Bila je osam godina američka prva dama, potom pet godina državna tajnica, dva puta je birana u Senat, kao pravnica je često bila na popisu 100 najboljih odvjetnika u SAD-u, zapravo jedino što nedostaje u odista impresivnoj karijeri Hillary Rodham Clinton je i osobno zavladati Bijelom kućom.
U prvom pokušaju 2008. nije uspjela. Izgubila je na unutarstranačkim izborima za nominaciju demokrata od sadašnjeg američkog predsjednika Baracka Obame.
Sad, nakon osam godina njegove vladavine, Hillary kreće prema tom cilju po drugi put. Najozbiljniji protukandidat joj je Bernie Sanders, senator iz Vermonta.
Prije nekoliko mjeseci njena je prednost u anketama bila velika, ali se u zadnje vrijeme počela topiti.
I dalje analitičari drže kako Hillary ima značajnu prednost pred, kako ga nazivaju, socijalistom Sandersom, zato što predlaže sustav zdravstvene zaštite za sve.
Ali izbori, pa i unutarstranački, uvijek su rulet. Stoga je i njihovo međusobno sučeljavanje na četvrtoj, zadnjoj debati demokrata uoči prvih izbora početkom veljače u Iowi vrvilo razmjenom udaraca.
Sanders je Hillary optužio za primanje mita od financijskih lobija i Wall Streeta, želeći sugerirati kako se obitelj Clinton sa svojim milijunima i poslovnim vezama koje ima s utjecajnim institucijama, ne može brinuti za ugrožene Amerikance, što bi trebala biti zadaća demokrata.
Hillary mu je uzvratila optužbom da podupire lobije koji se zalažu za slobodnu uporabu oružja, a što se tiče zdravstva, da odbacuje već postojeći Obamin zakon.
Sanders je odbio u kampanji napadati njenog supruga, bivšeg predsjednika Billa Clintona, zbog njegovih poteza iz prošlosti.
Možda i zato što zna da je to njen teren. Nakon afere s Monikom Lewinsky, koja je dovela do pokušaja Billova opoziva, Hillary se nije zatvorila u kuću kao uvrijeđena supruga ili prijetila rastavom.
Okupila je tim koji je vodio kampanju sa sugestijom da je riječ o “desničarskoj zavjeri”. Potom je na svemu dobro zaradila.
Napisala je knjigu o svojim iskustvima iz te afere i autorska prava prodala za – osam milijuna dolara.
Uostalom, o kakvom je karakteru riječ, govori i njen zapis da joj se svojedobno Bill svidio “jer je bio jedini mladić koji me se nije bojao” (on joj je uzvratio da ga je privukla “jer je bila drukčija, s debelim naočalama i bez šminke”).
No ako ni ovaj put ne uspije, razlog neće biti afere njenog supruga nego njena sklonost da često ne govori istinu. Vidljivo je to bilo već tijekom prošle kampanje, kad se sučeljavala s Obamom.
Da bi poboljšala svoj rejting kod demokratskih birača i pokazala koliko je hrabra, kazala je kako je u BiH tijekom rata išla “pod kišom granata i snajperskih hitaca”.
Oni koji su je slušali oduševljeno su joj klicali. Nekoliko dana poslije pokazalo se da to baš i nije bilo tako. Televizijske snimke su otkrile kako je Hillary sa svojom kćeri Chelsea sletjela vojnim zrakoplovom u zračnu luku u Tuzli 1996.
Niti je bilo granata niti snajpera. Polako su šetali pistom, rukovali se s dužnosnicima, a njena se kći zagrlila s jednom djevojčicom koja je njenoj majci predala buket ruža.
Da stvar bude gora, i taj događaj je već bila opisala u autobiografiji (“Living History”) i ni ondje se ne spominje nikakvo “povijanje glava” zbog navodne pucnjave po Amerikancima s okolnih brda.
Na kraju je morala priznati kako je “malo pretjerala”, što je njenim protivnicima bio još jedan dokaz da voli “preuveličavati” događaje u kojima sudjeluje.
Drugi slučaj tiče se afere Whitewater, u kojoj se otkrilo da je Bill Clinton kao guverner Arkansasa isposlovao nezakonite kredite za svoje poslovne partnere u građevinskim projektima (u kojima je i sam bio prikriveni partner).
Hillary je dvije godine skrivala dokumente i odbijala se unatoč subpoenama pojaviti na sudu, da bi na kraju ustvrdila kako su cijelo vrijeme bili dostupni u dokumentaciji Bijele kuće.
Tu je i afera iz 1993. kad je navodno pod prisegom svjedočila “činjenično netočno” braneći se od sumnji da je svojim obiteljskim prijateljima dala jedan izdašan poslovni angažman s Bijelom kućom.
No sve to nije ništa u usporedbi s najnovijim otkrićima koje je u vezi s Libijom nedavno objavio američki Foreign Policy Journal.
Uvidom u njenu elektroničku poštu, koju je u prosincu prošle godine deklasificirao i objavio State Department, došlo se do spoznaja kako je glavni povod za intervenciju u Libiji i eliminaciju Gadafija bila namjera tog libijskog diktatora da u toj zemlji, ali i na cijelom sjeveru Afrike, napravi valutu sa zlatnim pokrićem koja bi postala konkurent euru i dolaru.
Među te 3000 mailova koje je Hillary dobivala ili slala sa svog privatnog servera, nalaze se i potvrda da su na istoku Libije i u predgrađima Bengazija britanski, francuski i egipatski specijalci obučavali pobunjenike mjesec dana prije ustanka protiv Gadafija.
Tu su i poruke o dostavljanju “beskrajnih količina” pušaka te drugog oružja.
Također se među njima nalaze i dokazi o zločinima pobunjenika kojima su na meti posebice bili crnci u Gadafijevoj vojsci, ali i uopće stanovnici iz subsaharske Afrike.
Tako su, primjerice, nakon osvajanja grada Taverga u kolovozu 2011. godine iz njega istjerali, kako piše u dopisu njenog obavještajca, 30.000 “crnih i tamnoputih” Libijaca.
U mailovima se nalaze i potvrde da je dio pobunjenika vezan uz Al Kaidu. Ta korespodencija otkriva i interese Francuske u vezi s intervencijom u Libiji.
Tako se saznanje da je Pariz (u kojem je tad predsjednik Nicolas Sarkozy) bio u strahu zbog Gadafijeva plana o stvaranju panafričke valute koja bi mogla zemljama frankofone Afrike postati alternativa za franak (Gadafi je navodno imao 143 tone zlata i slične količine srebra).
Francuska je, podsjetimo, prva krenula u napade na Libiju svojim zrakoplovima, a mailovi otkrivaju kako joj je cilj bio da Pariz, nakon svrgavanja Gadafija, dobije veći dio u iskorištavanju libijske nafte, da se učvrsti francuski utjecaj u toj regiji te da se, dakako, poveća i ugled samog Sarkozyja.
I dok američke dužnosnike ti podaci o pozadini svrgavanja libijskog diktatora previše ne uzbuđuju (njima je jasno da se “ustanci” ne događaju sami od sebe), Hillary teško opraštaju manjak angažmana u spašavanju četvorice američkih diplomata koji su 2012. ubijeni u Bengaziju tijekom napada jedne pobunjeničke skupine.
Mailovi, naime, otkrivaju da je ubijeni veleposlanik Chris Stevens uzaludno i očajnički tražio pojačanja oko zgrade veleposlanstva, ali da mu u tome nije bilo udovoljeno.
Na kraju, Hillary je kao američka državna tajnica preuzela “zapovjednu odgovornost” za to što se dogodilo, ali je ostala ustrajna u tvrdnji kako nije znala “sigurnosne detalje” u vezi s osiguranjem veleposlanstva u Bengaziju, pa stoga nije ni poslala dodatne snage.
Na kraju je i iz te afere, nakon dugotrajnog svjedočenja pred kongresnim povjerenstvom, Hillary izišla bez vidljivih tragova.
- Pojedini mailovi su možda sramotni, ali ništa nije pronađeno što bi pokazivalo da su njeni postupci bili kriminalni, ili da je ugrozila nečiji život, sažetak je te istrage. Američkim dužnosnicima, međutim, posebice smeta činjenica da je cijelu tu korespodenciju vodila na privatnoj mail adresi, zbog čega je, kako tvrde, državni aparat ostao uskraćen za informacije koje bi imao da je ta prepiska vođena preko službenih informatičkih adresa State Departmenta.
No to nije sve. Hillary u zadnje vrijeme sustiže i slučaj iz njene rane mladosti vezan uz aferu Watergate, koja je završila ostavkom tadašnjeg predsjednika Richarda Nixona.
Naime, kao briljantna studentica s Yalea bila je najmlađi član u skupini američkih pravnika koji su radili na pravilniku, zakonu, za opoziv izabranog američkog predsjednika.
U njenoj službenoj biografiji stoji da je nakon Nixonove ostavke 1974., na poziv svog budućeg supruga Billa Clintona, otišla u Arkansas, gdje se on uključio u politiku.
“Slušala sam svoje srce a ne pamet”, kasnije je kazala o toj svojoj odluci.
Međutim, danas isplivavaju na površinu neka svjedočenja u kojima se navodno sugerira kako nije otišla dragovoljno nego da je zapravo isključena iz te skupine (Watergate Committee) zbog “prijevare i laganja”.
No što je istina u toj cijeloj priči, nije posve razvidno, svjedoci iz tog vremena još iznose svoja sjećanja u prilog jednoj ili drugoj strani.
Neovisno o tome, Hillary je pokazala kako se zna izvući iz teških situacija ili ih čak okrenuti u svoju korist.
Stoga treba pažljivo pratiti što će sve govoriti u kampanji do prvog pravog testa 1. veljače u Iowi. Prije osam godina bila je treća, iza Obame i Edwardsa, sad je samo prvo mjesto može zadovoljiti.
Drugi test je potom 9. veljače u New Hampshireu. Nakon ta dva odmjeravanja snaga će se konačno znati hoće li Hillary dobiti demokratsku nominaciju.
Ako u tome uspije, na drugoj, republikanskoj, strani će je vjerojatno čekati kontroverzni Donald Trump.
Trump, koji se hvalio kako ga je telefonom zvao Bill Clinton, koji ga je u tom razgovoru nagovarao na kandidaturu među republikancima.
Tko zna, možda je Bill to učinio i zato da bi njegova Hillary imala veće izglede na izborima za američkog predsjednika.
To je još jedini cilj vezan uz politički uspon koji nije ostvarila.
