Za pojavljivanje snimke Milorad Milčić iz Srpske radikalne stranke okrivio je dio nevladinih organizacija u Srbiji, te je zatražio da se „utvrdi kakva je veza Nataše Kandić, ravnateljice Fonda za humanitarno pravo, Sonje Biserko i Sonje Liht sa prostitucijom i trgovinom bijelim robljem“.
Budući srpski predsjednik Tomislav Nikolić osjetio je duševne boli zbog javne diskusije o srpskim zločinima tijekom ratova: „Boli me što u Srbiji svi govore o zločinima koje su počinili Srbi, a nitko ne govori o zločinima koje su počinili muslimani. Ako je netko od Srba u RS počinio zločin, kakav je to grijeh za Srbiju“.
Tako je i tadašnji glavni tajnik Srpske radikalne stranke Aleksandar Vučić, budući premijer i predsjednik Srbije, izjavio da je „cilj medijske hajke koja se vodi protiv srpskog naroda i države neometano hvatanje Ratka Mladića i formalno ukidanje Republike Srpske.“
Puštanjem snimke očigledno je započet proces relativizacije sudjelovanje države Srbije u genocidu u Srebrenici, ali i, sasvim nevjerojatno, proces relativizacije odgovornosti same jedinice Škorpioni. Visoki dužnosnik Koštuničine Demokratske stranke Srbije, Đorđe Mamula ponudio je ovakvo objašnjenje: “Na snimci se vidi da su samo dvije osobe pucale u zarobljenike, a ne cijela jedinica. Trebaju odgovarati onda samo pojedinci”. Mamula je rekao i da je moguće da je snimku prodao netko od Škorpiona: “Snimak djeluje užasno i svaki zločin treba osuditi, ali zanimljivo je da se u javnosti na puštaju filmovi o stravičnim stradanju Srba u Sarajevu, Krajini, u operacijama Oluja i Bljesak. Trebalo bi da su žrtve iste, a o krivici neka odlučuju sudovi.”
Tako Škorpioni postaju instrument u postupku dokazivanja nevinosti države, jer se uz pomoć jedinice cjelokupna odgovornost za Srebrenicu i za druge zločine počinjene u ime države Srbije svaljuje na grupu patoloških ličnosti, koja samoorganizirano, bez ikakve pomoći države i bez motiva čini zločine. Konkretno, usprkos brojnim dokazima (snimcima, izjavama svjedoka), država Srbija će uz pomoć vlastitog sudstva „dokazati“ da ona i njeni državni organi nisu sudjelovali u pokolju u Srebrenici, već da su zločine počinile paravojne formacije koje praktično nisu bile pod zapovjedništvom Srbije, a ni Republike Srpske.
U presudi koju je u travnju 2007. donijelo vijeće pod predsjedavanjem sutkinje Gordane Božilović Petrović spominje se teza da je u osnivanju ove jedinice eventualno sudjelovala međunarodno nepriznata Republika Srpska Krajina, čime se nešto malo krivice svaljuje na tu nepostojeću tvorevinu.
Do kakvih je zaključaka došlo vijeće kojim je predsjedavala sutkinja Božilović-Petrović? Predsjedavajuća se bavila karakterom rata u Bosni, zatim porijeklom žrtava, kao i jedinicom Škorpioni, njihovim nastankom i djelovanjem, što nije bio posao suda. Predsjedavajuća je zaključila da je rat u Bosni i Hercegovini bio građanski, kompliciran po svojoj prirodi, te je teško utvrditi točno porijeklo jedinice Škorpioni, porijeklo žrtava… Dodatno, u presudi za ubojstvo šestorice Srebreničana, sud će utvrditi i to da ubijeni ne pripadaju žrtvama Srebrenice. Naime, sud nije mogao jasno ustanoviti odakle žrtve potiču i to usprkos brojnim izjavama obitelji i rodbine nastradalih. Obitelji žrtava svjedočile su na sudu da su nastradali dovedeni u Trnovo iz Srebrenice, iz koje su nestali nakon ulaska srpskih snaga u taj grad.
Suština presude jest pokušaj distanciranja države Srbije od ove jedinice, koja jeste bila njen službeni deo na ovaj ili onaj način. O direktnoj umiješanosti Srbije u genocid u Srebrenici postoje brojne indicije. Tako u filmu Lazara Stojanovića „Škorpioni, spomenar“, emitiranog na Televiziji B92 na dan izricanja presude, jedan od sugovornika govori da su na vozilima u kojima su zarobljenici dovedeni na streljanje bile policijske tablice MUP-a Srbije sa brojevima M-606-…
Sudbina jedinice Škorpioni govori o pristupu demokratske države Srbije, koja uz pomoć svojih sudova, medija, uz sudjelovanje cjelokupne elite, pokušava dokazati svojoj i međunarodnoj javnosti da ona nije imala nikakve veze sa zločinima počinjenim tijekom devedesetih godina na prostoru bivše Jugoslavije. Svi mogu biti krivi, ali država Srbija nikako. Krivnja za ubojstva, od Hrvatske preko Bosne do Kosova, svaljuje se na misteriozne paravojne formacije, koje su se na ratnim područjima stvorile same od sebe, bez pomoći države. Etnička čišćenja, ispostavlja se, provedena su na razine općina, a same zločine počinili su isključivo bolesni umovi pojedinaca. Upravo slučaj Škorpiona predstavlja paradigmu takve prakse.
Ovu jedinicu je od njenog osnivanja do kraja kontrolirala država Srbija. Njeno osnivanje odigralo se pod budnim okom visokih dužnosnika policije Srbije, koji su je na kraju i formalno rasformirali. Međutim, javnost Srbije, njene sudove, političke stranke i javne djelatnike jedino zanima nevinost države. Ta ista država koja je formirala jedinicu Škorpiona, u sudskom postupku, pred vlastitim sudom, uspješno je „dokazala“ vlastitu nevinost.
