U Crnoj Gori, najmačističkijem od svih mačističkih društava u regiji, za takve se osobe kaže - "žena čoek". Nema ta sintagma baš nikakve veze s manjkom ženstvenosti, seksualnim opredjeljenjem ili nekom trećom, spolom određenom osobinom, nego s onim što se na stranom jeziku i u prenesenom značenju zove - cojones. S, dakle, vrlinom koja se u muškom svijetu očekuje, naravno, od muškaraca, a oni je ili nemaju ili je potiskuju kalkuliranjem.
Ivana Marković, gradonačelnica Supetra, bračkog mjestašca s nekih 5000 duša i administrativno-pravnim statusom kao da ih je 50.000, bila bi u Montenegru - u toj zemlji stasitih, brkatih muškaraca kojima svaka rečenica zvuči kao da je upravo diktiraju kamenoklesaru, a od svake se punoljetne žene očekuje da bude, misli i funkcionira kao dio osnovne opreme muža - "žena čoek".
Da, zvuči to, kao što u biti i jest, seksistički, ali samo kad se gleda izvan konteksta. U njemu, tom famoznom kontekstu bez kojeg se, a ni to uvijek, može razumjeti tek rezultat nogometne utakmice, "žena čoek" ili "žena čovik" je nešto poput ordena narodne heroine. Kako u Crnoj Gori, tako i s ove naše strane granice. Hrvatska politička kasta može odoljeti svemu osim izazovu i spremna je na svaki rizik ako će posljedice snositi netko drugi.
Jednom je, možda se sjećate, jedan hrvatski premijer odlučio da će u jednom hrvatskom gradu provoditi hrvatske zakone.
U stranačkoj središnjici su bili, blago rečeno, osupnuti, domoljubi su se upalili kao kutnjaci, policija je morala čuvati ploče s oznakama katastarskog ureda, pročelništva za društvene djelatnosti i vrtića te se cijela zemlja tjednima dijelila na najveće Hrvate ikad, spremne slovo B izbaciti iz uporabe jer je, majku li mu, to ćirilično V, te na manjinu naivnih kojima ni danas nije jasno kako se to točno voli domovina i ne poštuju njezini zakoni.
Taj se premijer, da se podsjetimo, zvao Zoran Milanović i odlučio je da će u Vukovaru biti postavljeni natpisi na ćiriličnom pismu - jer to zakon nalaže - bez obzira na to što slijede lokalni izbori. Na njima je, tim izborima, njegova stranka u Vukovaru poražena.
U Supetru i na cijelom Braču navijača Hajduka nema samo u trafostanicama i apartmanima čiji se vlasnici zovu Olaf i Klaus, Melanie i Senada. U svakoj drugoj kući i pape i dida bili su Torcida, dok se sad sinovi i unuci nekih ponašaju kao Pegida. E, nekoliko desetaka takvih napalo je i ozbiljno pretuklo grupicu sezonskih radnika, jednu djevojku i jednog vatrogasca jer je među njima bilo Srba.
Tamo gdje se izbori dobivaju s nekoliko tisuća glasova svaki je skup kao da je zlatan i politička kalkulacija kaže da se ni s najbližim susjedom, a kamoli s brojnom skupinom, ne ulazi u sukob koji može biti plaćen njihovom promjenom biračke sklonosti. Ivana Marković je, međutim, napravila sve suprotno: ukinula je sufinanciranje nekakvog Torcida kupa - lipanjske zabave za one što nogomet uglavnom gledaju sa stadionskih okuka s kojih se ne vidi zaleđe - i zabranila korištenje gradskog terena za tu manifestaciju rekreativaca.
Gotovo majčinski je, samo nešto drukčijim jezikom, rekla: "Budući da se ne znate lijepo igrati i fino ponašati, nećete se igrati nikako".
Nije to prvi put da Marković čini nešto što je u istoj mjeri razumno i neobično. U zajednici u kojoj je revizionizam omiljena društvena disciplina, a njegovo financiranje oblik političkog reketa, odbila je sufinancirati Počasni bleiburški vod, kako se već zove organizacijski odbor za naricanje nad NDH.
I još im je lijepo, jasno, svojim riječima, objasnila da su heroji Supetra, Brača i Dalmacije na Sutjesci spašavali antifašistički pokret, dok se na austrijskoj ledini slave oni koji su ih napadali.
Obje odluke Ivane Marković su, ponovimo, normalne točno onoliko koliko su politički riskantne. U Splitu, kojemu Supetar dođe kao predgrađe odvojeno morem, gradonačelnički kandidati i kandidatkinje idu na noge nogometnim navijačima i pred njima se sučeljavaju zbog toga kako će se i koliko baviti Hajdukom. U istom tom Splitu, kao i u gotovo cijelom ostatku Dalmacije, izdaja vlastitih djedova dođe nešto kao potvrda pravovjernosti neovisnoj domovini.
Dvije najznačajnije i najpoznatije odluke Ivane Marković nisu, dakle, ni u duhu vremena ni u duhu ovdašnje političke prakse. Upravo zato su prokleto važne. Liderstvo, naime, nije podilaženje masi, nego spremnost da joj se suprotstavi, bez obzira na posljedice. To što je ovdje postalo hrabro biti antifašist i ne pokazivati empatiju za pretvaranje jezika mržnje u konkretna djela manje govori o Ivani Marković nego o društvenoj klimi kreiranoj, uz ostalo, viškom razumijevanja za nasilje i sitnim proračunskim donacijama za balove vampira pod klempavim "U".
Sva su pristojna društva pristojna na sličan način, dok sva toksična propast započinju na navlas isti: kalkulacijama do kapitulacije. Svaki super ego, a njih imamo za izvoz, ustupak vidi tek kao motiv da zatraži još jedan. Potpuno je nevažno radi li se o navijačkim skupinama ili revizionistima, uličnim batinašima ili teoretičarima nekakva dva totalitarizma, rasistima opće prakse ili samo srbomrscima.
Princip je jednak, dok su nijanse irelevantne. Sreća za mali Supetar i najveću opozicijsku stranku u Hrvatskoj je u tome što imaju Ivanu Marković. Nesreća za društvo je to što su njezina dva poteza zapravo incidenti i što je nezamislivo da jednako počnu postupati i drugi, vođeni računicom prema kojoj se neprincipijelnost i oportunizam obračunavaju brojem glasova - dobivenih ili izgubljenih - na prvim sljedećim izborima, onima zbog kojih je bolje ostati bez obraza nego bez vlasti.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Nedo bog.. 😀
BOŽE SAČUVAJ ZLA.
a, "idila", 👍ka na kubi, ili u venezueli!😥