Top News
225 prikaza

Karamarako je s Hasanbegovićem promašio 'ceo fudbal'

Zlatko Hasanbegović
Patrik Macek (PIXSELL)
Postoji ona narodna izreka o kapi koja glavu čuva. Međutim, priča o kapama tipično je balkansko licemjerno nasljeđe, jer prava kapa (u pravo vrijeme) mogla je doslovce sačuvati istu tu glavu, ali i od političkog miša stvoriti političkog slona puštenog bez nadzora u prodavaonicu porculana

Povodom fotografije Zlatka Hasanbegovića koju je objavio tjednik Novosti treba se na trenutak vratiti u kontekst u kojem je nastala, u devedesete kada je u BiH postojala ideja koja je imala nemali broj poklonika, kako je ustaštvo jedina platforma na kojoj se mogu ujediniti Bošnjaci i Hrvati. U tu svrhu po ratištima su bauljali "misteriozni" ratnici koji su nas trebali uvjeriti u to. 

Bio je tu, na primjer, nekakav famozni Daidža čiji je pravi identitet dugo vremena skrivan, a stvaran je lažni mit o superheroju (muslimanu s ustaškom prošlošću) koji kao da je izišao iz nekakve opskurne Marvelove radionice, jer je trebao poslužiti kao maneken ove nakaradne ideje. 

Zlatko Hasanbegović je recidiv jedne slične priče, jedan anakronizam koji je to bio i u vrijeme kada je načinjena sporna fotografija, bez obzira je li to 1993., odnosno 1995. Devedesetih, kao posljedica ove ideje, postrojbama HOS-a u BiH priključio se veliki broj Bošnjaka. 

Prekretnica u ovom smislu je mučko ubojstvo Blaža Kraljevića, zapovjednika HOS-a, osobe s neskrivenim ustaškim backgroundom, koje se dogodilo u kolovozu 1992., a koje se otvoreno povezivalo s čelništvom tadašnjeg HDZ-a s Matom Bobanom na čelu. 

Naime, u blizini Mostara, iz zasjede je ubijen Blaž Kraljević i njegova osmočlana pratnja među kojima je, uzgred, bilo i Bošnjaka. Prava istraga oko ovoga ubojstva nikada nije provedena. 

Pokazalo se kako je ovo bio kraj jedne ideje i uvod u bošnjačko-hrvatski rat, koji bi se vjerojatno dogodio bez obzira na ovaj događaj, jer preslikati 1941. u 1991. bio je znak političkog idiotizma koji je došao u zemlju povratkom ustaške emigracije u Hrvatsku, odakle se po principu spojenih posuda prelio u BiH.   

S druge strane, Hasanbegović je na neki način i Karamarkov Sejdo Bajramović, iako je Karamarko i ovaj put poslovično promašio "ceo fudbal": njegov Sejdo je zapravo morao biti Srbin, a Hasanbegović kao politička Hrvatina može poslužiti tek kao gromobran, odnosno Karamarkov zvučnik. 

A imao je izbora, Sejdu nikada nije problem pronaći: onaj nesretni Rašković, primjerice, koji je obilježio postizborni cirkus i bio osigurač Mostu i HDZ-u, koji je trebao zaustaviti daljnje osipanje Mosta, mogao je jako dobro poslužiti.

Hasanbegovića možemo usporediti sa slučajem Željka Komšića, političkog (veliko)Bošnjaka na višegodišnjem privremenom radu kao Hrvata. Međutim, dvije ključne razlike između Lagumdžijinog i Karamarkovog Sejde Bajramovića su u sljedećem: Hasanbegović se, izgleda, kruto drži svojih nakaradnih stavova, dok je Komšić tipični politički golub- prevrtač koji svoje stavove revidira po potrebi. 

Da je Komšić snimljen 1993., primjerice, s ustaškom kapom na glavi, siguran sam da bi to bila kapa s dva lica, koja s unutarnje strane ima zvijezdu. Druga bitna razlika: Hasanbegović vjerojatno ni izbliza neće uspjeti nanijeti Hrvatskoj političku štetu koju je Bosni i Hercegovini nanio Komšić. 

Ovih dana, primjerice, Komšić i nacionalistička bosanskohercegovačka "ljevica" otvoreno blokiraju, koliko mogu, putem medija koji su im preostali, pregovore o pristupanju BiH Europskoj uniji. 

Njihov razlog je jasan: postavljanje jasnih pravila igre u anarhični i manjkavi  bosanskohercegovački sustav znači samo jedno: da su likovi poput Komšića (ili Nermina Nikšića, čelnika SDP-a) politički mrtvaci, odnosno ostaje im tek ono na čemu su i dosada egzistirali: rigidni nacionalizam, ali ovaj put bez građanske krinke, što ne pokazuje toliko koliko je car gol, ta golotinja je odavno vidljiva svakome tko to hoće vidjeti, već koliko je krvav ispod kože. 

Komšić, primjerice, ovih dana raspiruje strah od getoizacije Bošnjaka, što je znak da je prepoznao "znakove vremena", odnosno shvatio kako "kapu s građanskom zvijezdom petokrakom" treba zamijeniti fesom. Pa makar prikačio zvijezdu na njega. Njemu to ne bi predstavljao problem. Na zidu, u kabinetu Željka Komšića, dok je kao profesionalni Hrvat obnašao funkciju člana Predsjedništva BiH, visjele su, jedna do druge, fotografije Josipa Broza Tita i Blaža Kraljevića, kao svojevrsni simbol "kape s dva lica" čija je on amblematska paradigma. 

A da ne govorimo o činjenici kako je Zlatko Lagumdžija, Komšićev Geppetto, u kriminalnu "Platformu" uključio jednu od bezbrojnih varijanti HSP-a koji su dotada neskriveno u stranačkim uredima držali biste Ante Pavelića.  

Postoji ona narodna izreka o kapi koja glavu čuva. Međutim, priča o kapama tipično je balkansko licemjerno nasljeđe, jer prava kapa (u pravo vrijeme) mogla je doslovce sačuvati istu tu glavu, ali i od političkog miša stvoriti političkog slona puštenog bez nadzora u prodavaonicu porculana. 

Još ako kao goniče slonova imate kapacitete poput Tomislava Karamarka i aktualne predsjednice, ili u bosanskohercegovačkom slučaju Zlatka Lagumdžije, cirkus je zagarantiran. A o kršu i šteti da ne govorimo.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.