Predsjednik Županijskog suda u Zagrebu Ivan Turudić (57) oslobođen je krivnje za prebrzu vožnju u Virovitici. Automobil moćnog hrvatskog suca, naime, snimljen je policijskim uređajem kako se prebrzo vozi po Virovitici 20. listopada prošle godine. Prekršajnim nalogom od siječnja ove godine virovitička ga je policija proglasila krivim te mu izrekla kaznu.
No Turudić je uložio prigovor na taj nalog pa je on stavljen izvan snage. Tijekom prekršajnog postupka u kojem je sudac oslobođen ustanovljeno je kako je on, na zahtjev policije, odmah poslao imena i adrese osoba koje su tog dana mogle voziti taj automobil.
Ali kako je Turudić uopće postao tako moćan da se, barem ovako laički, igra sa zakonom?
Slušajući Hamletova trabunjanja, Polonije u jednom trenutku izriče glasovitu rečenicu: “U tom ludilu ima sistema...” Monolozi najpoznatijeg hrvatskog suca u tom smislu povremeno podsjećaju na danskog kraljevića, u njima “ima sistema” čak i kad su naizgled lišeni smisla...
Ivan Turudić Večernjem je listu prije par godina objasnio da bi “zatvorskom kaznom od tri do pet godina trebalo kažnjavati sve koji bi tvrdili da Srbija nije počinila agresiju na Hrvatsku nego obratno, ili da Domovinski rat nije oslobađajući, nego građanski i slično” i time se opet vratio u fokus javne pažnje.
Javnost je gotovo jednoglasno tu ideju protumačila kao obnovu famoznog članka 133 Kaznenog zakona SFR Jugoslavije, zloglasnog paragrafa koji je inkriminirao “neprijateljsku propagandu” dok ga je narod popularno nazvao “verbalnim deliktom”. Članak 133 bio je, međutim, liberalniji od ove mjere jer je predviđao kaznu od tri mjeseca do pet godina zatvora.
Pravi bi pandan Turudićevoj ideji zapravo bio Zakon o zaštiti imena, lika i djela Josipa Broza Tita, koji je režim izglasao pred sam kraj svog života, u cvijetu svoje starosti, 1984. godine.
Samo koju godinu poslije, četnički vojvoda Vojislav Šešelj s glogovim je kolcem jurišao na Dedinje kako bi mrtvom Brozu probio vampirsko-diktatorsko srce. Zakon o zaštiti veličanstva nije mu pomogao. I ovaj bi zakon proizveo samo kontraindikacije.
Ne treba sumnjati da bi izglasavanje zakona iste sekunde izazvalo desetke onih koji se s njim ne slažu, da izreknu ili napišu rečenice koje će ih izvesti ravno pred sud - Hrvatskoj već godinama kronično nedostaju disidenti, pravednici i mučenici, koje bi drakonski propis proizveo u ozbiljnim brojkama.
Svi koji poznaju ovog suca - koji je pravo prije rata diplomirao u Zagrebu - kažu da je riječ o inteligentnom, pronicljivom čovjeku koji bi bez problema anticipirao i učinke mnogo složenijih zakona pa je posve jasno da Turudić ovom rečenicom nije najavio kriminalizaciju javne riječi nego je sebe ponovno preporučio kao ministra.
Turudić je bio i jedan od posjetitelja šatora u Savskoj 66, iako se organizatori očito ne žele pridržavati zakona kao pijani plota, pa svoje prosvjedničke djelatnosti ne usklađuju s propisima nego propise nastoje uskladiti sa svojom voljom.
Turudić je - ukratko - time nehotično kritizirao Karamarka, jer je pokazao da ga vidi kao čovjeka kojega stručnost ne zanima. U tom se smislu Mislav Kolakušić naspram Turudića čini boljim rješenjem.
Ovaj tih, elokventan, stručni sudac, navodno sklon HDZ-u, nikada se nije upuštao u verbalne ridikuloznosti, a nitko još ne zna hoće li Karamarko iz opozicije biti identičan onome sa vlasti.
Možda premijer Karamarko doista bude birao samo stručnjake? Dosad je, vodeći razne kabinete, uglavnom policijske, uvijek tako postupao...Postoji još jedan mogući motiv Turudićevih bravura - on se u nekoliko navrata žalio da je “pod mjerama”, a ako je to istina, onda mu politička aura može dati i dodatnu zaštitu.
Vrag će ga znati što je tu istina, ali nije teško predvidjeti da će ovaj nestašni sudac - kakva mu god karijera bila suđena - ostati u žiži javnog interesa.
Dobar je sa Zdravkom Mamićem iako za sebe tvrdi da je hajdukovac, čak je kupio dionicu splitskog kluba. Rodom je iz Virovitice. Bavio se nogometom i iz tog kruga ima širok krug prijatelja i poznanika, a često ga se može vidjeti po centru kako puši cigaru.
Svakako nije sektaš niti pravni puritanac zapadnog tipa - njemu kontroverzni prijatelji nisu smetnja. “Ugodan je sugovornik (ako niste u sudnici)”, kažu poznavatelji biografije.
“Ambiciozan je” kažu upućeni, “i samo mu je nebo granica. Pričalo se da želi ostati sudac Vrhovnog suda ili predsjednik Prizivnog suda (čije utemeljenje stalno gura po medijima).
U sudnici nastupa autoritativno, a često svađalački i na granici bahatluka, ali ne može se reći da je loš sudac. Važne presude Vrhovi sud mu je potvrđivao. Iznimno je hrabar: dok je sudio Hrvoju Petraču imao je i policijsku zaštitu.
Dragovoljac je Domovinskog rata koji je presudio pukovniku Sanaderu i najviše mu na živce idu ratni profiteri... Činjenica da ga je baš Sanader gurao nije mu mnogo smetala, a dosta govori o obojici...
Kad se vodila rasprava o novom šefu Vrhovnog suda, Turudić je sam sebe gurao kao kandidata, a ni predsjednici Kolindi Grabar Kitarović nije bio pretjerano mrzak. Nedugo nakon medijskog blitzkriega, ipak je odustao. Turudić je o tome pismom obavijestio Kolindu Grabar-Kitarović, Predsjednicu Republike, u kojem joj je zahvalio što ga je uvrstila među kandidate.
"Želim Vas obavijestiti da odustajem od kandidature iz razloga što ne želim otežavati Vašu poziciju", piše Turudić, dodajući da je u posljednjih nekoliko tjedana izložen "orkestriranim i naručenim napadima u medijima, a zbog dvadesetogodišnjeg poznanstva sa notornim Zdravkom Mamićem".
Turudić je najpoznatiji hrvatski sudac, pravosudni celebrity, koji nije došao u fokus javnosti samo zato jer je dugogodišnji prijatelj Zdravka Mamića. Šira javnost ga je zapazila na suđenju Ivi Sanaderu kojemu je odrezao 10 godina (presuda koju je Vrhovni sud ukinuo), ali Turudić je zahvaljujući brojnim drugim licima iz politike i svijeta kriminala koji su sjeli pred njegovu optuženičku klupu postao sudac kojeg svi znaju.
2005. godine je osudio Hrvoja Petrača na šest godina zatvora zbog otmice sina generala Vladimira Zagorca, a zbog tog je slučaja morao imati policijsku zaštitu. Pričalo se da je u to vrijeme Sanader, koji je bio premijer, obećao Turudiću za presudu funkciju predsjednika Županijskog suda.
Međutim, preveslala ga je „bivša ministrica pravosuđa Vesni Škare Ožbolt, koja je u medijima apostrofirana kao njegov najveći neprijatelj. Naime, ona je na to mjesto umjesto Turudića imenovala sutkinju Mirjanu Rigljan.
"Državni vrh bio je jako zainteresiran da na tu funkciju imenujem Turudića“, govorila je tada Škare Ožbolt, objašnjavajući da su je Sanader, Šeks i Luka Bebić pozvali na sastanak u premijerov kabinet i nagovarali je da imenuje Turudića.
"Sanader mi je rekao da ga imenujem, jer je on naš dečko. Valjda je govorio u ime HDZ-a”, prepričavala je sastanak i dodala da joj se prijetilo kako će snositi konzekvence ukoliko Turudića ne imenuje.
Nedugo potom ostala je bez ministarske pozicije. Taj sukob Turudić je kasnije komentirao tvrdnjom da je na natječaju imao šest, a njegov protukandidat tri glasa.
"Ona je poništila natječaj i imenovala novu predsjednicu suda, što je bilo njeno pravo, ali šest je šest, a tri je tri", zaključio je Turudić. Zle krvi danas navodno više među njima nema, čak se i pozdrave kada se sretnu.
Ovaj elokventan, stručni sudac navodno je sklon HDZ-u, iako se on želi opredijeliti za "ove ili one", ali ostaje činjenica da ga je baš Sanader sa svojim bliskim suradnicima dosta gurao, što pokazuje priča Vesne Škare Ožbolt.
Nikada se nije upuštao u verbalne ridikuloznosti, a za sebe je stalno govorio kako nije režimski sudac, što bi mu mnogi i mogli povjerovati, obzirom da se jednako srdačno družio s HDZ-ovcima, šatorašima, SDP-ovcima... Međutim, nije tajna da mu ljevičari idu na živce, često je, i to dosta brutalno kritizirao Zorana Milanovića.
No, dobar je prijatelj i sa Vladimirom Šeksom što mu sigurno nije odmoglo, ali ono što mu je sigurno odmoglo je prijateljstvo sa Zdravkom Mamićem.
Toga je svjestan i sam Turudić koji je to više puta isticao, ali uvijek pompozno govorio da se ne želi odreći prijatelja. Dobar je s Mamićem, iako za sebe tvrdi da je hajdukovac, čak je kupio dionicu splitskog kluba. I sam se bavio nogometom, pa stoga i ne čudi da ga se može vidjeti u društvu ljudi iz nogometnog svijeta, kao i gosta na brojnim utakmicama.
Turudić je poznat i po tome da voli pušiti cigare, s kojom ga se može vidjeti i po centru Zagreba gdje često pije kavu.
Međutim, i sam se prije nekoliko godina našao u jednoj aferi kada se otkrilo da je upisan kao pripadnik Zapovjedništva II. zbornog područja Oružanih snaga RH još 1990. godine, iako je to Zapovjedništvo osnovano tek dvije i pol godine kasnije. Ali, taj je krimen odbacio i objasnio.
"Nisam nikad bio pripadnik tog Zapovjedništva. Nemam razloga da bilo što muljam. Bio sam običan vojnik, pješadinac koji je visio u rovu, a mogao sam ići u kojekakve krizne stožere. Rat je i počeo u Virovitici i u njega sam otišao zajedno sa svojim prijateljima. Bili smo 'zenge', dakle u to doba zapravo paravojna formacija i ja pretpostavljam, ne želim biti ničiji advokat, da su oni upisom u to Zapovjedništvo samo tehnički regulirali stvari“, objasnio je Turudić.
