Top News
3180 prikaza

Karamarkova crna lista komunista – još ih ima na visokim funkcijama

Tomislav Karamarko
Grgur Zucko (PIXSELL)
Tomislav Karamarko najavljuje lustraciju po metodi spaljene zemlje, a mi donosimo popis političara koje bi šef HDZ-a zabranio

Prema iskustvima tranzicijskih zemalja, bilo bi logično očekivati da lustracija - ako je uopće bude - dohvati ljude koji su bili pripadnici represivnog aparata, tužitelji ili suci, čelnici tajne političke policije ili njihovi suradnici na terenu, uhode, doušnici, špicli...

Bilo bi, dakle, logično očekivati da se, recimo, Josipu Perkoviću, Zdravku Mustaču, i njihovim suradnicima, u jasnoj proceduri, na temelju izvedenih dokaza, dosjea, suradničkih kartona s potpisom, itd onemogući djelatnost u javnom aparatu ili njegovim dijelovima. 

U bivšem DDR-u taj je posao obavljen kirurški precizno i njemački sveobuhvatno. Posebni, tzv. Gauckov ured, istražio je djelatnost tajne policije Stasi, analizirao je kartone, suradnike, doušnike, žrtve. 

Arhiv Stasija dali su na uvid praćenim osobama. U Njemačkoj je bilo zavedeno oko 600.000 doušnika koje je Služba nazivala “amateri špijuni”. Razmjerno broju stanovnika Hrvatska bi mogla imati i stotinjak tisuća ljudi koji bi, pod uvjetima njemačke lustracijske giljotine, morali zaboraviti određeni tip ambicija.

Jugoslavenska zastava | Author: Facebook Facebook

"Može biti prihvatljivo kada netko takav radi kao portir, ali nije prihvatljivo da te osobe imaju vodeće funkcije" rekao je kako su prenijeli njemački medijiborac za ljudska prava Stephan Hilsberg. 

Razdioba žita od kukolja išla je i u školama: nekadašnji suradnici Stasija mogli su biti nastavnici matematike ili strojarstva, ali ne i profesori povijesti.

Primjera ima i u drugim javnim službama. Nakon ujedinjenja Njemačke članstvo u bivšoj istočnonjemačkoj komunističkoj partiji ili agenturni ili doušnički rad za Stasi nisu bili kažnjivi, ali se prozvane špijune onemogućavalo u karijernom napredovanju.

No mjerila koja je za lustraciju postavio Tomislav Karamarko znatno su oštrija. On je dao samo jedan primjer - to je primjer Žarka Puhovskog. On nikada nije bio javni dužnosnik, nije radio u tajnim službama a nikad mu nije bio pripisan ni rad za tajne službe. Sad je u mirovini. 

To znači da bi Karamarkova lustracija bila svedena na uvjerenje o nečijem “crvenilu”. To jest - bilo tko tko je bio komunist ili komsomolac, ideolog ili partijski radnik, pa čak i marksistički profesor, došao bi pod udar zakona...

Samo dvije stranke u vrhu nemaju članove koji bi došli pod udar lustracije - to su HDZ i SDP.

Zoran Milanović učlanio se u SDP 1999. godine, Ranko Ostojić i Mirando Mrsić vjerojatno su bili obični članovi SK, a većina drugih je premlada. No ako od vrha Karamarkove stranke pođemo prema bazi, dolazimo do zaključka da je najviše bivših komunista danas u HDZ-u. 

Znanstveni magazin Communist and Post-Communist Studies objavio je nedavno istraživanje o masovnim kadrovskim seobama u Hrvatskoj. Potkraj ‘80-ih godina prošlog stoljeća Hrvatska je imala 4,784.265 stanovnika od toga je njih 6,2 posto (298.113) bilo u partiji. Za samo godinu dana Partiju je napustilo 270 tisuća članova. Do prosinca 1990. godine u HDZ se upisalo oko 70 tisuća bivših članova SKH. 

Potkraj 1990. godine, u članstvu HDZ-a bilo je 97 tisuća osoba koje su prije godinu dana bile u u partiji. U Savezu komunista, koji se transformirao u Savez komunista - Stranku demokratskih promjena (SKHSDP) ostalo je 40 tisuća dotadašnjih članova. 

Mlađim čitateljima danas se može činiti da su mnogi veliki i znameniti Hrvati današnjice takvi bili i za svoje mladosti. No već letimičan pogled na arhive pokazuje da je među njima mnoštvo bivših komunista, koji ne bi preživjeli lustracijsku metlu. 

S požutjelih novinskih stranica mi vidimo te ljude kako veličaju Tita, komunizam, Moskvu, Lenjina, Trockog, zagovaraju bratstvo i jedinstvo, kunu se u Jugoslaviju, proganjaju klasne neprijatelje, pripremaju lomače, oštre zube, huškaju partijske komisije, cinkare Udbi, dostavljaju anonimke, osluškuju tko što govori... 

Lustracija ne bi bila loša - morala bi samo biti sveobuhvatna!

Žarko Puhovski

Žarko Puhovski | Author: Luka Stanzl (PIXSELL) Luka Stanzl (PIXSELL)

Tko zna zašto, ovaj je umirovljeni sveučilišni profesor, autor i prevoditelj brojnih knjiga, neočekivano prepoznat kao “srce tame”, iako nikada nije bio dužnosnik režima, Partije ili suradnik Službe. Najdalje je dogurao do mjesta predsjednika gimnazijskog Saveza omladine, jugoslavenskog Komosomola, iz kojeg je - davne 1964. godine - izbačen zbog seks-afere. Rehabilitirao ga je Miko Tripalo. Skladan suživot s Partijom nije dugo trajao.

Puhovski je već 1970. stradao zbog vrijeđanja Tita u omladinskom tisku. Dr. Lino Veljak još je prije dva desetljeća pisao kako se Žarko Puhovski ima smatrati najvećim živućim filozofom politike na ovim prostorima. Puhovski je popunio do neke mjere ispražnjeno mjesto Miroslava Krleže na hrvatskoj intelektualnoj sceni. Na neki način, ovo ga je društvo prihvatilo kao natpolitičkog arbitra. Lustrira li Karamarko Žarka Puhovskog, dobit će Nobelovu nagradu za političke inovacije; u zemlji Hrvata ukazat će se golema rupa a u elektroničkim će medijima zavladati očaj jer Puhovski godišnje proizvede više programa nego produkcija Tončija Huljića.

Zdravko Tomac

Taj danas dobroćudni djedica, miran susjed kojemu žena krpa čarape dok unucima čita bajke - među kojima je najmaštovitija ona o njegovu trajnom hrvatskom opredjeljenju - u mladosti je - za razliku od Žarka Puhovskog, koji je stradao zbog seksa - bio vrlo opasan boljševik! Radio je u uredu Jakova Blaževića, tužitelja blaženog Alojzija Stepnica, kojega su strpali u zatvor. Tomac je sve do zadnjih dana Jugoslavije bio ideolog i zagovornik jugokomunističke diktature.

U jednom tekstu koji je nastao u osvit suverene Hrvatske, Tomac piše: “Od odluka AVNOJ-a do Ustava iz 1974. u izgradnji ustavnog sistema postoji kontinuitet temeljnlh opredjeljenja, kontinuitet ostvarivanja revolucionarnog programa socijalističke revolucije (socijalističko društveno uređenje zasnovano je na demokraciji, proširivanju i širenju slobode oslobođenjem rada, nacionalna ravnopravnost i bratstvo i jedinstvo, federativno uređenje, samostalnost i samosvojnost u međunarodnim odnosima, vodeća i integrirajuća uloga Saveza komunista Jugoslavije...)

Sam će priznati: “Praktički petnaest, šesnaest godina bio sam disident unutar SK. Pokušavali su me izbaciti iz SK, ali se nisam dao“, pojasnit će Tomac kao potpredsjednik Hrvatskog sabora i član SDP-a, u Novom listu. Zdravko Tomac imao bi ozbiljnih problema u suočenju s lustracijom jer, za razliku od Puhovskoga, nikad nije imao čak ni partijsku kaznu.

Vladimir Šeks

Pripadao je represivnom komunističkom aparatu - bio je zamjenik tužitelja u Osijeku. Godinama nakon smjene režima, o Šeksu su počele curiti indiskrecije o radu za Službu državne sigurnosti. Nisu nikad uvjerljivo dokazane niti su ikad uvjerljivo opovrgnute. Teško je vjerovati da Karamarkovu lustraciju čeka s radošću jer je upravo imenovan u Ured predsjednice.

Davor Domazet Lošo

Davor Domazet Lošo | Author: Hrvoje Jelavic (PIXSELL) Hrvoje Jelavic (PIXSELL)

Davor Domazet Lošo nikad nije radio za komunističku tajnu službu - služba je radila za njega. Domazet je bio kapetan fregate u JNA, radio dio je u Kontraobavještajnoj službi, bio član Saveza komunista, i bilo kakva lustracija pomela bi ga iz Predsjedničina savjeta kao list na vjetru. Nedavno mu je izašla knjiga Admiralovi zapisi. “Ova knjiga” kaže on, “nije knjiga o jednom hrvatskom admiralu, iako nosi naslov ‘Admiralovi zapisi’, nego je to knjiga o hrvatskoj vojnoj pobjedi nad jugoslavenskim komunističkim totalitarizmom, o pobjedi u teškoj političkoj i diplomatskoj bitci na ‘velikom ratištu’.

To je knjiga o jednom životu, ali je i knjiga o hrvatskom križnom putu do slobode i izlaska iz komunističkog ropstva, a još više je knjiga o hrvatskim poslijeratnim lutanjima političkim bespućima ‘zapadnog Balkana’, ‘jugosfere’, ‘zemalja regije’, čak i regiona, i ‘ovim prostorima’; o lutanjima bespućima petnaestogodišnje, ne samo pogrešne nego svjesne protuhrvatske politike, u izvedbi političkih klonova.

To je knjiga, koliko god pretenciozno zvučalo, upozorenja što se može dogoditi, ako hrvatskom političkom scenom i dalje budu tulumarili protagonisti jugoslavenštine.” Komisiji za lustraciju Lošo bi morao objasniti što je radio u JNA i SK u vrijeme koje je sam opisao kao jugoslavenski totalitarizam, kako je pridonio križnom putu i zašto je iz JNA pobjegao tek kad su mu napravili gebis na Vojnomedicinskoj akademiji u Beogradu.

Joško Čelan

Za mladosti je pripadao najljevijem krilu Saveza komunista. Joško Čelan tražio je zabranu izvođenja opere “Nikola Šubić Zrinski” u splitskom HNK - čak je napustio premijeru demonstrativno zalupivši vratima! - a obrazloženje je objavio u novinama: “Opera ‘Nikola Šubić Zrinski’ trajan je nacionalistički incident u splitskom teatru!” Zauzimao se i za predstavu koja je reafirmirala četništvo u Jugoslaviji, famoznu “Golubnjaču”. “Kad se ovako zalažem za ‘Golubnjaču’ duboko sam uvjeren da radim u korist bratstva i jedinstva, koje je zaista pitanje našeg opstanka i kao takvo iznad bilo kakvog, pa i estetskog načela”, pisao je Joško Čelan u sam osvit devedesetih godina. Na premijeri “Lovca na jelene” Michaela Cimina u beogradskom Sava centru, negdje na pola projekcije, ustao je i glasno pozvao sve komuniste da napuste dvoranu i tako udare kontru američkim imperijalistima... Nije poznato kako je podnio nestanak Jugoslavije, komunizma i bratstva i jedinstva.

Predsjedništvo prvog HDZ-a

U prvom predsjedništvu HDZ-a bilo je više suradnika Službe državne sigurnosti nego u centrali na Zrinjevcu. O mnogim se Tuđmanovim suradnicima pisalo kao o dijelu agenturne mreže - neki su danas mrtvi, drugi se vuku po sudovima, ali otvaranje arhiva istjerat će stvari na čistac.

Tomislav Karamarko

Tomislav Karamarko | Author: Grgur Zucko (PIXSELL) Grgur Zucko (PIXSELL)

Nakon 2000. bio je energičan detuđmanizator. ”Ovlasti koje je imao predsjednik Tuđman u području djelovanja tajnih službi bile su pretjerane, autokratske i primjerene totalitarnom sustavu i jasno je da ih se mora radikalno smanjiti i prilagoditi parlamentarnoj demokraciji”, rekao je Karamarko. O deset Tuđmanovih godina nije lijepo zborio:

“Znamo da smo u prošlih deset godina i u tom dijelu organizacije države i društva bili u devijantnoj situaciji, jer su tajne službe bile organizirane primjereno autokratskoj vlasti, koja je k tome baštinila boljševički način organiziranja tajnih službi. Bili smo svjedoci brojnih zloporaba obavještajne zajednice, čije je djelovanje bilo podređeno interesima jedne stranke, pojedinim njezinim frakcijama i pojedincima koji su ih predvodili.

Ti repovi boljševizma i autokratskog upravljanja tajnim službama vuku se do danas i mi ih moramo konačno presjeći jer one ne smiju više biti u funkciji represije i zastrašivanja građana nego moraju djelovati u granicama svojih ustavnih ovlasti u zaštiti državne i nacionalne sigurnosti”. Pitanje je bi li Karamarko preživio Karamarkovu lustraciju.

Tomislav Jakić

Mesićeva bliskog suradnika, koji danas kotira kao komunist, na Televiziji Zagreb ‘70.-ih su silom tjerali u Partiju. Nije htio. Nikad nije bio član Partije. Preživio bi lustraciju bez problema.

Josip Jović

Još jedan novinar koji bi se našao na udaru Karamarkovih mjera. “Ako imate bilo kakve veze s politikom, onda je neizbježno pitanje kojim vas ovih dana susreću prijatelji ono: što će biti s nama, ili kuda sve ovo vodi? I što se može odgovoriti? Doduše, dosta je toga već rečeno u onoj već glasovitoj i često i upotrebljavanoj alternativi: Jugoslavija će biti avnojevska ili je neće biti! No ipak time nisu iscrpljene sve mogućnosti. (...)

Ja mogućnosti razdvajanja dajem manje od 1 posto. Dijelim komunističko uvjerenje, i to mi ne pada teško jer sam svojevoljno u Partiji, a mogao bih biti novinar i ako nisam u njoj. To uvjerenje, međutim, ne znači da se moram slagati u brojnim pitanjima s bilo kojim forumom lli bilo kojim višim funkcionarima.” Josip se, kažu, ipak slagao i s forumima i s funkcionarima. Nisu zabilježene pobune, elementi disidencije, seks-skandali poput Puhovskog i sl. Kako bi rekli Talijani - “do zadnjeg trenutka na pravoj strani, od zadnjeg trenutka na pravoj strani”...

Miroslav Krleža

Kada bi danas Krležine literarne ideje bile prevedene u politički program, on bi nesumnjivo bio jugoslavenski, što je sasvim dovoljno da ga se diskvalificira kao ekstremističkog u ovom okviru, čak i ako sasvim zaboravimo lenjinistički komunizam koji se već na cijeloj hrvatskoj sceni smatra pojavom bezostatno zločinačkom, skoro pa kanibalskom. Što je Krleža mislio o odnosu Beograda i Zagreba, Srba i Hrvata?

“Pazite dobro”, reći će Krleža u “Banketu u Blitvi”, “nikakva politička garnitura u Blitvi neće biti u stanju da se održi i sredi na temelju blitvinskih nacionalističkih formula. Izolirano vegetiranje Beauregarda ili Belvedera nije drugo do produženje historijskih zločinstava. Isterija, Kurlandija, Koromandija, Blatvija i tako dalje, i sve ono što se danas zbiva u tim takozvanim ‘rodoljubivim’ i ‘naprednim’ glavama blitvoblatvijske melase, koja se u klasno neizdiferenciranim seljačkim zemljama zove ‘narodna inteligencija’, jeste gnjilež na samrti…”

A o HDZ-u? “Stranka narodnog napretka nije uopće ‘narodna’, ni ‘napredna’ jer ne predstavlja ni jedne jedine hrvatske političke mačke”, napisat će Krleža, “a po svojoj socijalnoj strukturi, to je najreakcionarnija i najneprogresivnija grupacija političkih hohštaplera, s mentalitetom najzaostalijeg varmeđijanskog šljivarskog taloga…” “A Stranka prava postala je bezobrazna karikatura svega što je njen Učitelj ikada zamislio ili izgovorio…”

Čedo Prodanović

Za mladosti bio opasan komunist, tužitelj. Zaljubljen u taj posao. Račan ga je mislio imenovati državnim odvjetnikom, ali su ga prijatelji upozorili da to ne bi bilo osobito pametno. Poslušao je savjet. Dobro je učinio.

Zvonimir Šeparović

Veći dio života bio je aktivan komunist. Energično se zauzimao za progon neprijatelja, izvođenje na sud i slične mjere. Hrvata i antikomunista u sebi otkrio je - barem javno - tek kada je komunizam pao, a Hrvatska se digla. Ne bi bilo začuđujuće da Šeparović, promijeni li povijest smjer, zauzme neku novu poziciju.

Darinko Kosor

Bio je jedan od lidera socijalističke omladine grada Zagreba. U utrci za čelno mjesto pobijedio je Dejana Jovića. Sutra bi trebao biti u koaliciji koja će s Karamarkovim HDZ-om vladati Hrvatskom, pa će lustraciju moći izbjeći samo preko veze. No ako mu Karamarko progleda kroz prste, od lustracije opet neće biti ništa.

Ivan Šuker

Također jedan od čelnika komunističke omladine Zagreba. Vodio im je knjigovodstvo i metaforički govoreći, držao ljestve. Karamarko ga ne voli osobito, pa će i on imati problema s lustracijom.

Ivan Aralica

Ivan Aralica | Author: Davor Visnjic (PIXSELL) Davor Visnjic (PIXSELL)

Slavni pisac bio je partizan već kao dječak, Titov vojnik. Današnje mladež teško će povjerovati - ali Ivan Aralica bio je član Partije. Odrastao je u kući čiji je zid bio ovako ukrašen: Na njemu su »Slika ‘Seljačke sloge’ na kojoj su portreti: Gubec kao korijen, Radići bočno kao krila i na vrhu Tito« . Aralica nije bio antijugoslaven ni pod kraj Jugoslavije. Žalio je što nije dobio NIN-ovu nagradu. »Već po dva kanala do mene dopiru vijesti iz Beograda da je Matvejević kriv što nisam dobio NINovu nagradu. Da sam od Srba imao dosta glasova, da su mislili kako će ga i on dati, da su zato digli viku da je nagrada moja, ali da mi je Matvejević uskratio glas i dao ga Drakulić, koja šanse nije imala. Ne znam je li to glasina. Volio bih da jest!«?

Ivan Aralica prve je honorare zaradio pišući kao učitelj, za srpsku Prosvjetu. Od njih je kupio krov za kuću. O svemu je, pošteno i bez farbanja, pisao u svojim memoarima. Knjiga “Život nastanjen sjenama” jedna je od najboljih knjiga hrvatske memoaristike, među ostalim i zato što je neusporedivo iskrena. Iz nje izdvajamo očeve savjete: “Ne budi nacionalist, što je za njega značilo: Ne mrzi Srbe! To je za njega bilo shvatljivo.

Među Srbima je imao rođake, potomke dviju Revačevićevih sestara udanih za Srbe. Saku, Jakovinu, a iznad svih moju tetu Maru Rišćanicu! Među njima je imao prijatelje, Manojloviće, Radiće, Bunčiće, Rašiće, Štrpce i Vujasinoviće! Imao je među njima i neprijatelje, one koji su mu slali poruke da će ga ubiti ne bude li slijep na oba oka! Zbog tih koji su mu radili o glavi, nije zamrzio ni rođake ni neprijatelje. (…) Njemu je značenje da je netko Srbin, a netko Hrvat ostalo nedirnuto, neumanjeno činjenicom da smo ljudi, ni činjenicom da smo rođaci i prijatelji. Mrziti ne valja, a razlikovati se mora, jer je to dobro, jer u priznavanju razlike poštujemo jedni druge. To je ćaća iskazivao ovako: Neka njima bude njihovo, a nama neka ostane naše! (…) neka oni ostanu na svojoj strani, a mi ćemo ostati na svojoj.

Dakako, temelj je njegove izreke da svatko ostane na svojoj strani bila naša rijeka i njene dvije obale, njene dvije strane. Ali se ta temeljna slika mogla proširiti i na sve ostalo što se ubraja u sadržaj dvaju usporednih svjetova. Našega i njihova! Mi ne smijemo dirati njihov svijet, kao što oni ne smiju dirati naš! Posezanje za onim što pripada drugome smrtna je uvreda onoga komu to pripada. A uvreda nad uvredama je želja da se nad drugim i s drugim vlada! To nikakvu dobru ne vodi! Neka svatko sobom upravlja!” Rodno mjesto svih zala, za pisca je bila Jugoslavija. Ona je htjela „preko rijeke“, zaboraviti da postoje dvije obale i dva naroda, dvije kulture i dvije tradicije, riječju, dva svijeta, različita. Korijen je razlike religijski, a ne nacionalni – to je vjera, a ne nacionalnost, etnicitet.

Franjo Tuđman

Franjo Tuđman | Author: Robert Belošević (PIXSELL) Robert Belošević (PIXSELL)

Tuđman bi teško preživio energičniju lustraciju. Komunist, boljševik, kadrovik u JNA, desna ruka Ivana Gošnjaka, projugoslavenski orijentiranog hrvatskog generala, predsjednik Partizana... I okorjeli, doživotni titoist. “Tito” rekao je Tuđman, “nije postao provodnikom velikosrpske politike, ostao je hrvatski komunist, iako je bio internacionalist. Ne mogu mu se pripisati nikakva uskohrvatska gledišta…

On je osjećao nacionalni problem u Jugoslaviji, problem samobitnosti srpskoga, hrvatskoga, slovenskog… naroda. Druga velika razlika između Tita, kao i između ostalih komunističkih prvaka u socijalističkim zemljama, jest u tome što je on bio političar velikog formata, pa i državnik velikog formata - nije slučajno on izigrao i Staljina i Churchilla - i što se nije u svojoj vladavini toliko oslanjao na teror koliko oni drugi. Kad to kažem, onda ne niječem da je KPJ upotrijebila revolucionarni teror u smislu osiguranja svoje pobjede za vrijeme rata i neposredno poslije rata.“

„Neki ljudi i profesori iz Beograda govore kako je partizanski pokret bio jugoslavenski, a kako je to kasnije iznevjereno, čak i Ustavom iz 1974. Ali to je potpuno izopačavanje prilika i njihovo nepoznavanje iz toga doba. Već 1942., a posebno 1943. većina partizanskog pokreta bila je hrvatska, što znači da je 1/3 bila srpska, a u 2/3 hrvatska. Srbi su sudjelovali nešto više nego što sudjeluju u ukupnom broju pučanstva…“

„Ponovno kažem, partizanski pokret u Hrvatskoj razvijao se na bazi antiustaškog raspoloženja i na osnovi težnje hrvatskog naroda da osigura svoju slobodu u budućnosti, na programu partizanskog pokreta. U tom smislu, problem hrvatstva i jugoslavenstva u ratu uopće se nije postavljao drugačije – u nekoj „jugoslavenskoj sintezi“, što li već bulazne današnji političari… Karamarko ne vidi ništa pozitivno ni u kojoj od ovih silnica.

Miomir Žužul

Bio je zadnji sekretar Saveza komunista na odsjeku psihologije na zagrebačkom Filozofskom fakultetu.

Milan Bandić

Milan Bandić | Author: Boris Ščitar/ PIXSELL Boris Ščitar/ PIXSELL

Teško bi preživio Karamarkovu lustraciju, iako je satkan od golog čelika. Nakon uspješno završenog fakulteta otišao je u vojsku, a onda se zaposlio u Ledu. Nakon šest mjeseci dospio je “u kancelariju”, i tu ostao do 1983. godine. Svojevrsna prekretnica bio je odlazak u Općinski komitet SKH Peščenica gdje se zaposlio kao stručno-politički radnik za ONO i DSZ. “Kako nisam podnosio kancelariju, uglavnom sam bio među ljudima.

Posve sam se našao u toj komunikaciji, pogotovo što se to zbivalo u industrijski najjačoj općini u bivšoj Jugoslaviji. Sa Žitnjakom, Peščenica je imala 58.000 stanovnika, a zapošljavala 67.000!” reći će poslije neobično ponosan Bandić. Iz Saveza komunista, kasnijeg SDP-a, nije izašao ni za vrijeme rata, kad je ta stranka bila na dnu.

Uspješno vodeći najprije peščenički ogranak, a potom i gradsku organizaciju stranke, 2000. godine postao je gradonačelnik Zagreba. “Kad se raspala Jugoslavija, nisam za njom plakao, a kad je SKH pao na najniže grane, nisam iz njega izašao. A nisam izašao zato jer sam godinama radio na Peščenici, pa je to bilo i pitanje ponosa. A i nisam se htio ispričavati za tuđe grijehe. Radije sam ostao i vjerovao u sebe, u svoje kolege, u to da ćemo se vratiti kao hrvatski socijaldemokrati.

Goran Radman

Predmet je najžešćih zahtjeva za lustraciju jer je bio predsjednik omladine. Dođe li Karamarko na vlast, mali su izgledi da će ga poštedjeti, ali nikad se ne zna.

Tereza Kesovija

Bila je pjevačica i omiljena zabavljačica jugoslavenskog diktatora Tita. Do danas se nije odrekla tih dana. “Da, pjevala sam Titu, pa što? Nisam u njemu gledala maršala nego Josipa Broza i mogu reći da je bio jako šarmantan i fin gospodin. Volio je da mu pjevam ‘Nona’ i da mu pričam, kako je govorio: ‘Ovaj, bogati, kako da kažem… kako je tamo u tom Parizu?’” Tereza Kesovija ni danas ne vidi da je Broz bio drug nego tvrdi da je bio gospodin i na sve optužbe kaže samo - “pa što”. Karamarko tome ne bi dao prolaznu ocjenu.

Mišo Kovač

Mišo Kovač | Author: Vjeran Žganec Rogulja (PIXSELL) Vjeran Žganec Rogulja (PIXSELL)

Još jedan estradnjak koji opovrgava tvrdnje da je Broz bio diktator. “Govore da je Tito bio diktator, a ja tvrdim da to nije istina. On nije bio diktator nego su oni što su ga okruživali od njega učinili - Boga! Zvali su me osam puta da mu pjevam, ja sam se svaki put izvukao i nisam otišao tom našem drugu Bogu. Ne činim zbog toga od sebe heroja niti zamjeram onima koji su mu pjevali. Svatko je radio ono što je htio.

Ja sam vjerovao i vjerujem u pravog Boga, a u Boga koji se zvao Josip Broz nisam vjerovao. Ni u njegov komunizam. S tim da nikad neću reći da su me proganjali, da su mi zabranjivali odlazak u crkvu, da nisam smio nositi križ na lančiću oko vrata... Ni Tito ni njegova komunistička vlast nisu me dirali, odlazio sam u crkvu kad sam htio, otkad znam za sebe, nosim križ oko vrata... I nije mi falila ni dlaka s glave. Bio sam popularan od vrha Slovenije do dna Makedonije, da sad kažem da sam zbog svog hrvatstva bio ugnjetavan, to bi bila laž...

Tonći Vrdoljak

Jugokomunistički admiral Branko Mamula sanjao je da mu Antun Vrdoljak snimi seriju o jugoslavenskoj ratnoj mornarici. Projekt je omeo rat. Vrdoljak je i u socijalizmu bio poznat kao nacionalist, ali je snimio više filmova nego David O Selznick. Miroslav Lilić opisuje jedan dijalog Antuna Vrdoljaka i JNA generala Milana Baste, čovjeka koji je vodio operacije Titove vojske kod Bleiburga.

„Jedne, kasne večeri, piše Lillić, limuzinom dolazim u ‘Grič’ na Zelengaju. Za stolom sjedi Veljko Knežević, moj generalni direktor i general Milan Basta iz Beograda, njegov prijatelj. Basta je autor knjige ‘Rat je završen sedam dana kasnije’ u kojoj spominje i događaje kod Bleiburga, u kojima je i sam sudjelovao. Drugi stol - Antun Vrdoljak i Branko Lentić. Oba u prvoj maloj prostoriji. Grozničavo razmišljam kome se prvom javiti. Ako sjedam kod Veljka - ulizica sam, a ako sjednem kod Vrdoljaka - ne poštujem direktora i njegove goste koje i poznajem. Pozdravim Kneževića i sjednem kod Vrdoljaka, ali nakon 10-tak minuta odem za drugi stol. Basta me pita:

– Pa, bre Liliću, majku mu njegovu, pa kako možeš da sedneš, bre, sa ustašom, onim nacionalistom? – Ma, đenerale, nije ti on ništa od toga, on je samo odličan režiser. Evo Drage, nosi knjigu generala Baste ‘Rat je završio sedam dana kasnije’. – Generale, molim Vas, potpišite mi se na vašoj knjizi. Potpisuje đeneral, a Vrdoljak glasno govori: – Strana 42 piše to i to… Gledamo svi, gleda i Basta. – Ma, bre, i ja sam preterao, pa nije on baš ustaša, poznaje nešto iz moje knjige... A Tonči kaže: – Strana 78, 125 citira... Basta u čudu progovara: – Pa ovo je pravi čovjek, stvarno sam pogrešio… – Eto tu je generalni direktor, ja se slažem kao glavni urednik - piši scenarij, a neka Tonči režira…“

Josip Manolić 

Josip Manolić | Author: Kristina Stedul Fabac (PIXSELL) Kristina Stedul Fabac (PIXSELL)

S Karamarkom bi prošao kao Josi Boljkovac. Premda je bio komunist, šef zatvorskog sustava, čovjek koji je sprovodio Stepinca u zatvor, Manolić je imao i drukčijih zasluga. Evo jedne čudne epizode iz njegova života: “Već 1949. godine”, reći će Manolić, “pomilovali smo tisuću ljudi iz Lepoglave i Stare Gradiške i svake godine nakon toga određeni broj ratnih kriminalaca bio bi pomilovan. Htjeli smo se riješiti tog dijela političkih zatvorenika koji su bili mahom ustaše, ili njihovi pomagači. Bilo je to već vrijeme sukoba sa Staljinom i nismo ih htjeli zadržati. Jedno vrijeme bio sam imenovan za zapovjednika partizanskih odreda između Drave i Save u slučaju napada Rusa.

Sam sam birao ljude koji će u njima biti. Nije se lako pripremati za otpor protiv tako strašne sile kao što je ruska, čije su se trupe grupirale na našoj istočnoj granici. Unaprijed smo se pripremali da taj odred bude pod zemljom i u njega sam odabrao upravo jedan dio tih ljudi koje sam upoznao još u kaznionicama. Njihov izbor jest bio dvosjekli mač, ali znao sam da su ti ljudi prošli rat, i to krvav, da su imali borbenog iskustva, bez obzira na to jesu li nosili uniformu ustaše ili domobrana, u svakom slučaju, morali su se tući. S druge strane, znao sam da će se dobro boriti, jer za njih izlaza nema - ako jednog od njih Rusi zarobe, sigurno neće dobro proći…“ Sedamdesetih godina, Hrvati iz okolice Imotskog pjevali su Titu: “Druže Tito, ti se ne boj Rusa, ustaša je iza svakog busa...”

Ivan Stevo Krajačić

Komunist, rezident sovjetske obavještajne službe, šef Ozne u njenom najzloglasnijem razdoblju, ministar policije, predsjednik sabora - ne bi izbjegao lustraciju čak i da je mnogo mekša od Karamarkove. Pa ipak, upravo je on, kako se vidi iz knjige “Titov najtajniji agent”, bio prvi arhitekt hrvatskog osamostaljenja. „Krajačićev centar u Zagrebu je gotovo bez zapreka radio kroz sedamdesete godine” piše jedan njemački istraživač.

”Krajačić je, u svojoj vili u finoj stambenoj četvrti na Tuškancu, primao svoje prijatelje i suradnike i vodio režiju u svom omiljenom scenariju: odvojiti Hrvatsku, skupa s Bosnom i Hercegovinom, kao jednu neovisnu državu. Iako ni Krajačić ni Manolić nisu izravno radili u hrvatskoj Udbi od 1971. godine, oni su mogli preko svojih starih veza izgraditi ‘kuću u kući’. U svim odjelima sjedilo je nekoliko ljudi, koji su bilo pod njihovom kontrolom djelatni kao jedna paralelna agentura prema službenoj Udbi.

U međuvremenu su također bili poboljšani inozemni kontakti, prije svega s njemačkom i austrijskom tajnom službom, koje su zatražile i omogućile ciljanu povezanost ustaških vođa u inozemstvu uz projekt.” “Mi u Hrvatskoj bili smo na stajalištu da treba jačati zakonodavnu ulogu republika u odnosu na centralno zakonodavstvo federacije. To je bila priprema za Ustav 1974. koji je osigurao osnovu za osamostaljenje Hrvatske…“ objasnio je Josip Manolić.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.