova je robna razmjena i dalje premašivala milijardu dolara, a s obzirom na Putinovu najavu ruskih investicija u tom obujmu, može samo će rasti. 

Takva politika Ljubljane prema Moskvi konstanta je od sredine 90-ih godina. Tadašnji slovenski veleposlanik Dušan Snoj bio mi je susjed i kad smo zajedno navečer šetali svoje kokere često su tema razgovora bili bilateralni odnosi. On je bio poslovni novinar, smatrao je kako je glavna odgovornost države brinuti se za poboljšanje života svoga naroda, a što se može postići razvojem gospodarstva i njegovim probojem na strana tržišta. 

„Gospodarstvo i nacionalni gospodarski interesi moraju biti prioritet u kreiranju vanjske politike“, - govorio je. Tim nacionalnim interesima vode se ne samo naši zapadni susjedi, već i sve članice EU i NATO-a. Vrijeme je da im se pridružimo.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.