Prema onome što navode njemački izvori, bivši katalonski predsjednik Carles Puigdemont pao je u ruke policiji krajnje naivno. Bio je na putu iz Finske preko Danske za Njemačku s još četvoricom kolega u Renaultovom minivanu i bili su savršeno nesvjesni da ih prate španjolski obavještajni agenti. Kao i toga da je španjolska policija obavijestila njemačke kolege da je nalog za uhićenjem Puigdemonta ponovno na snazi, da bi njemačka savezna policija nalog odmah proslijedila regionalnoj razini u Schleswig-Holsteinu.
I još su Nijemci, kakvi su već štreberi, pripremili prbesretanje na obje autoceste iz Danske prema Njemačkoj iako su znali kojom se vozi Puigdemont. Ostalo je bilo rutina. Zaustavili su ih, legitimirali, Puigdemont i četvorica vožnju su nastavila mercedesovim kombijem u smjeru u kojem nisu htjeli putovati. Na kraju su svi pušteni osim bivšeg katalonskog predsjednika. A on je navodno očekivao da bi ga, ako ga budu uhićivali, uhititi mogli u Finskoj, nipošto ne u Njemačkoj. Kad ono...
Njemu sad slijedi izručenje Španjolskoj i suđenje na kojem mu prijeti da u zatvoru ostane do Sudnjeg dana. Sve to niti pola godine otkako je vlada Katalonije pod njegovim vodstvom proglasila neovisnost od Španjolske, odnosno dvije i pol godine otkako je Carles Puigdemont, na vrhuncu svoje političke karijere u siječnju 2016. u dobi od 54 godine položio zakletvu kao 130. predsjednik Katalonije. "Dogurali smo tako daleko, ali nismo umorni. Puni smo nade. Nemoguće je samo stav", govorio je prkosno.
Bio je uvjeren u „EU-budućnost samostalne Katalonije“, i to kao u „apsolutno dobitničku kombinaciju“, sve što je činio u mandatu išlo je prema referendumu, a kad se napokon dogodio referendum – koji vlada u Madridu nije priznala – nije pokleknuo, iako vjerojatno svjestan da on i njegova nacionalistička katalonska koalicija djeluju protuustavno. Samo što nije pokleknula ni središnja španjolska vlast.
Dapače, konzervativni španjolski premijer Mariano Rajoy poslao je najtvrđe jedinice interventne policije iz Madrida da ubiju boga u Barceloni i drugdje svima koji žele glasati na referendumu; mlade, stare, žene, muškarce... Rajoy je uspio da ga preko noći iz dna duše zamrzi i većina one katalonske polovice koja nije za neovisnost, jer doista nije morao nikome slomiti kosti, moglo se to puno vještije. Ali i vježbanje gadnog nasilja bilo mu je dovoljno da sasvim zakonito obori katalonsku secesionističku vladu.
Puigdemont je nedugo potom pobjegao iz Katalonije, mnogi će istaknuti da je baš pobjegao, ali samo do prve nedjelje ovog proljeća. Ispalo je da, koliko god njegova politička karijera bila vrlo uspješna, bolje bi bilo da je ostao u profesiji u kojoj je započeo, jer u politici nije bio dorastao vremenu u kojem živi. Njegova originalna profesija je inače bila novinar još otkako je imao samo 16 godina. Pisao je za lokalni list Diari de Girona. Zbog novinarstva je odustao i od studija katalonske filozofije na Sveučilištu u Gironi.
Nekoliko godina je radio za u međuvremenu ugašene novine El Punt, 1988. postao je čak i glavni urednik. Pisao je za magazin Presencia, kao i za magazin na engleskom jeziku Catalonia Today. Bio je jedan od onih nesalomljivih koji novinarstvo doručkuju, ručaju i večeraju. A onda se u dobi od 42 toliko oduševio Katalonskom izbornom alijansom koja se upravo spremala prometnuti u pokret za nezavisnost, da je zbog politike napustio čak i novinarstvo.
Kako je imao veliko iskustvo u medijima, pomogao je uspostavljanju Katalonske novinske agencije, koja je bila praktično digitalni glasnogovornik katalonskog pokreta. 2011. izabran je za gradonačelnika Girone, glavnog grada istoimene provincije. Time je prekinuo 32 godine vladavine tim gradom niza gradonačelnika iz Socijalističke partije Katalonije.
Puigdemontov politički ugled među Kataloncima dodatno je porastao nakon što je izabran za člana regionanog, katalonskog parlamenta i kada je postao predsjednik Udruge općina za neovisnost. Konačno, 10. siječnja 2016. izabrali su ga za predsjednika Katalonije. On je prvi katalonski predsjednik koji nije položio zakletvu lojalnosti španjolskom ustavu i španjolskom kralju Filipu VI.
