Top News
795 prikaza

'Katolička crkva u Irskoj jedva da se vidi od toliko afera i crnila!'

Sebastian Barry
Irski pisac o masovnim grobnicama djece u dvorištima crkava iz novijeg doba, o izvanbračnoj djeci koju su otimali majkama, ali i o Hrvatima "novim Ircima" koje u Irskoj svi vole

Ovogodišnji Zagreb Book Festival obilježila je irska književnost. Među šest uglednih irskih pisaca koji su došli u Hrvatsku, bio je i Sebastian Berry (61). Autor je romana "Tajno pismo", u kojem je u memoarsko-ispovjednoj formi glavne junakinje ispričana osobna drama njegove pratete, zatim drama nekoliko irskih obitelji, ali i cijele Irske tijekom prošlog stoljeća. Ovaj dramatičar, romanopisac i pjesnik s "Tajnim pismom" bio je u užem izboru za nagradu Man Booker, osvojio je uglednu nagradu Costa za najbolje književno djelo u 2008. godini, a knjiga je doista zavrijedila sve preporuke.

Sebastian Barry | Author: Youtube Youtube

Express: Vaš roman 'Tajno pismo' kroz život glavne junakinje priča i mnogo toga o burnoj povijesti Irske tijekom 20. stoljeća. Društvo i ljudi u nekoliko su navrata bili podijeljeni. Što mislite što je najvažniji događaj koji se dogodio u prošlom stoljećuje li to osamostaljenje Republike Irske, je li to pitanje statusa Sjeverne Irske ili možda odnos između katolika i protestanata? Kako se Irci nose s tim pitanjima danas?

Sva ova pitanja su isprepletena i rekao bih da su utkana u veliku tapiseriju irske povijesti. Kad smo zasnivali republiku, izgubili smo Sjevernu Irsku, a protestanti na jugu ostali su obespravljeni. U isto vrijeme, kad smo uspostavili republiku, preciznije rečenoSlobodnu Državu Irsku, 1922. godine, pa Irsku, a zatim i Republiku Irsku 1949. godine, katolici na sjeveru su ostali obespravljeni i odsječeni. Danas, nakon mirovnog pokreta sredinom '90- ih prošlog stoljeća, usuđujem se reći da je situacija relativno uravnotežena. Katolici na sjeveru imaju također sva građanska prava, a na njima je da odluče hoće li se jednog dana pripojiti Republici Irskoj. No ako to pitanje postavite ljudima, dobit ćete od njih barem deset tisuća različitih mišljenja.

Express: Ovaj roman djelomično je napisan prema fragmentima iz života vaše pratete. Posežete li često za članovima obitelji i njihovim biografijama i ljute li se na vas zbog toga?

Zapravo o svojoj prateti sam znao vrlo malo. Njezino ime je potpuno iščezlo iz obiteljskih priča. Znao sam samo da je bila lijepa, da je svirala pijano u bendu mog praujaka i da je bila smještena u ustanovu za mentalno oboljele iz 'moralnih razloga', što je bila poznata stravična izreka iz tog vremena. Zato sam morao zamišljati njezin život i izmisliti ga za nju. O drugim članovima obitelji, koji su se našli u nekim mojim knjigama znao sam mnogo više i bolje ih poznavao. No, pitam se šo to znači poznavati? U Irskoj nažalost to znači da znate nešto zbog čega bi dotični trebli biti ponosni, ali su oni očajni kad to moraju priznati. Ipak, jedina osoba koja je doista vrlo žestoko protestirala bio je jedan od mojih djedova, koji nikako nije želio da detalji o njegovom prilično ludom životu isplivaju u javnost. Imali smo zbog toga žestokih svađa. Bio sam tad vrlo mlad, u ranim dvadesetim godinama, ali mi je ipak oprostio prije no što je umro. Uostalom, poznato je da je vrlo nezgodno imati pisca za člana obitelji.

Express: Do danas je snimljeno nekoliko filmova koji tematiziraju dugo čuvanu irsku tajnu o ženama koje su zatrudnjele izvan braka i koje su zbog toga bile odvođene u katoličke samostane, gdje bi rodile, a zatim bi njihovu djecu časne sestre davale usvojiteljma, uglavnom u SAD. I vaš se roman bavi tom tematikom. Postoji li podatak koliko je djece na taj način oduzeto njihovim majkama?

Pisanih tragova je sramotno malo. Dokumentacija je dobro skrivena, izgubljena ili bačena. Tisuće tih žena su bez ikakvog pravog razloga izbacivane iz obitelji, a na kraju i iz svake evidencije. Isto tako te žene i djevojke bile bi upućene u psihijatrijske ustanove. Sjećam se da i moja prijateljica još 70-ih godina prošlog stoljeća, kad je ostala trudna u izvanbračnoj vezi, nije to smjela priznati ocu. Rodila je dijete kod opatica i morala im je potpisati da pristaje predati dijete nepoznatim udomiteljima iz inozemstva. Dakle, broj takvih slučajeva se ne zna.

Express: Kad je ta praksa ukinuta?

Sebastian Barry | Author: Youtube Youtube

I danas su još uvijek žive tzv. Magdalene, žene koje su živjele u azilu u samostanu Svete Magdalene. Kako su samo pogrešno odabrali ime azila po ženi koja je bila Kristova prijateljica! Još dok sam bio mladić sjećam se da su te praonice u kojima su radile štićenice, još uvijek postojale. Zakon nikad službeno nije ukinut. To je jednostavno ostao mračni, okrutni običaj u našoj zemlji.

Express: Smatrate li da su filmovi poput 'Magdaleninih sestara' i 'Philomene' vjerno dočarali okrutnost i torture u katoličkim samostanima, budući da je prvi film holivudska produkcija, a drugi su producirali Englezi? Postoji li irski film koji se bavi ovom temom?

Mislim da su i 'Magdalenine sestre' i 'Philomena' prilično uvjerljivi. U prvom filmu su i glumci Irci i ima dodira sa stvarnim događajima. Inače, prema mojem romanu 'Tajno pismo' snimat će se film, ali je na moje veliko čuđeje, redatelj toliko radikalno izmijenio priču da mi izgleda kao da će biti vrlo malo dodirnih točaka s knjigom. Film će biti irska produkcija i tako će se moja priča naći u čudnom svijetu filma.

Express: Prije dvije-tri godine pronašli su i masovnu dječju grobnicu pored Galawaya, navodno u samostanskoj septičoj jami. Je li nakon tog otkrića bilo kakvih konzekvenci? Je li to utjecalo na ugled katoličke crkve u Irskoj?

Bila je to neko vrijeme udarna medijska vijest, a onda je, kao što to uvijek biva, sve polako počelo padati u zaborav. Sad ljudi govore da to i nije bila masovna grobnica, odnosno da su takvi bili običaji i da su se na taj način pokapali župljani. Sve takve poluistine i poluinformacija samo nas uljuljkavaju u san, i vraćaju u ugodnu kolijevku povijesti. Nakon toliko afera, katolička crkva u Irskoj jedva da se i vidi nakon toliko slojeva crnila. Ali Irci su počeli shvaćati još nešto – da je u svemu presudna bila uloga roditelja. Nije sva krivnja na crkvi. Društvo je željelo riješiti taj problem i za to su zadužili crkvu koja je postala nadležna za škole, bolnice i ustanove, i odrađivala za to isto društvo sve prljave poslove koje je zajednica gurala pod tepih. Dakle, svi smo mi za to odgovorni. Dakako, ni za masovnu grobnicu nitko nije optužen.

Express: Znate li da tisuće mladih Hrvata posljednjih godina seli u Irsku zbog ekonomskih razloga?

Naravno! To je jedna od najljepših stvari za koju sam čuo otkako živim u Irskoj – dolazak 'novih Iraca' – kako ih ponekad zovemo. Novi, mladi, puni života, prekrasni i dobrodošli!

Express: Naša zemlja je još uvijek gotovo nepomirljivo podijeljena oko pitanja ustaša i partizana, čak i danas 71 godinu od završetka Drugog svjetskog rata. Mislite li da je jaka ekonomija i dobar životni standard najbolji lijek za takve probleme iz prošlosti?

Sebastian Barry | Author: Youtube Youtube

Da, mislim da jest! Iako se i danas u našoj izvršnoj vlasti još uvijek previše raspravlja i dijeli oko Građanskog rata iz 1922-1923. godine premda smo ekonomski razvijena zemlja – doduše s povijesnim nedorečenostima. Međutim, istina je i da smo zahvaljujući tadašnjem premijeru Eamonu De Valeri zadržali neutralni položaj tijekom Drugog svjetskog rata. Učinio je sve da IRA taj rat ne iskoristi kao priliku da ostvari svoje radikalne ciljeve. Bizarno, ali istinitoako nam je građanski rat bio krvav, tijekom Drugog svjetskog rata u Irskoj je bilo relativno mirno. Tridesetih godina Eoin O'Duffy predvodio je fašistički pokret i pokušao se prometnuti u 'velikog vođu', ali je nakon početnog uspjeha vrlo brzo propao jer nije dobio nikakav odaziv i sve je po njega završilo vrlo sramotno.

Express: Kakav je danas stav Iraca o fašizmu, budući da desnica u Europi doživljava svojevrsni uzlet?

Istina je da je bilo nekih kontakata i okretanja prema Njemačkoj tijekom Drugog svjetskog rata, uglavnom od strane IRA-e, ali i nekih drugih grupacija. No De Valera se, generalno gledajući, odlično postavio okrenuvši se Savezicima iako je otišao do njemačkog konzulata izraziti sućut zbog Hitlerove smrti. Moj djed borio se na strani Britanaca i bio je major u njihovoj vojsci baš kao što je to učinilo još oko 20.000 Iraca, a veliki broj muškaraca i žena radili su za britansku vojsku u Engleskoj. Vrlo je malo Iraca otišlo na stranu Sila osovine, doslovno šačica njih. Zato se danas u Irskoj na fašizam generalno gleda kao na veliko povijesno zlo.

Express: Vaša majka Joan O'Hara bila je poznata glumica. Pripremate li možda jednog dana napisati knjigu prema njezinom životu?

Kad tako postavite pitanje onda to zvuči vrlo opasno! Jednog dana bih želio napisati knjigu o njoj, no istina je nažalost da je ona umirala baš u vrijeme kad sam pisao roman 'Tajno pismo'. Mnogo njezine ljubavi prema životu i njezine silne životne energije ušlo je u lik moje glavne junakinje Roseanne, pa sam na neki način već napisao knjigu o svojoj majci. No, živa je istina i u to ne treba sumnjati – da su se naše majke u nas upisale na prvo mjesto.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.